Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2958/20 (M. S.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2958/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2958/20, rješavajući apelaciju Mladena Sarića, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mladen Sarić protiv Presude Višeg Privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 124593 19 Pž od 16. lipnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mladen Sarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Trivun Kozomara odvjetnik iz Trna, podnio je 13. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 124593 19 Pž od 16. lipnja 2020. godine.
2. Osporenom odlukom Višeg privrednog suda, žalba tuženog (DI „Šipovo“ a.d. Špovo) je djelomičnu uvažena, presuda prvostupanjskog suda je preinačena na način da je obavezan tuženi da apelantu za poduzete radnje u sudskom postupku umjesto određenog novčanog iznosa, isplati drugi novčani iznos, te da tuženi nadoknadi apelantu troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju odluke Viši privredni sud je naveo da provedeni dokazi potvrđuju da je apelant na osnovu punomoći izdane od strane tuženog poduzimao radnje zastupanja tuženog, te da apelant i tuženi nisu zaključili pismeni ugovor o punomoći. Viši privredni sud je ukazao da je odredbom članka 25. stavak 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), propisano da su ugovori u privredi, u smislu tog zakona, ugovori koje preduzeća i druga pravna lica koja obavljaju privrednu djelatnost, kao i imaoci radnji i drugi pojedinci koji u vidu registrovanog zanimanja obavljaju neku drugu privrednu djelatnost, zaključuju među sobom u obavljanju djelatnosti koje sačinjavaju predmete njihovog poslovanja ili su u vezi sa tim djelatnostima. Zatim je ukazao da je člankom 374. ZOO propisano da međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi sa tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine. Zastarjevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu. S obzirom na to, Viši privredni sud je naveo da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da iako parnične stranke nisu zaključile pismeni ugovor, one su se nalazile u ugovornom odnosu, koji po svom karakteru ima značaj ugovora o nalogu iz članka 749. ZOO. Dakle, u konkretnom slučaju nije zaključen poseban pismeni ugovor, kojim bi stranke regulirale visinu nagrade koja pada advokatu za zastupanje, pa je visina nagrade određena prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Pri tome, je istakao da ZOO ne regulira ugovor o pružanju usluga kao poseban ugovor, ali vršenje usluga može biti ugovoreno ugovorom o nalogu, kao i drugim ugovorima kao što su ugovor o djelu, ugovor o prijevozu, špediciji i sl. (kojim ugovorima se u konačnom ugovara obavljanje usluga). Viši privredni sud je naveo da je potraživanje apelanta prema tuženom nastalo u razdoblju od 28. studenog 2012. godine, do 21. ožujka 2017. godine, a tužba u ovom predmetu je podnesena dana 6. prosinca 2017. godine, dok je na pripremnom ročištu od 14. studenog 2018. godine, tužbeni zahtjev uvećan i za troškove sastava još jedne žalbe i dvije revizije (tada je došlo do prekida toka roka zastarjelosti iz odredbe člana 374. ZOO). Viši privredni sud je istakao da to znači da su zastarjela sva potraživanja apelanta dospjela prije 6. prosinca 2014. godine, odnosno prije 14. studenog 2015. godine (za troškove sastava još jedne žalbe i dvije revizije), kao i zakonska zatezna kamata na ta potraživanja u smislu odredbe člana 369. ZOO. Nasuprot tome, prvostupanjski sud je zaključio da su se apelant i tuženi nalazili u trajnom poslovnom odnosu, odnosno da je apelant poduzimao radnje zastupanja tuženog sve do okončanja predmetnog postupka (30. kolovoza 2017. godine, kada je odbačena apelantova revizija), pa s obzirom da je apelant 15. studenog 2017. godine, ispostavio račun nije nastupila zastarjelost potraživanja. Međutim, Viši privredni sud je naveo da se pravilnom primjenom odredbe člana 374. Zakona o obligacionim odnosima i trogodišnjeg roka zastarjelosti (da zastarjelost teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad i uslugu), nije se moglo prihvatiti obrazloženje prvostupanjskog suda. Konačno, naveo je da je obaveza tuženog da apelantu na ime zastupanja za poduzete radnje u navedenom postupku, za potraživanja koja nisu zastarjela, isplati određeni novčani iznos.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant u suštini smatra da se u konkretnom slučaju radi o ugovornom odnosu, odnosno sporu iz ugovornog odnosa, između tuženog, kao pravne osobe i fizičke osobe – odvjetnika, koji je za potrebe pravne osobe postupao po njegovom nalogu (na koji se primjenjuje opći zastrani rok od 10 godina). Pri tome je naveo da odvjetnik svoj subjektivitet iskazuje kroz sebe osobno, kao i da odvjetnik za svoje obveze, prema trećim osoba, odgovara svojom osobnom imovinom, dok pravna osoba odgovara samo svojom imovinom. Kod činjenice da se u članku 37. ZOO, govori samo o odnosima između pravnih osoba, stajalište pobijane presude je pogrešno, kada s pravnim osobama izjednačava odvjetništvo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Višeg privrednog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević