Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3370/20 (V.B.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3370/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3370/20, rješavajući apelaciju V. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela V. B.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 56 0 Rs 055102 20 Rev od 2. juna 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 055102 17 Rsž od 24. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 Rs 055102 16 Rs od 5. juna 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. V. B. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Mostara, koju zastupaSadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnijela je 11. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 Rs 055102 20 Rev od 2. juna 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 055102 17 Rsž od 24. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 Rs 055102 16 Rs od 5. juna 2017. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje da se utvrdi da je trećetužena (Federacija Bosne i Hercegovine, Ured predsjednika FBiH) povrijedila pravo na jednako postupanje prema apelantkinji na način da joj je, kao zaposlenici, onemogućila da obavlja rad, pa da se obaveže (trećetužena) da omogući apelantkinji da obavlja rad kao i da joj na ime naknade nematerijalne štete prouzrokovane diskriminacijom isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, da se ponište kao nezakonita rješenja prvotužene (Agencije za državnu službu Federacije BiH) od 9. aprila 2015. godine i drugotuženog (Odbora državne službe za žalbe Federacije BiH) od 15. juna 2015. godine, te da se tuženi solidarno obavežu da naknade apelantkinji troškove parničnog postupka. Obavezana je apelantkinja da trećetuženoj naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantkinja bila zaposlena u Uredu predsjednika Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Ured predsjednika FBiH), u svojstvu državnog službenika, od 25. jula 2013. godine, te da je obavljala poslove stručnog saradnika za protokolarne poslove u Mostaru u periodu od 30. septembra 2014. godine do 9. aprila 2015. godine, te da je, nakon stupanja na dužnost novog predsjednika Federacije BiH (Marinka Čavare) pokrenut postupak reorganizacije radnih mjesta u Uredu predsjednika FBiH. Dalje, da je 5. marta 2015. godine donesen novi Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta (u daljnjem tekstu: Pravilnik), nakon čega je Predsjednik FBiH zatražio od prvotužene da proglasi prekobrojnim tri državna službenika (uključujući i apelantkinju) i tri namještenika, a iz razloga što je prestala potreba za njihovim radnim angažmanom. Takođe, da je prvotužena o zahtjevu Predsjednika FBiH odlučila rješenjem od 9. aprila 2015. godine, kojim je apelantkinja proglašena prekobrojnom, te je predmetno rješenje potvrđeno rješenjem drugotuženog od 15. juna 2015. godine i apelantkinja je 23. jula 2015. godine odlukom Predsjednika FBiH razriješena dužnosti stručnog saradnika.

4. Vrhovi sud je naveo da neosnovano apelantkinja u reviziji navodi da je zaključak nižestepenih sudova u vezi sa osporenim Pravilnikom pogrešan budući da su nižestepeni sudovi pravilno rezonovali da propuštanje rukovodioca organa trećetužene da se konsultuje sa sindikatom prije donošenja Pravilnika ne može za posljedicu imati njegovu ništavost, ako je zakonom predviđena mogućnost pobijanja takvog akta, ili nekih njegovih odredaba od strane sindikata, a koja mogućnost nije iskorišćena. Vrhovni sud je dalje naveo da je pravilna ocjena nižestepenih sudova da su se Pravilnik, ili njegove odredbe, mogli oglasiti nevažećim samo na zahtjev vijeća zaposlenika odnosno sindikalnih povjerenika, a da zaposlenici zaštitu svojih prava iz radnog odnosa ostvaruju osporavanjem odluka poslodavca koje se odnose na njihov radno-pravni status. Vrhovni sud je dalje naveo da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili i da izmjena pravilnika nije bila izvršena sa namjerom da se trećetuženi „,riješi“ zaposlenika za koje je smatrao da su „kadar“ ranijeg rukovodioca, jer takav zaključak ne proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja prema kojem apelantkinja ni prije promjene rukovodioca „nije imala šta da radi na svom radnom mjestu“ zbog nedostatka posla u uredu u Mostaru. Vrhovni sud je naveo da je, stoga, bilo osnovano i opravdano, a u cilju uštede i smanjenja broja zaposlenih, promijeniti Pravilnik, pa kako u konkretnom slučaju nije utvrđeno da je taj Pravilnik proglašen nevažećim, to je ocjena drugostepenog suda da su osporene odluke donesene na osnovu važećeg pravilnika i da zbog toga ne postoje razlozi za njihovo poništenje, zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava.

5. Vrhovni sud je istakao da je apelantkinja predmetnu tužbu podnijela kao tužbu za zaštitu prava propisanih Zakonom o zabrani diskriminacije, zbog čega su nižestepeni sudovi prilikom rješavanja predmetnog spora isti raspravljali i odlučivali u okvirima tog zakona. Vrhovni sud je naveo da nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju u postupanju tuženih (u vezi sa obavljanjem rada i ostvarenja drugih prava iz radnog odnosa) nisu našli elemente nejednakog postupanja prema apelantkinji po bilo kojem od osnova propisanih Zakonom o zabrani diskriminacije, nego su utvrdili da je postupanje poslodavca bilo zasnovano na opravdanim, objektivnim i razumnim razlozima. Vrhovni sud je naveo da je, imajući u vidu navedeno, ocjena drugostepenog suda da tužbeni zahtjevi apelantkinje nisu osnovani zasnovana na pravilnoj primjeni odredaba Zakona o zabrani diskriminacije. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da su nižestepeni sudovi svoju odluku zasnovali na pravilnoj ocjeni da apelantkinja nije učinila vjerovatnim da je nad njom izvršen mobing (koji je zakonom definisan kao oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu, a koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekat na žrtvu i čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog). Vrhovni sud je naveo da, pored toga, u predmetnom postupku nije utvrđeno ni da je postupanje tuženih prilikom odlučivanja o radno-pravnom statusu apelantkinje bilo u suprotnosti sa drugim zakonima i propisima kojima se uređuju prava i obaveze zaposlenika u oblasti radnih odnosa, zbog čega je revizioni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava ocijenjen kao neosnovan.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku, te navodi da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelantkinja navodi da su pogrešno redovni sudovi zaključili da je Pravilnik o radu trećetuženog zakonit „iz razloga što se Sindikat nije obratio sudu“. Naime, apelantkinja smatra da nezakonitost u postupku donošenja Pravilnika o radu „dovodi do ništavosti samog Pravilnika“, pa tako ni naknadno pribavljeno mišljenje Sindikata u konkretnom slučaju ne bi sporni Pravilnik činilo zakonitim. Dalje navodi da je više nego očigledno da je stupanjem na dužnost novi Predsjednik FBiH proveo i postupak „reorganizacije“ kako bi izbjegao obavezu zadržavanja „nepodobnih osoba“. Budući da je, prema navodima apelantkinje, Pravilnik nezakonit, to su nezakonite i odluke koje su proizišle iz istog. Apelantkinja također navodi da „opreza radi“ ističe da odluka u pogledu troškova postupka „nije na zakonu zasnovana“, ali ove svoje navode ne obrazlaže.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavi sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je Vrhovni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani..

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3370/20 (V.B.) | Sudska praksa | Aktio