Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2540/20 (Ž.S.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
  • Vanparnični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2540/20

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2540/20, rješavajući apelaciju Ž. S., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. listopada 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Ž. S.

Utvrđuje se povreda članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka e) i stavak 4. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 V 200517 20 Gž 5 od 21. svibnja 2020. godine i Rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 V 200517 19 V od 2. ožujka 2020. godine u dijelu u kojem je retroaktivno odlučeno o produljenu apelantovog prisilnog zadržavanja na liječenju.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Ž. S., u skladu sa člankom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog utvrđene povrede ustavnih prava, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa člankom 72.

stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Ž. S. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 V 200517 20 Gž 5 od 21. svibnja 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 V 200517 19 V od 2. ožujka 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka e) Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, zabrana mučenja iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.

stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te pravo na slobodu kretanja i prebivanja iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant Ž. S. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jadranka Ivanović, odvjetnica iz Banje Luke, podnio je 21. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 V 200517 20 Gž 5 od 21. svibnja 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 V 200517 19 V od 2. ožujka 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i predlagača Okružnog javnog tužiteljstva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: predlagač) i JU Zavod za forenzičku psihijatriju Sokolac (u daljnjem tekstu: Zavod) zatraženo je u razdoblju od 11. do 14. rujna 2020. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud, predlagač i Zavod dostavili su odgovor na apelaciju u razdoblju od 17. do 23. rujna 2020. godine. Osnovni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Pravomoćnom presudom Okružnog suda broj 11 0 K 013788 14 K od 27. lipnja 2014. godine utvrđeno je da je apelant u stanju neuračunljivosti poduzeo radnje detaljnije navedene u činjeničnom opisu te presude, koje su za posljedicu imale tjelesne povrede dvije osobe i smrt treće osobe, čime je počinio kazneno djelo teškog ubojstva iz članka 149. stavak 1. točka 4. Kaznenog zakona Republike Srpske (daljnjem tekstu: KZRS) u stjecaju s kaznenim djelom nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz članka 399. stavak 1.

KZRS.

6. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 013788 14 K od 27. lipnja 2014. godine apelantu je privremeno određen prisilni smještaj u Zdravstvenoj ustanovi „Psihijatrijska klinika Sokolac“ u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da će nakon pravomoćnosti toga rješenja predlagač pokrenuti postupak o apelantovom prisilnom smještaju u zdravstvenu ustanovu.

7. Rješenjem Osnovnog suda broj 071 0 V 200517 14 V od 12. prosinca 2014. godine, donesenom u vanparničnom postupku po zahtjevu – prijedlogu predlagača „radi prisilnog smještaja neuračunljivog – duševno bolesnog lica u zdravstvenu ustanovu“, odlučeno je da se apelant zadržava na prisilnom liječenju u Zavodu u trajanju od godinu dana počevši od 12. prosinca 2014. godine s obvezom te zdravstvene ustanove da za slučaj poboljšanja zdravstvenog stanja i potrebe otpuštanja s liječenja obavijesti sud. Na prijedlog predlagača, rješenjima Osnovnog suda produljivano je trajanje mjere prisilnog liječenja.

8. Prije donošenja osporenih rješenja Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 V 200517 18 V 6 od 1. ožujka 2019. godine produljio zadržavanje na prisilnom liječenju apelanta u trajanju do godinu dana počevši od 12. prosinca 2018. godine.

Rješenja osporena apelacijom

9. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 V 200517 19 V od 2. ožujka 2020. godine apelantu je produljeno zadržavanje na prisilnom liječenju u Zavodu u trajanju do godinu dana počevši od 12. prosinca 2019. godine.

10. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je odbio prijedlog apelantovog punomoćnika da se na ročište pozove Centar za socijalni rad Banja Luka (u daljnjem tekstu: Centar) iz razloga što organ starateljstva nije obvezan prisustvovati takvoj vrsti postupka. Također, uvidom u anamnestičke podataka Centra od 26. prosinca 2019. godine utvrđeno je da taj organ nije do sada nikada sudjelovao kao stranka u ovakvim postupcima jer prema odredbama Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZVP) apelantu nije postavljen staratelj, niti je stavljen pod starateljstvo, pa iz tog razloga Centar i ne može biti stranka, a što je u skladu s odredbama članka 5. stavak 2. ZVP-a. Također, odbijen je prijedlog apelantovog punomoćnika za nadvještačenje u Zdravstvenoj ustanovi „Vrapče“ Zagreb koja u svom sastavu ima forenzičku psihijatriju koja bi utvrdila dijagnozu, zatim je li apelantovo liječenje adekvatno i je li došlo do poboljšanja ili pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja, prognozu liječenja, te mišljenje o potrebi daljnjeg zadržavanja na prisilnom liječenju i pod kojim uvjetima, te da utvrdi apelantovu radnu sposobnost. U svezi sa time, Osnovni sud je naveo da je provedenim dokazima nesporno utvrđeno da nije došlo do poboljšanja apelantovog zdravstvenog stanja, te da sud u konkretnom postupku ne odlučuje o vrsti terapije kojom se apelant liječi, niti utvrđuje njegovu radnu sposobnost.

11. Osnovni sud je zatim u obrazloženju rješenja iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je izložio sadržaj izvještaja Zavoda o apelantovom zdravstvenom stanju od 18. studenog 2019. godine, te je naveo da iz njega proizlazi da je zaključak odjeljenskog ljekara da je apelant osoba koja boluje od kronične duševne bolesti shizofrenije, liječi se u Zavodu od 5. prosinca 2016. godine, a njegovo sadašnje zdravstveno stanje ukazuje na prisustvo endogenog psihotičnog poremećaja sa sekvelama na planu svih psihičkih funkcija, a naročito u području afekta i mišljenja, te da apelant nema uvid u svoje stanje. Dalje, Osnovni sud je naveo da je uvidom u nalaz i mišljenje tima sudskih vještaka dr. S. S. i dr. M. S. od 5. prosinca 2019. godine utvrđeno da ispitanik – apelant, koji je pregledan toga dana, teški kronični duševni bolesnik koji boluje od kronične duševne bolesti shizofrenije sa evidentnim sekvelama na planu svih psihičkih funkcija, a posebno u oblasti mišljenja i afektivnom planu, te da su prisutni svi osnovni simptomi navedenog duševnog oboljenja. Zaključak tih vještaka je da je neophodno da apelant nastavi boravak u Zavodu u trajanju do još najmanje godinu dana. Također, Osnovni sud je naveo da je uvidom u izvještaj o apelantovom zdravstvenom stanju od 16. prosinca 2019. godine, koji je sačinjen od tima ljekara Zavoda dr. Lj. B. i dr. D. J., utvrđeno da apelant boluje od navedene duševne bolesti, da njegovo sadašnje stanje ukazuje na prisustvo endogenog psihotičnog poremećaja sa sekvelama na planu svih psihičkih funkcija, a naročito u području afekta i mišljenja, pažnje i pamćenje, te da apelant nema uvid u svoje stanje, pa samim tim nije isključena mogućnost opasnog djelovanja po sebe, kao i po užu i širu zajednicu. Dalje, Osnovni sud je naveo da je na ročištu od 12. veljače 2020. godine saslušana dr. D. J. na okolnosti apelantovog zdravstvenog stanja, te je izjavila da je ona 1. rujna 2019. godine preuzela liječenje apelanta, te da je u razdoblju od 2. rujna 2019. godine imao pogoršanje osnovne bolesti pretežito izazvane izvještajima koje je ona proslijedila sudu. Također je navela da je apelant adekvatnog ponašanja, ali njegova osnovna bolest egzistira, njegova klinička slika je aktuelna, u njoj dominiraju pozitivni simptomi shizofrene bolesti nabolje i najlakše se dolazi do toga pri osvrtu na djelo koje je apelant počinio, da apelant nema nikakvog uvida u svoje zdravstveno stanje i samim tim postoji opasnost po njega i po njegovu užu i širu okolinu ukoliko bi došlo do izvaninstitucionalne asocijacije. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da iz provedenih dokaza slijedi da apelant boluje od kronične duševne bolesti shizofrenije od koje se liječi od 5. prosinca 2016. godine.

12. Zatim, Osnovni sud je naveo da u konkretnom postupku na temelju svih provedenih dokaza treba utvrditi je li došlo do poboljšanja apelantovog zdravstvenog stanja i je li postignuta svrha liječenja da se može otpustiti iz bolnice s liječenja. U tom pogledu, Osnovni sud je naveo da je u cijelosti prihvatio mišljenje tima vještaka dr. M. S. i dr. S. S. od 5. prosinca 2019. godine u kojemu je navedeno da je neophodno zadržati apelanta u Zavodu kako bi se nastavilo institucionalno praćenje i liječenje sve do postizanja stabilne i dugotrajne medicinske remisije, i to u razdoblju do najmanje godinu dana, odnosno da je potrebno daljnje institucionalno praćenje i liječenje apelanta, tj. da mu je potrebno produljiti prisilnu hospitalizaciju u tom zavodu. Osnovni sud je također naveo da je dr. M. S. na ročištu od 28. veljače 2020. godine detaljno obrazložio nalaz i mišljenje od 5. prosinca 2019. godine, u kojemu je naveo da u cijelosti ostaje pri svom nalazu da je apelant duševni bolesnik i da je kronično bolestan od shizofrenije, te je potrebno da se prisilno liječenje produlji na još najmanje do godinu dana. U svezi sa time, Osnovni sud je istakao da je cijeneći sve provedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj povezanosti pouzdano utvrdio da je apelant osoba koja je duševno kronično bolesna od shizofrenije i da dosadašnjim boravkom u zdravstvenoj ustanovi nije došlo do poboljšanja njegovog zdravstvenog stanja, zbog čega i dalje ima apsolutnu potrebu za hospitalizacijom, i to u trajanju do godinu dana, pa je na temelju članka 22. stavak 1. Zakona o zaštiti osoba sa mentalnim poremećajem (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti) i člankom 44. stavak 1., člankom 53. stavak 1. i člankom 54. stavak 1. ZVP-a odlučio kao u izreci.

13. Rješenje Osnovnog suda je dostavljeno Okružnom sudu 21. travnja 2020. godine radi odlučivanja o žalbi. Sutkinja izvjestiteljica je uvidom u spis utvrdila da rješenje nije dostavljeno Centru. Radi otklanjanja nedostatka, sutkinja izvjestiteljica je dostavila primjerak prvostupanjskog rješenja Centru, koje je Centar primio 12. svibnja 2020. godine.

14. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 V 200517 20 Gž 5 od 21. svibnja 2020. godine apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

15. Okružni sud je naveo da su neutemeljeni apelantovi prigovori kojima ukazuje da je prvostupanjsko rješenje nerazumljivo i da se iz njega ne može utvrditi na temelju kojih dokaza je prvostupanjski sud izveo zaključak da je apelanta potrebno i dalje držati na prisilnom liječenju. U svezi sa time, Okružni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja tima stalnih sudskih vještaka medicinske struke prof. dr. M. S. i dr. S. S. proizlazi da se vještačenje temelji na uvidu u cjelokupni predmetni spis, kao i na uvidu u medicinsku dokumentaciju, na neposrednom pregledu apelanta, fizikalnom, neurološkom, psihijatrijskom i psihijatrijskoj eksploraciji apelantove osobnosti koji je obavljen 5. prosinca 2019. godine u Psihijatrijskoj klinici u Banjoj Luci. Sveobuhvatnom ocjenom navedenog, tim vještaka je izveo zaključak da je apelant kronični duševni bolesnik koji boluje od shizofrenije, zbog čega su mišljenja da je neophodno da apelant nastavi boravak u Zavodu u trajanju do još najmanje godinu dana jer je i na izvršenom pregledu apelanta od 5. prosinca 2019. godine evidentno postojanje endogenog psihotičnog procesa sa manifesnim sekvelama na planu svih psihičkih funkcija, posebno u oblasti mišljenja i na afektivnom planu. Izjašnjavajući se na dati nalaz i mišljenje na ročištu kod prvostupanjskog suda od 28. veljače 2020. godine vještak medicinske struke prof. dr. M. S. je izjavio da tim vještaka ostaje u cijelosti pri nalazu i mišljenju od 5. prosinca 2019. godine, a izjašnjenje toga vještaka na dati nalaz i mišljenje je jasno, određeno i argumentirano, potkrijepljeno činjenicama i spoznajama do kojih je tim vještaka došao neposredno obavljenim pregledom apelanta, obavljenim intervjuom, pa se ne može prihvatiti kao utemeljen apelantov žalbeni prigovor da su odgovori tog vještaka nejasni i nerazumljivi, te da nije odgovorio na temelju kojih činjenica, okolnosti i saznanja je tim vještak došao do zaključka datog u nalazu i mišljenju. Dalje, Okružni sud je naveo da je identičan zaključak o apelantovom zdravstvenom stanju dat u izvještaju Zavoda od 16. prosinca 2019. godine, iz kojeg proizlazi da je zaključak o apelantovom zdravstvenom stanju utemeljen na brojnim medicinskim nalazima, laboratorijskim pretragama i na temelju neposrednih saznanja ljekara koji su ga sačinili, a prema kojima apelant boluje od kronične duševne bolesti shizofrenije, te da apelant nema uvid u svoje stanje, čime nije isključena mogućnost opasnog djelovanja po sebe, kao i po užu i širu zajednicu. Identičan je i izvještaj Zavoda o apelantovom zdravstvenom stanju od 18. studenog 2019. godine, koji je potpisan od apelantovog odjeljenskog ljekara dr. D. J. U tom pogledu, Okružni sud je naveo da su, suprotno apelantovim žalbenim prigovorima, oba izvještaja Zavoda (od 18. studenog i 16. prosinca 2019. godine) valjani dokazi i nisu u suprotnosti s odredbama članka 54. stavak 2. i članka 55. ZVP-a.

16. Okružni sud je dalje naveo da na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja nemaju utjecaja ni apelantovi žalbeni prigovori da je prvostupanjski sud neutemeljeno odbio prijedlog za nadvještačenje, jer je psihijatrijsko vještačenje po vještacima dr. M. S. i dr. S. S. izvršeno u skladu s odredbom članka 31. Zakona o zaštiti. Ti vještaci su sa liste imenovanih sudskih vještaka medicinske struke Republike Srpske i u skladu s navedenom zakonskom odredbom nisu zaposleni u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se liječi apelant, a posjeduju adekvatne kvalifikacije za potrebnu vrstu vještačenja. Rješenjem Osnovnog suda od 2. prosinca 2019. godine dat je jasan zadatak ovim vještacima u skladu sa odredbom člana 150. ZPP-a, a u svezi sa člankom 2. stavak 2. ZVP-a, koji su u potpunosti odgovorili zadatku suda. Nalaz i mišljenje tima vještaka je urađen stručno, objektivno i nepristrano, na temelju mnogobrojne medicinske dokumentacije i obavljenog intervjua s apelantom, vještaci su i u ranijim postupcima u ovom predmetu vršili vještačenje i upoznati su s konkretnim slučajem, zbog čega nije bilo smetnji, suprotno apelantovim žalbenim navodima, da se ti vještaci ponovno angažiraju. S obzirom na to, Okružni sud je zaključio da je prvostupanjski sud na temelju toga nalaza i mišljenja pravilno utvrdio odlučne činjenice za odluku u ovoj pravnoj stvari da nije došlo do poboljšanja apelantovog zdravstvenog stanja i da nije postignuta svrha liječenja i da se apelant za sada ne može otpustiti iz zdravstvene ustanove u kojoj se liječi. Stoga, Okružni sud je zaključio da su neutemeljeni žalbeni prigovori da je nalaz i mišljenje tima vještaka nerazumljiv i nejasan, te prvostupanjski sud nije učinio povrede postupka kada je odbio apelantov prijedlog za nadvještačenje.

17. Okružni sud je istakao da na pravilnost i zakonitost prvostupanjskog rješenja nemaju utjecaja apelantovi žalbeni prigovori da prvostupanjski sud nije pozivao na ročišta Centar. Naime, u skladu s odredbom članka 53. stavak 2. ZVP-a, o svojoj odluci sud obavještava nadležni organ starateljstva koji može u skladu s odredbom članka 58. stavak 1. ZVP-a izjaviti žalbu protiv donesenog rješenja, a kako je to propisano i odredbom članka 32. stavak 2. i člankom 37. stavak

1. Zakona o zaštiti. Iz stanja u spisu proizlazi da je Centru dostavljena odluka prvostupanjskog suda, a nije bila obveza suda i da poziva predstavnika Centra na zakazana ročišta, pri čemu treba imati u vidu da je zaštita prava i interesa apelantu u ovom postupku osigurana angažiranjem punomoćnika, odnosno odvjetnika.

18. Naposljetku, Okružni sud je naveo da apelant pravilno ukazuje da je prvostupanjski sud trebao donijeti odluku najkasnije do isteka prethodno određenog datuma trajanja prisilnog smještaja apelanta u skladu sa člankom 35. stavak 2. Zakona o zaštiti, ali ta povreda postupka nije utjecala na pravilnost osporene odluke.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđena zabrana mučenja iz članka II/3.(b) i članka 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka e) Europske konvencije, pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

8. Europske konvencije i pravo na slobodu kretanja i prebivanja iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju.

20. Obrazlažući te navode, apelant prvenstveno tvrdi da drugostupanjski sud uopće nije cijenio njegove žalbene navode, te da je drugostupanjska odluka nerazumljiva i da izaziva sumnje u izrečene tvrdnje suda jer se te tvrdnje temelje na dokazima koji nisu ni analizirani, ni u skladu sa zahtjevima iz mjerodavnih propisa koji se imaju primijeniti u datom slučaju. U svezi sa time, apelant tvrdi da nije sporno da boluje od kronične duševne bolesti shizofrenije, ali ono što osporenu odluku čini spornom je okolnost da se odluka temelji na nalazu i mišljenju tima vještaka, te izvještajima Zavoda, a vještaci i odjeljenski ljekar nisu iznijeli obrazloženje i pojašnjenje svojih zaključaka, odnosno iznesenih mišljenja, zbog čega su i sudske odluke ostale bez obrazloženja. U tom pogledu, apelant tvrdi da je svaki odgovor na pitanje njegovog punomoćnika kojim je pokušao prodrijeti u stvarno stanje pacijenta i dobiti saznanje o tom stanju ostao uopćen i paušalan, te nije bilo jasno na temelju čega je donesen takav zaključak. Apelant u navodima apelacije također ukazuje i na to da dr. D. J., koja je njegov odjeljenski ljekar, nije imala uvid u prethodno razdoblje liječenja i rezultata dobivenih tim liječenjem, čime je onemogućila apelanta da se upozna s razlozima promjene njegovog zdravstvenog stanja navedenih u posljednjem izvještaju za razliku od prethodnih izvještaja iz 2018. godine i početka 2019. godine gdje je konstatirano njegovo poboljšanje. S obzirom na to, apelant tvrdi da u ovom postupku nije dobio odgovor o daljnjoj potrebi svoje prisilne hospitalizacije, to nije dobio niti u odgovoru odjeljenskog ljekara, niti od tima vještaka, niti od suda koji mu je taj smještaj produljio. Navedeno je bio razlog zašto je apelant predlagao vještačenje Klinike „Vrapče“ Zagreb, koja bi odgovorila na sve ono što mu nije odgovoreno tijekom postupka pred redovitim sudovima. Apelant dalje smatra da je Centar mjesno nadležna ustanova koju je sud dužan zvati radi učešća u postupku, pa odbijanje suda i opravdanje tog nepozivanja u vanparnični postupak znaci su prejudiciranja odluke o prisilnom smještaju. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da zadržavanje u prisilnom smještaju predstavlja lišenje slobode koje nije zakonito u smislu članka 5. stavak 1. Europske konvencije. Apelant smatra da je lišen slobode suprotno zakonu, i to ne samo iz razloga što ne može prepoznati razloge tog lišenja slobode nego i iz razloga što se odluke o njegovom prisilnom smještaju donose izvan rokova propisanih zakonom, s retroaktivnim djelovanjem, te da postupanje prema njemu nije u skladu s prekluzivnim i razumnim rokovima.

b)Odgovor na apelaciju

21. Okružni sud je naveo da je na utvrđeno činjenično stanje, suglasno izvedenim dokazima, materijalno pravo pravilno primijenjeno i da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, a o čemu su dati razlozi i obrazloženje u drugostupanjskoj odluci koja se pobija apelacijom, tako da ne postoji povreda prava na koja se apelant poziva.

22. Predlagač je naveo da su redoviti sudovi dali kratka i jasna obrazloženja da nema uvjeta za apelantovo puštanje na slobodu jer bi bile ugrožene druge osobe koje bi se nalazile u njegovoj blizini zbog njegove evidentne psihičke bolesti.

23. Zavod je naveo da su navodi apelacije paušalni i proizvoljni, te da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 36/09 i 91/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst zakona sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom glasi:

Članak 2.

(1) Opšte odredbe ovoga zakona primjenjuju se i u posebnim vanparničnim postupcima sadržanim u ovom zakonu ako nije drukčije određeno, kao i u drugim vanparničnim stvarima za koje posebnim zakonom nisu uređena pravila postupanja.

(2) U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), ako zakonom nije drukčije određeno.

2. Zadržavanje duševno bolesne osobe u zdravstvenoj ustanovi Članak 44.

(1) U postupku zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi sud odlučuje o zadržavanju duševno bolesne osobe u zdravstvenoj ustanovi kada je zbog naravi bolesti neophodno da ta osoba bude ograničena u slobodi kretanja ili kontaktiranja sa vanjskim svijetom, kao i njezinom otpuštanju kad prestanu razlozi zbog kojih je zadržano.

(2) Postupak iz stavka 1. ovoga članka mora se završiti u roku koji ne može biti dulji od osam dana.

Članak 52.

(1) Sud je dužan ispitati sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i da sasluša sve osobe koje imaju saznanje o bitnim činjenicama.

(2) Ukoliko je to mogućno i ako to neće štetno utjecati na zdravlje duševno bolesne osobe, sud će saslušati i tu osobu.

Članak 53.

(1) Po završenom postupku sud je dužan odmah, a najkasnije u roku od tri dana, da donese rješenje kojim će odlučiti da li se duševno bolesna osoba, zadržana u zdravstvenoj ustanovi, može i dalje zadržavati ili će se pustiti iz zdravstvene ustanove.

(2) O svojoj odluci sud obavještava mjerodavni organ skrbništva.

Članak 54.

(1) Kad sud odluči da se primljeno duševno bolesna osoba zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odredit će i vrijeme zadržavanja, koje ne može biti dulje od godinu dana.

(2) Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvješća o promjenama u zdravstvenom stanju zadržane osobe.

Članak 58.

(1) Protiv rješenja o zadržavanju u zdravstvenoj ustanovi i puštanju iz ove organizacije priziv mogu izjaviti zdravstvena ustanova koja je zadržala duševno bolesnu osobu, zadržana osoba, njezin skrbnik, odnosno privremeni zastupnik i mjerodavni organ skrbništva, i to u roku od osam dana od dana prijama rješenja. (2) Priziv ne zadržava izvršenje rješenja, ako sud iz opravdanih razloga drukčije ne odluči.

(3) Prvostupanjski sud će priziv sa spisima bez odgode dostaviti drugostupanjskom sudu, koji je dužan da donese odluku u roku od tri dana od dana prijama priziva.

25. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 2. stav (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

5. Vještaci Član 147.

Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

26. Zakon o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima („Službeni glasnik RS“ broj 46/04) u relevantnom dijelu glasi:

V - PRISILNO ZADRŽAVANJE I PRISILNI SMJEŠTAJ U ZDRAVSTVENU USTANOVU Članak 22.

Osoba sa težim mentalnim poremećajima koja zbog svoje mentalne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih osoba, i ima apsolutnu potrebu za hospitalizacijom, može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim zakonom. Dijete, malodobna osoba ili osoba lišena poslovne sposobnosti može se iz razloga navedenih u stavku 1. ovog članka smjestiti u zdravstvenu ustanovu i bez pristanka njezinog zakonskog zastupnika po postupku za prisilno zadržavanje ili prisilni smještaj.

Članak 29. st. (1) U postupku prisilnog smještaja osoba sa mentalnim poremećajima u zdravstvenu ustanovu odlučuje mjerodavni sud u vanparničnom postupku.

Članak 30. st. (1) i (2) Kada mjerodavni sud primi obavijest o prisilnom zadržavanju ili na neki drugi način sazna za prisilno zadržavanje, donijeće rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i postaviti osobi opunomoćenika iz redova advokata radi zaštite njezinih prava ako to ona već nije učinila, odnosno ako zaštita njezinih prava u postupku nije osigurana na drugi način.

Sud je dužan da ispita sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i da sasluša sve osobe koje imaju saznanje o bitnim činjenicama.

Članak 31.

Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu osobe sa mentalnim poremećajima, sud je dužan pribaviti pismeno mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka koji nije zaposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržana osoba, o tome da li je prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan. Kada odlučuje o prisilnom smještaju djeteta ili malodobne osobe ud je dužan ovo mišljenje pribaviti od psihijatra specijalizovanog za liječenje djece i malodobnika, odnosno od psihijatra koji ima duže iskustvo u radu sa djecom.

Psihijatar iz stavka 1. ovog članka daje sudu pismeno mišljenje o potrebi prisilnog smještaja nakon što osobno obavi pregled osobe sa mentalnim poremećajima.

Članak 32.

Po završenom postupku sud je dužan odmah, a najkasnije u roku tri dana donijeti rješenje kojim će odlučiti da li se osoba zadržana u zdravstvenoj ustanovi može i dalje zadržavati ili će se pustiti iz zdravstvene ustanove.

O svojoj odluci sud obavještava tijelo starateljstva.

Članak 34.

Ako zdravstvena ustanova utvrdi da prisilno smještena osoba treba ostati smještena i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je da sedam dana prije isteka tog vremena predloži sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja koji ne može biti duži od šest mjeseci. Članak 35.

Rješenje o produženom prisilnom smještaju sud donosi po istom postupku po kojem donosi i prvo rješenje o prisilnom smještaju.

Sud je dužan rješenje o produženom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja.

Članak 41.

Kada u slučajevima propisanim ovim zakonom osobu sa mentalnim poremećajima treba otpustiti iz zdravstvene ustanove, a ona zbog svojeg psihofizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti sama o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužne i ne mogu se brinuti o njoj, ulogu u daljnjem tretmanu preuzeće tijela starateljstva i mjerodavni centri za zaštitu mentalnog zdravlja.

Prije otpusta osobe iz stavka 1. ovog članka zdravstvena ustanova obavijestit će sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili o otpustu, kao i mjerodavno tijelo starateljstva i mjerodavni centar za zaštitu mentalnog zdravlja.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju apelant osporava Rješenje Okružnog suda broj 71 0 V 200517 20 Gž 5 od 21. svibnja 2020. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da iz stanja u spisu proizlazi da je osporeno rješenje Okružnog suda apelantovom punomoćniku dostavljeno 27. svibnja 2020. godine, a da je apelacija podnesena 21. srpnja 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđena zabrana mučenja iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka e) Europske konvencije, pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na slobodu kretanja i prebivanja iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju.

Pravo na slobodu i sigurnost

32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

(d) Prava na slobodu i sigurnost osobe.

33. Članak 5. stavak 1. točka c) i stavak 4. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom:

[…]

e) u slučaju zakonitog pritvaranja osobe da bi se spriječilo širenje zaraznih bolesti, kao i zakonitog pritvaranja duševno poremećenih osoba, alkoholičara ili ovisnika o drogama ili skitnica;

4. Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kojem će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

34. Ustavni sud podsjeća na to da se prava utvrđena u članku 5. Europske konvencije prema svom sadržaju ubrajaju u osnovna prava zaštićena Europskom konvencijom. Članak 5. Europske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članku 5. stavak 1. Europske konvencije u kojem su navedeni slučajevi u kojim je dopušteno lišavanje slobode. To je prema stavu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Europski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. siječnja 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem članka 5. Europske konvencije da osigura da nitko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Europski sud, Quinn, presuda od 22. ožujka 1995. godine, serija A-311 i Winterwerp protiv Nizozemske, presuda od 24. listopada 1979. godine, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim, proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog domaćeg zakona. Nepoštovanje nekog suštinskog proceduralnog zahtjeva u domaćem zakonu, kao i neispunjavanje nekog proceduralnog aspekta, čak i kad prema stavu suda to nije suštinski važno, može dovesti do kršenja članka 5. stavak 1. (vidi Europski sud, Bozano, presuda od 18. prosinca 1986. godine, serija A-111 i Van der Leer, od 21. veljače 1990. godine, serija A-170).

aČlanak 5. stavak 1. točka e) Europske konvencije

35. Ustavni sud, također, podsjeća da članak 5. stavak 1. Europske konvencije na prvom mjestu zahtijeva da lišavanje slobode mora biti „zakonito“. Kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje je li poštovan postupak propisan zakonom, Europska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obvezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava. Međutim, suglasnost s domaćim pravom nije dovoljna jer članak 5. stavak 1. dodatno zahtijeva i da svako lišavanje slobode treba biti u skladu sa svrhom članka 5., tj. zaštitom pojedinca od arbitrarnosti. Ovdje nije u pitanju samo „pravo na slobodu“, već i „pravo na sigurnost“ (vidi Europski sud, pored ostalih, Bozano protiv Francuske, 18. prosinca 1986. godine, stavak 54., serija A, broj 111, Wassink protiv Nizozemske, 27. rujna 1990. godine, stavak 24., serija A, broj 185-A). Fundamentalno načelo je da lišavanje koje je arbitrarno ne može biti u skladu sa člankom 5. stavak 1. i da se pojam „arbitrarnosti“ u smislu članka 5. stavak 1. Europske konvencije proširuje i mimo nedostatka poštovanja nacionalnog prava tako da lišavanje slobode može biti zakonito u smislu domaćeg prava, ali je i dalje proizvoljno i u suprotnosti s Europskom konvencijom (vidi Europski sud, Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (CG), broj 13229/03, stavak 67., 29. siječnja 2008. godine).

36. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je Europski sud u svojoj praksi utvrdio kriterije koji moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljele osobe smatrao kao pritvor koji nije „proizvoljan“, tj. da bi bio ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu članka 5. stavak 1.e) Europske konvencije. Prvo, „duševna poremećenost“ u smislu navedene odredbe mora biti, osim u hitnim slučajevima, pouzdano utvrđena pred nadležnim domaćim organom, na temelju objektivne medicinske ekspertize. Drugo, „duševna poremećenost“ mora biti takve vrste ili stupnja da opravdava prisilno zatvaranje takve osobe. Treće, pritvor smije trajati samo onoliko koliko traje medicinski poremećaj, odnosno određena jačina tog poremećaja (vidi Europski sud, već citirana odluka Winterwerp, stavak 39.). Zatim, u slučajevima u kojima je pritvor potencijalno neograničen moraju se vršiti povremene revizije pred „sudom“ koji ima ovlaštenja da naredi i otpuštanje, a pritvor mora biti u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj ustanovi koja ima takva ovlaštenja da osobe drži u pritvoru (vidi Europski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. studenog 1981. godine, serija A, broj 46, stavak 43. i Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. svibnja 1985. godine, serija A, broj 93, stavak 44.).

37. Dovodeći u svezu navedeno s apelantovim navodima kojima osporava zakonitost produljenja zadržavanja na prisilnom liječenju, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je u postupku pred redovitim sudovima na temelju provedenih dokaza suglasno utvrđeno da apelant boluje od duševne bolesti shizofrenije, a što ni sam apelant ne spori. Zatim, u pogledu pitanja je li apelantova „duševna poremećenost“ takve vrste ili stupnja da opravdava apelantovo prisilno zatvaranje, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi cijeneći nalaz i mišljenje tima vještaka od 5. prosinca 2019. godine, koji je pribavljen u smislu članka 31. stavak 1. Zakona o zaštiti, izvještaje Zavoda od 18. studenog i 16. prosinca 2019. godine, te sadržaj iskaza na ročištu saslušanih vještaka dr. M. S. i apelantovog ljekara dr. D. J. zaključili da se apelantovo psihičko stanje nije poboljšalo, da i dalje ima apsolutnu potrebu za hospitalizacijom, i to u trajanju do godinu dana, za što su dali jasne razloge u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. U svezi sa apelantovim tvrdnjama da iz nalaza tima vještaka ne proizlazi na temelju čega su vještaci zaključili o potrebi daljnjeg zadržavanja na prisilnom liječenju, Ustavni sud uočava da apelant tim navodima u suštini polemizira sa zaključcima stručnih osoba, koje su redoviti sudovi prihvatili, a iz kojih proizlazi da su zasnovani na apelantovom pregledu, te podacima o njegovom liječenju, a koji u pogledu potrebe apelantovog daljnjeg zadržavanja na prisilnom liječenju nisu imali dvojbe. U svezi s time, Ustavni sud zapaža da su zaključci vještaka izloženi u postupku pred prvostupanjskim sudom, te je apelantov punomoćnik imao priliku postavljati pitanja kojima bi razjasnio te zaključke, pa okolnost što apelantov punomoćnik nije zadovoljan datim odgovorima ne ukazuje da su takvi nalazi nerazumljivi, da redoviti sudovi na temelju njih nisu mogli donijeti osporene odluke, odnosno da su redoviti sudovi trebali dopustiti dodatno vještačenje. Pri tome, Ustavni sud zapaža da na arbitrarnost u odlučivanju o potrebi produljenja prisilnog smještaja ne upućuju ni apelantove tvrdnje kojima se poziva na ranije izvještaje u kojima je navodno konstatirano da je došlo do poboljšanja njegovog stanja s obzirom na to da iz sadržaja odredbi Zakona o zaštiti proizlazi da se u postupku odlučivanja o produljenju zadržavanja na prisilnom liječenju odlučuje da li je apelantova trenutna „duševna poremećenost“ takve vrste ili stupnja da opravdava prisilno zatvaranje, a što je u konkretnom slučaju u odlukama redovitih sudova nesporno utvrđeno. Također, Ustavni sud zapaža da u okolnostima konkretnog slučaja nije sporno da se vrše povremene revizije pred sudom koji ima ovlaštenje da naredi i otpuštanje s obzirom na to da proizlazi da će mjera prisilnog liječenja trajati do 12. prosinca 2020. godine, te da je apelant smješten u Zavod kao ustanovu koja ima takva ovlaštenja za zadržavanje na prisilnom liječenju duševno bolesnih osoba. Naposljetku, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja odredaba ZVP-a i Zakona o zaštiti ne proizlazi da je obvezno prisustvo Centra, tako da ni ti apelantovi navodi ne ukazuju na to da postupak donošenja osporenih odluka nije bio pravičan.

38. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju apelant lišen slobode u postupku koji je bio „u skladu sa zakonom“, a što je sve u skladu s relevantnim zakonskim odredbama i standardima Europske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka e) Europske konvencije.

c)Članak 5. stavak 4. Europske konvencije

39. Nadalje, glede apelantovih navoda da se odluke o produljenju njegovog prisilnog smještaja donose izvan rokova propisanih zakonom, Ustavni sud zapaža da apelacija pokreće i pitanje je li apelantu omogućeno da o produžetku lišavanja slobode, odnosno prisilnoga smještaja odlučuje „sud“ u određenim vremenskim intervalima, kako to propisuje članak 5. stavak 4. Europske konvencije.

40. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda, članak 5. stavak 4. Europske konvencije ne garantira pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode, ali pruža krucijalne garancije protiv proizvoljnosti u odlučivanju o „lišavanju slobode“. Obveza iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije primjenjuje se neovisno o tome prema kojemu je osnovu osoba lišena slobode, dakle i u slučaju kada se radi o osnovu iz članka 5. stavak 1. točka e) Europske konvencije. Cjelovita analiza članka 5. stavak 4. Europske konvencije ukazuje na to da u odnosu na lišavanje slobode pojam „zakonitosti“ mora imati isti značaj u stavku 1. točka e) i 4. članka 5. Europske konvencije. Stoga, domaće pravno sredstvo mora biti dostupno prema članku 5. stavak 4. Europske konvencije i mora omogućiti preispitivanje uvjeta koji su, prema članku 5. stavak 1.e.), suštinski ne samo za „zakonitost“ inicijalnog lišavanja slobode osoba na temelju „duševnog poremećaja“ već i za „zakonitost“ produljenja trajanja te mjere putem periodičnog ispitivanja (vidi Europski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. studenoga 1981. godine, serija A, broj 46, stavak 58.; i Kolanis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 517/02, stavak 80.).

41. Dakle, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda, članak 5. stavak 4. Europske konvencije ne garantira pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode, ali pruža krucijalne garancije protiv proizvoljnosti u odlučivanju o „lišavanju slobode“. Članak 5. stavak 4. Europske konvencije garantira osobi lišenoj slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produljenja trajanja te mjere, ali to ne mora biti „klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države“ (vidi Europski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. ožujka 1987. godine, serija A, broj 114, stavak 61.). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter“ i koji mora pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u kaznenom postupku, a što naročito podrazumijeva usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem sudjeluju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.

42. U konkretnom slučaju, Ustavni sud iz stanja spisa uočava da je ranijim rješenjem Osnovnog suda od 1. ožujka 2019. godine apelantu produljeno zadržavanje na prisilnom liječenju u trajanju do godinu dana počevši od 12. prosinca 2018. godine, a da je u konkretnom postupku prvostupanjskim rješenjem od 2. ožujka 2020. godine produljeno zadržavanje apelanta na prisilnom liječenju u trajanju do godinu dana počevši od 12. prosinca 2019. godine. U svezi sa time, Ustavni sud zapaža da je odredbom članka 35. stavak 2. Zakona o zaštiti jasno propisano da je sud dužan rješenje o produljenom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja. Prema tome, dovodeći u svezu sadržaj navedene zakonske odredbe s okolnostima konkretnog predmeta, odnosno činjenicu da je apelantovo zadržavanje na prisilnom liječenju prema rješenju od 1. ožujka 2019. godine trajalo do 12. prosinca 2019. godine, a da je Osnovni sud rješenje u konkretnom postupku donio tek 2. ožujka 2020. godine kojim je retroaktivno odlučio o apelantovom zadržavanju na prisilnom liječenju za razdoblje od 13. prosinca 2019. godine do donošenja rješenja, Ustavni sud zapaža da je neprihvatljivo s aspekta vladavine prava da se odluke o zadržavanje na prisilnom liječenju donose s retroaktivnim djelovanjem kao u konkretnom slučaju jer takvo što nema osnova u relevantnim zakonskim odredbama ZVP-a i Zakona o zaštiti kojima su propisani kratki rokovi postupanja i jasni vremenski intervali postupanja redovitih sudova, niti proizlazi iz smisla prava na slobodu i sigurnost iz članka 5. Europske konvencije. Prema tome, Ustavni sud zapaža da, u smislu članka 35. stavak 2. Zakona o zaštiti, za vrijeme zadržavanja apelanta na prisilnom liječenju u razdoblju od 13. prosinca 2019. godine do 2. ožujka 2020. godine nije bilo odluke suda (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2472/11 od 31. siječnja 2013. godine točka 50., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da se ne može smatrati da je apelantovo lišavanje slobode u tom razdoblju, odnosno njegovo prisilno zadržavanje na liječenju bilo zakonito.

43. Na temelju navedenoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka e) i stavak 4. Europske konvencije.

44. S obzirom na to da je Ustavni sud u konkretnom slučaju zaključio da je apelantovo lišenje slobode, izuzev u dijelu u kojemu je odlučeno o retroaktivnom djelovanju prvostupanjskog rješenja (za razdoblje od 13. prosinca 2019. godine do 2. ožujka 2020. godine), u skladu sa garancijama članka 5. stavak 1. točka e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud u konkretnom slučaju samo deklaratorno utvrđuje povredu u odnosu na osporena rješenja redovitih sudova.

Pitanje naknade nematerijalne štete

45. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak 2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

46. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila, kao i okolnosti konkretnog predmeta, te dosadašnju praksu povodom pitanja naknade nematerijalne štete u ovakvoj vrsti predmeta (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2928/13 od 12. veljače 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da apelantu treba dosuditi iznos od 1.000,00 KM zbog utvrđenog kršenja ustavnih prava. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovitih sudova pred kojima se vodio ovaj postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. d)Ostali navodi

47. Apelant je također naveo da mu je osporenim rješenjima povrijeđena zabrana mučenja iz članka II/3.(b) i članka 3. Europske konvencije, pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na slobodu kretanja i prebivanja iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant kršenje tih prava nije posebno obrazložio, odnosno da se suština navoda o povredi tih prava odnosi na povredu prava iz člana II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Europske konvencije, o čemu je Ustavni sud već odlučio u prethodnim točkama ove odluke obrazlažući razloge o neutemeljenosti apelantovih navoda kojima je osporavao postojanje razloga za njegovo zadržavanje na prisilnom liječenju. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede navedenih prava na koje se apelant pozvao, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju zabrane mučenja, prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na slobodu kretanja i prebivanja, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka e) i članka 4. Europske konvencije kada prvostupanjsko rješenje koje je potvrđeno drugostupanjskim rješenjem u dijelu u kojemu je retroaktivno produljena mjera prisilnog zadržavanja na liječenju nije bilo doneseno u roku iz članka 35. stavak 2. Zakona o zaštiti.

49. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u preostalom dijelu nema kršenja prava na slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka e) Europske konvencije kada je utvrđeno da su osporena rješenja na temelju kojih je apelant trenutno smješten u Zavod donesena u postupku koji je u skladu s relevantnim zakonskim odredbama i standardima Europske konvencije.

50. Ustavni sud, također, zaključuje da nema ni kršenja zabrane mučenja iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i prava na slobodu kretanja i prebivanja iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju kada se navodi o kršenju tih prava temelje na navodima koje je Ustavni sud razmatrao u okviru prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo povrede apelantovog prava u tom segmentu.

51. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2540/20 (Ž.S.) | Sudska praksa | Aktio