Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3369/20 (I. P.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3369/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3369/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Ivan Puljić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivan Puljić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 135547 20 Rev od 9. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivan Puljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Puljić“ iz Čapljine, podnio je 11. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 135547 20 Rev od 9. jula 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 135547 13 P od 29. maja 2017. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog („Planinsko dobro“ a.d. Gacko) i obavezan je je prvotuženi da isplati apelantu iznos od 55.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. novembra 2002. godine, pa do isplate i iznos od 4.462,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. aprila 2003. godine, pa do isplate. Odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da mu prvotuženi isplati iznos od 39.960.00 KM i iznos od 3.811,52 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 20. marta 2012. godine, pa do isplate. Obavezan je provotuženi da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.938,60 KM. Tužbeni zahtjev apelanta (da mu prvotuženi i drugotuženi zbog ništavosti ugovora i štete solidarno isplate iznos od 103.233,52 KM) je odbijen u cijelosti u odnosu na drugotuženog (Grad Mostar), te je obavezan apelant da drugotuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.440.00 KM.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da su apelant i prvotuženi 29. novembra 2002. godine zaključili ugovor o kupoprodaji nekretnine-poslovnog prostora pobliže označenog u prvostepenoj presudi, a koji ugovor je (u postupku pokrenutom po tužbi „Super Nove“ d.d. Mostar protiv prvotuženog i apelanta kao drugotuženog) presudom Općinskog suda od 20. marta 2012. godine utvrđen ništavim, te je istom presudom obavezan apelant da „Super Novoj“ d.d. Mostar predmetni poslovni prostor preda u posjed, slobodan od lica i stvari, kao i da mu isplati iznos od 39.960,00 KM i nadoknadi troškove parničnog postupka. Općinski sud je dalje naveo da predmetnom tužbom apelant traži da mu prvotuženi i drugotuženi zbog ništavosti ugovora od 29. novembra 2002. godine i štete solidarno isplate iznos od 103.233,52 KM i to na ime kupoprodajne cijene (predmetnog poslovnog prostora) iznos od 55.000,00 KM, na ime plaćenog poreza na promet nekretnine iznos od 4.462,00 KM, te iznose od 39.960.00 KM i 3.811,52 KM (u vezi sa presudom Općinskog suda od 20. marta 2012. godine).
4. Općinski sud je dalje naveo da je, primjenom odredaba čl. 104. i 108. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), obavezao prvotuženog da apelantu isplati dosuđeni iznos na ime kupoprodajne cijene (predmetnog poslovnog prostora), te iznos od 4.462,00 KM na ime plaćenog poreza na promet, kao i pripadajuće zakonske zatezne kamate na navedene iznose.
5. Općinski sud je dalje naveo da je odbio tužbeni zahtjev apelanta da mu prvotuženi isplati iznos od 39.960,00 KM i troškove parničnog postupka (na koje je apelant obavezan da ih isplati tužiocu „Super Novoj“ d.d. Mostar presudom Općinskog suda od 20. marta 2012. godine) jer u predmetnom postupku apelant nije pružio dokaz da je navedene iznose platio „Super Novoj“ d.d. Mostar, da bi imao pravo iste potraživati od prvotuženog na ime naknade štete.
6. Općinski sud je takođe naveo da je u odnosu na drugotuženog u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta jer u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 172. ZOO kojim je propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Općinski sud je u vezi s tim naveo da je postojanje krivice pretpostavka za odgovornost za štetu koju tužilac potražuje od tuženog, te da je u konkretnom slučaju organ drugotuženog, Služba graditeljstva, imovinsko pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša (u daljnjem tekstu: Služba), u upravnom postupku vraćanja u posjed predmetne nekretnine, donio Rješenje broj 02-V-02-33-6-601/2002. od 22. novembra 2002. godine na osnovu Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim nekretninama (kojim rješenjem je prvotuženom priznato pravo vlasništva nad predmetnom nekretninom, te je odlučeno da se ista vraća u posjed prvotuženom, a da prestaje pravo korišćenja privremenog korisnika M.D., te je naloženo iseljenje privremenog korisnika iz predmetnog poslovnog prostora). Općinski sud je naveo da je Služba predmetno rješenje donijela na osnovu priložene dokumentacije od strane prvotuženog (ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora u izgradnji od 30. avgusta 1968. godine i Aneks broj 5921/98), dakle Služba je postupila u skladu s važećim zakonskim propisima, te nije znala niti je mogla znati da prvotuženi prilikom privatizacije predmetni poslovni prostor nije iskazao u početnom bilansu stanja. Općinski sud je naveo da, kako apelant u toku postupka nije dokazao odgovornost drugotuženog, odnosno da je šteta apelantu prouzrokovana nepravilnim i nezakonitim radom Službe donošenjem rješenja od 22. novembra 2002. godine, niti uzročnu vezu između donošenja predmetnog rješenja i štete, to je Općinski sud tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog odbio u cijelosti.
7. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 29. maja 2017. godine, Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 58 0 P 135547 17 Gž od 30. januara 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
8. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 30. januara 2020. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 135547 20 Rev od 9. jula 2020. godine predmetnu reviziju odbio kao neosnovanu i potvrdio drugostepenu presudu.
9. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da su odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženog nižestepeni sudovi zasnovali na primjeni pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. Zakona o parničnom postupku, uz obrazloženje da apelant nije dokazao da je predmetna šteta prouzrokovana nepravilnim i nezakonitim radom Službe u vezi rješenja od 22. novembra 2002. godine, a niti uzročnu vezu između donošenja tog rješenja i štete, jer Služba prilikom donošenja svog rješenja nije bila dužna provjeriti da li je predmetni poslovni prostor u postupku privatizacije državnog kapitala bio iskazan u početnom bilansu stanja prvotuženog, a kako to neosnovano smatra apelant. Vrhovni sud je naveo da je, suprotno pravnom rezonovanju apelanta, pravilno stanovište nižestepenih sudova da apelant nije dokazao postojanje pravno relevantnih činjenica u smislu odredbe člana 172. ZOO za naknadu štete zbog nezakonitog ili nepravilnog rada drugotuženog u postupku vraćanja u posjed nekretnine, u smislu Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim nekretninama, a pri donošenju rješenja od 22. novembra 2002. godine. Vrhovni sud je dalje naveo da je pravilan stav nižestepenih sudova da apelant nije dokazao da je novčana sredstva u potraživanom iznosu isplatio „Super Novoj“ d.d. Mostar (na osnovu presude Općinskog suda od 20. marta 2012. godine), a da bi imao pravo iste potraživati od prvotuženog na ime naknade štete.
Apelacioni navodi
10. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka/, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant smatra da je drugotuženi bio dužan da, u postupku vraćanja u posjed predmetne nekretnine, od prvotuženog „zatraži da li je kroz postupak privatizacije poslovni prostor iskazan u početnom bilansu“. Apelant ističe da je drugotuženi, zbog svog nezakonitog postupanja, „ne poštujući zakonsku proceduru prije donošenja rješenja o vlasništvu“, odgovoran za štetu koja je za apelanta nastala zbog ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetne nekretnine od 29. novembra 2002. godine.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka donesenih u predmetnom postupku dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, imajući u vidu da je Općinski sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku prvostepenog i drugostepenog postupka, kao i postupka odlučivanja o apelantovoj reviziji. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je i Kantonalni sud predmetne navode apelanta, prilikom donošenja drugostepene presude, razmotrio i jasno i detaljno objasnio svoje odlučenje u predmetnom slučaju. Ustavni sud takođe zapaža da je presuda drugostepenog suda potvrđena osporenom odlukom Vrhovnog suda koji je, u okviru svojih nadležnosti, takođe dao jasne i detaljne razloge zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević