Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-46/19 (F. J.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Aktivna legitimacija
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 126
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-46/19
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 46/19, rješavajući apelaciju Faruka Jahića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Faruka Jahića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 039819 Gž 3 od 17. oktobra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Faruk Jahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Aldin Lejlić, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 039819 Gž3 od 17. oktobra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i tužiteljice Bosnia Bank International d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 24. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i tužiteljica su dostavili odgovore na apelaciju 5. i 11. augusta 2020. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Tužiteljica je 22. februara 2006. godine podnijela Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tužbu zbog duga.
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 039819 13 P 2 od 3. aprila 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se obavežu Š.B. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelant da joj solidarno isplate dug po osnovu Ugovora o dugoročnom kreditu od 4. maja 2001. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), i to na ime ugovorene zatezne kamate iznos od 3.323,58 KM sa zateznim zakonskim kamatama, te da joj nadoknade troškove postupka. Istom presudom tužiteljica je obavezana da apelantu nadoknadi troškove postupka.
7. Općinski sud je u obrazloženju presude pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je Ugovor o kreditu zaključen između Internacionalne komercijalne banke d.d. Sarajevo - International Commercial Bank p.l.c. Sarajevo (u daljnjem tekstu: ICB) i F.M. kao korisnika kredita (u daljnjem tekstu: korisnik kredita). Tim ugovorom banka je odobrila korisniku kredita iznos od 10.000,00 KM na rok otplate 36 mjeseci sa kamatom od 15% godišnje. Također, ugovoreno je da će se sa isplatom kredita početi 30. juna 2001. godine i da bi cijeli iznos kredita zajedno sa kamatom trebalo da bude isplaćen do 31. maja 2004. godine. U članu 5. Ugovora je bilo navedeno da su sredstva osiguranja kredita administrativna zabrana na plaći glavnog dužnika, te prvotuženog i apelanta kao solidarnih jamaca, a u članu 10. Ugovora je navedeno da, ukoliko korisnik kredita zakasni sa uplatom pojedinačnih rata duže od pet dana, dužan je platiti zateznu kamatu koja je za 50% veća od ugovorene. Iz izjava žiranata utvrđeno je da je apelant dao izjavu u kojoj je naznačio iznos plaće i obavezao se da će kao žirant izmiriti obaveze korisnika kredita ukoliko on ne bude izmirivao svoje obaveze. Općinski sud je dalje naveo da iz Ugovora o agentnom zastupanju - preuzimanju potraživanja (cesija) od 31. jula 2003. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor o preuzimanju potraživanja) proizlazi da je taj ugovor zaključen između tužiteljice i ICB, te da je u članu 1. navedeno da će tužiteljica agentno zastupati ICB povodom pitanja preuzimanja potraživanja. U stavu 2. Ugovora je naznačeno da se obje strane obavezuju da će zajedno upoznati dužnike o uvjetima i modalitetima preuzimanja, odnosno zastupanja, te da je članom 3. u stavu 2. naznačeno da ICB preuzima obavezu informiranja dužnika da su sva potraživanja prenesena sa ICB na tužiteljicu, koja će dužnicima ponuditi potpisivanje novih ugovora najkasnije 30 dana od dana potpisivanja ovog ugovora, dok je u stavu 3. naznačeno da tužiteljica neće preuzeti ona potraživanja za koja se ne ispoštuje postupak iz prethodnog stava. Tužiteljica je 1. jula 2004. godine uputila apelantu opomenu pred tužbu u kojoj ga je obavijestila da korisnik kredita nije izmirio dospjele obaveze po osnovu Ugovora o kreditu koje su po osnovu ugovora o cesiji prenesene na nju, nakon čega je 22. jula 2004. godine uputila zahtjev za aktiviranje administrativne zabrane na apelantovoj plaći. Iz analitičke kartice na ime korisnika kredita od 19. decembra 2007. godine proizlazi da se potraživanje po osnovu Ugovora o kreditu koje je po osnovu ugovora o cesiji preneseno na tužiteljicu sastoji od potraživanja po osnovu zatezne kamate za razdoblje od 15. septembra 2003. godine do 22. februara 2006. godine, i to u iznosu 1.873,79 KM, te potraživanja po osnovu zatezne kamate za razdoblje od 22. februara 2006. godine do 19. decembra 2007. godine u iznosu 1.449,79 KM.
8. U vezi sa navedenim, Općinski sud je, razmatrajući apelantov prigovor nepostojanja aktivne legitimacije na strani tužiteljice, naveo da odgovor na to pitanje zavisi od toga da li Ugovor o preuzimanju potraživanja ima karakter ugovora o ustupanju ili ugovora o cesiji-prijenosu potraživanja. U vezi sa time, Općinski sud je naveo da iz sadržaja toga ugovora (čl. 2. i 3) proizlazi jasan zaključak da se radi o ugovoru o ustupanju, a ne o ugovoru o prijenosu potraživanja (cesiji), jer je predviđena obaveza tužiteljice da zaključi nove ugovore s dužnicima, i to u roku od 30 dana od potpisivanja predmetnog ugovora. Takva obaveza ne bi bila sadržana da se radi o cesiji, niti bi postojala obaveza da se obavještava dužnik čiji pristanak nije potreban. Pri tome je Općinski sud istakao da iz odredaba člana 145. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) proizlazi da je za ustupanje ugovora potreban pristanak dužnika koji se daje u formi u kojoj je i zaključen ugovor koji se ustupa, a ako dužnik nije dao saglasnost u istoj formi u kojoj je zaključen sam taj ugovor, ugovor o ustupanju ne proizvodi pravne posljedice. Općinski sud je, zatim, ukazao na sadržaj odredaba čl. 436, 438. i 1009. ZOO, navodeći da iz tih odredaba, u kontekstu predmetnog ugovora, jasno proizlazi da se ovdje radi o ugovoru o ustupanju, a ne o ugovoru o cesiji, jer je u čl. 2. i 3. predmetnog ugovora navedeno da će se sačiniti novi ugovor s dužnicima, što predstavlja jednu od osnovnih karakteristika ugovora o ustupanju u kojem je potrebna saglasnost dužnika, dok takve obaveze nema kod ugovora o cesiji. Imajući u vidu da tužiteljica nije predložila dokaz da je s korisnikom kredita sačinila novi ugovor u smislu odredbe člana 3. stav 2. toga ugovora, odnosno da je korisnik kredita dao saglasnost na prijenos prava i obaveza (zaključivanje ugovora o ustupanju), Općinski sud je zaključio da ugovor ne proizvodi pravne posljedice kako u pogledu glavnog dužnika, tako i u pogledu apelanta i prvotuženog kao jamaca. Stoga, Općinski sud je zaključio da tužiteljica nije aktivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari zbog čega nije posebno obrazlagao ostale dokaze i prigovore (među kojima je bio i prigovor zastare potraživanja) s obzirom na to da nisu od utjecaja na donošenje ovakve odluke.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 039819 15 Gž 2 od 15. juna 2016. godine uvažena je žalba tužiteljice i prvostepena presuda je preinačena na način da je usvojen njen tužbeni zahtjev.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da tužiteljica utemeljeno prigovara da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak da ona nije aktivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari. Naime, u konkretnoj pravnoj stvari zaključen je Ugovor o kreditu, a apelant i prvotuženi su kao jamci dali izjavu kojom su preuzeli obavezu solidarnih dužnika da će izmiriti sve obaveze prema ICB ako korisnik kredita ne bude uredno otplaćivao kredit. Tačno je da je zaključen i Ugovor o preuzimanju potraživanja kojim je ugovoreno da tužiteljica preuzme potraživanje ICB, te je članom 2. tog ugovora tužiteljica potvrdila spremnost da preuzme dio potraživanja za koji postigne sporazum s dužnicima i za koje dužnici potpišu novi ugovor, te za ostale dužnike s kojim je ICB imala zaključene ugovore o kreditima. Dakle, predmetni ugovor regulira prava i obaveze tužiteljice i ICB, te se apelant ne može osloboditi obaveze koju je preuzeo kao jamac po Ugovoru o kreditu. To što korisnik kredita nije potpisao ugovor s tužiteljicom je irelevantno za odluku u ovom postupku. Kantonalni sud je dalje naveo da ni korisnik kredita (koji je preminuo tokom postupka), ni njegovi jamci, odnosno apelant i prvotuženi, nisu trebali zaključivati nove sporazume s tužiteljicom. Njihove obaveze proizlaze iz Ugovora o kreditu, a odredbama tog ugovora nije ugovorena zabrana prenošenja potraživanja na drugoga, niti je ugovoreno da to neće moći bez pristanka korisnika kredita kao dužnika, kako propisuje odredba člana 436. stav 2. ZOO. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je tužiteljica aktivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari.
11. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, Kantonalni sud je naveo da je tokom postupka kao dokaz provedena analitička kartica na ime korisnika kredita od 19. decembra 2007. godine iz koje proizlaze ukupna potraživanja po osnovu ugovora o kreditu od 4. maja 2001. godine, koji je po osnovu predmetnog ugovora prenesen na tužiteljicu. Prema čl. 14. i 21. Zakona o računovodstvu i reviziji u Federaciji BiH, analitička kartica spada u knjigovodstvene isprave kojim se dokazuje nastalo poslovanje i poslovne promjene. Dakle, analitička kartica je dokaz u postupku u skladu sa članom 134. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Tačno je da ZPP ne propisuje da je analitička kartica (ili analitički račun) javna isprava, pa se na nju ne odnosi načelo pretpostavljene istinitosti (član 132. stav 1. ZPP). Međutim, ona u konkretnom slučaju, nezavisno od toga, ima snagu dokaza. Ovo pogotovo što apelant tokom postupka nije predlagao, niti izvodio dokaze na okolnost visine tužbenog zahtjeva. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je primjenom čl. 997. i 998. ZOO (kojima se propisuje odgovornost jamaca) i člana 1065. ZOO (koji daje opću odredbu kojom određuje ugovor o kreditu) odlučio kao u dispozitivu presude.
12. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 3998/16 od 17. jula 2018. godine (dostupna na web-stranici www.ustavnisud.ba) usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 P 039819 15 Gž 2 od 15. juna 2016. godine i predmet vratio tom sudu radi donošenja nove odluke. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da je Kantonalni sud u osporenoj odluci naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu osnova postojanja međusobnih prava i obaveza parničnih stranaka, kao i osnova za obračun duga (analitička kartica na ime glavnog dužnika), odnosno Ustavni sud u ovom dijelu ne nalazi proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda. S druge strane, Ustavni sud je zaključio da postoji kršenje prava na pravično suđenje, jer je Kantonalni sud propustio odlučiti o prigovoru zastarjelosti potraživanja kao materijalnopravnom prigovoru, koji je nesumnjivo takvog značaja da je zahtijevao odluku suda u pogledu njegove osnovanosti, iako je nesporno da je prigovor zastare istaknut tokom prvostepenog postupka, ali da prvostepeni sud o njemu nije odlučivao, jer je tužbeni zahtjev odbio prihvaćanjem apelantovog prigovora nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice. Osporena odluka
13. Postupajući prema Odluci Ustavnog suda broj AP 3998/16 od 17. jula 2018. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 039819 18 GŽ 3 od 17. oktobra 2019. godine kojom je žalba tužiteljice usvojena i prvostepena presuda preinačena na način da su prvotuženi i apelant obavezani da tužiteljici solidarno isplate dug u iznosu od 3.323,58 KM uz naknadu troškova postupka.
14. Kantonalni sud je u pogledu apelantovog prigovora da tužiteljica nije aktivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari prvenstveno naveo da je Ustavni sud u obrazloženju Odluke broj AP 3998/16 od 17. jula 2018. godine zaključio da je Kantonalni sud u ranijoj osporenoj odluci naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu osnova postojanja međusobnih prava i obaveza parničnih stranaka, kao i osnova za obračun duga (analitička kartica na ime glavnog dužnika) i da u tom pogledu nije našao proizvoljnost drugostepenog suda.
15. Zatim, Kantonalni sud je u vezi sa apelantovim prigovorom zastarjelosti potraživanja naveo da iz stanja spisa proizlazi da je Ugovorom o kreditu korisniku kredita odobren kredit sa rokom otplate od 36 mjeseci i sa godišnjom kamatom od 15%, te da je predviđeno da otplata kredita počinje 30. juna 2001. godine, a da cijeli iznos kredita sa kamatama treba platiti do 31. maja 2004. godine, u mjesečnim anuitetima od 346,65 KM u što su uračunate i kamate. Prema zaključenom Ugovoru o kreditu, cjelokupan dug je dospio 31. maja 2004. godine. Tokom prvostepenog postupka je bilo nesporno da je korisnik kredita nakon podnošenja tužbe 22. februara 2006. godine jednokratno doznačio tužiteljici iznos od 6.407,00 KM, čime je uplatio glavnicu i redovnu ugovorenu kamatu. Zbog toga je tužiteljica tokom postupka tužbeni zahtjev opredijelila na iznos 3.323,58 KM koji se odnosi na obračunate zatezne kamate za razdoblje od 15. septembra 2003. godine do 19. decembra 2007. godine. Dakle, potraživanje tužiteljice se odnosi na zatezne kamate. Tužiteljica je na glavnoj raspravi provela kao dokaz uvid i čitanje analitičke kartice na ime korisnika kredita od 19. decembra 2007. godine iz koje proizlaze ukupna potraživanje po osnovu Ugovora o kreditu. Iz navedene analitičke kartice proizlazi da se potraživanje tužiteljice prema tuženim po osnovu zatezne kamate odnosi na potraživanje za period od 15. septembra 2003. godine do 22. februara 2006. godine u iznosu od 1.873.79 KM, te za period od 22. februara 2006. godine do 19. decembra 2007. godine u iznosu od 1.449.79 KM. Kantonalni sud je dalje ukazao da je odredbom člana 7. Ugovora bilo propisano da je tokom trajanja kredita korisnik kredita obavezan da ispunjava uredno svoje obaveze jer će u protivnom kredit u potpunosti dospjeti. S obzirom na to Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je cjelokupan dug na naplatu dospio 31. maja 2004. godine po zaključenom ugovoru o dugoročnom kreditu. Odredbom člana 3. Ugovora o kreditu je propisano da će korisnik kredita početi sa isplatom kredita najkasnije 30. juna 2001. godine i da bi cijeli iznos kredita zajedno sa kamatom trebalo da bude plaćen 31. maja 2004. godine. Imajući u vidu da je cjelokupan dug dospio na naplatu 31. maja 2004.godine, nije nastupila zastara potraživanja prema članu 371. ZOO (opći zastarni rok), zbog čega je utvrđena neosnovanost apelantovog prigovora zastare potraživanja. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je Vrhovni sud u nizu svojih odluka već odranije izrazio pravni stav da potraživanje iz ugovora o zajmu, odnosno ugovora o kreditu ne spada u kategoriju usluga koje ima u vidu odredba člana 374. ZOO, pa potraživanje iz ugovora o kreditu zastarijeva u roku od pet godina. Dakle, najstariji anuitet dospio je na plaćanje 31. maja 2004. godine, pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 22. februara 2006. godine, to nije protekao rok od pet godina.
16. Kantonalni sud je dalje naveo da je visina duga pravilno utvrđena na osnovu podataka iz analitičke kartice. Naime, naveo je da je apelantov punomoćnik u ranijem ponovljenom postupku pred prvostepenim sudom na pripremnom ročištu predložio kao dokaz saslušanje apelanta u svojstvu parnične stranka i da je na glavnoj raspravi odustao od predloženog dokaza, te da drugih dokaznih prijedloga apelant nije imao, dok prvotuženi nije imao dokaznih prijedloga. S druge strane, na glavnoj raspravi su provedeni dokazi tužiteljice na koje apelantov punomoćnik nije imao primjedaba, dok prvotuženi nije pristupio na glavnu raspravu iako je uredno obaviješten. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
18. U vezi s tim, apelant smatra da je Kantonalni sud paušalno ocijenio njegov prigovor zastarjelosti potraživanja. U tom pogledu apelant je citirao odredbu člana 372. ZOO, te je naveo da kod činjenice da je tužba podnesena 22. februara 2006. godine smatra da su, u smislu te odredbe, zastarjele sve ugovorne zatezne kamate koje su dospjele do 22. februara 2003. godine. Također, apelant tvrdi da tužiteljica nije mogla insistirati na zateznim kamatama od 15. septembra 2003. godine jer uopće nije jasno na koji način je došla do tog datuma kao početka obračuna zateznih kamata. Apelant je dalje naveo da je, iako se tuženi nisu protivili visini tužbenog zahtjeva i nisu zahtijevali vještačenje, sud bio dužan odrediti vještačenje, jer nije mogao sa sigurnošću utvrditi osnov obračuna zateznih kamata. Osim navedenog, apelant tvrdi da ICB nije ispunila svoju obavezu i nije obavijestila dužnike o promjeni povjerioca, te da je na taj način izvršila povredu ugovornih obaveza, a s obzirom na to da tužiteljica nije ponudila dužnicima potpisivanje novih ugovora, ona nije ni preuzela takva potraživanja, što znači da na strani tužiteljice postoji nedostatak aktivne legitimacije. Također, apelant ističe da tužiteljica nije ničim dokazala da je preuzela i apelantovo potraživanje, niti je korisnik kredita, u smislu odredbe člana 145. ZOO, dao svoj pristanak na ustupanje ugovora tužiteljici zbog čega taj ugovor nije ni zaključen.
b)Odgovori na apelaciju
19. Kantonalni sud je naveo da u potpunosti ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporene odluke koja je donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, zbog čega smatra da u postupku donošenja te odluke nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.
20. Tužiteljica je predložila da Ustavni sud odbaci apelaciju kao očigledno (prima facie) nedozvoljenu zbog nepostojanja opravdanog zahtjeva stranke, odnosno zbog toga što činjenice koje je predložio apelant ne opravdavaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom. V.Relevantni propisi
21. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 2. stav (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 7.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvedu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drukčije određeno.
(3) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i da naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA
1. Opće odredbe Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
22. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH,, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:
IX - USTUPANJE UGOVORA
Uslovi ustupanja Član 145.
(1) Svaka strana u dvostranom ugovoru može, ako na to pristane druga strana, ustupiti ugovor nekom trećem licu, koje time postaje nosilac svih njenih prava i obaveza iz tog ugovora.
(2) Ustupanjem ugovora ugovorni odnos između ustupioca i druge strane prelazi na prijemnika i drugu stranu u času kad je druga strana pristala na ustupanje, a ako je druga strana dala svoj pristanak unapred, u času kad je obaveštena o ustupanju.
(3) Pristanak na ustupanje ugovora je punovažan samo ako je dat u formi u zakonu propisanoj za ustupljeni ugovor.
(4) Odredbe o sporednim pravima u vezi sa ugovorom o preuzimanju duga shodno će se primeniti i na ustupanje ugovora.
Opšte pravilo Član 360.
(1) Zastarelošću prestaje pravo zahtevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastarelost nastupa kad protekne zakonom određeno vreme u kome je poverilac mogao zahtevati ispunjenje obaveze.
(3) Sud se ne može obazirati na zastarelost ako se dužnik nije na nju pozvao.
Kad zastarelost počinje teći Član 361. stav (1) (1) Zastarelost počinje teći prvog dana posle dana kad je poverilac imao pravo da zahteva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
Nastupanje zastarelosti Član 362.
Zastarelost nastupa kad istekne poslednji dan zakonom određenog vremena.
Sporedna potraživanja Član 369.
Kad zastari glavno potraživanje, zastarela su i sporedna potraživanja, kao što su potraživanja kamata, plodova, troškova, ugovorne kazne.
Opšti rok zastarelosti Član 371.
Potraživanja zastarevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.
Povremena potraživanja Član 372.
(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarevaju za tri godine od dospelosti svakog pojedinog davanja.
(2) Isto važi za anuitete kojima se u jednakim unapred određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne važi za otplate u obrocima i druga delimična ispunjenja.
Zastarelost samog prava Član 373.
(1) Samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastareva za pet godina, računajući od dospelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja posle koga dužnik nije vršio davanja.
(2) Kad zastari pravo iz koga proističu povremena potraživanja, poverilac gubi pravo ne samo da zahteva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospela pre ove zastarelosti.
(3) Ne može zastareti pravo na izdržavanje određeno zakonom.
Međusobna potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga Član 374.
(1) Međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarevaju za tri godine.
(2) Zastarevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu. Koja se potraživanja mogu preneti ugovorom Član 436.
(1) Poverilac može ugovorom zaključenim sa trećim preneti na ovoga svoje potraživanje, izuzev onog čiji je prenos zabranjen zakonom ili koje je vezano za ličnost poverioca, ili koje se, po svojoj prirodi, protivi prenošenju na drugoga. (2) Ugovor o ustupanju nema dejstva prema dužniku, ako su on i poverilac ugovorili da ovaj neće moći preneti potraživanje na drugoga ili da ga neće moći preneti bez dužnikovog pristanka.
Sporedna prava Član 437. st. (1) i (2) (1) Sa potraživanjem prelaze na prijemnika sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, zaloga, prava iz ugovora sa jemcem, prava na kamatu, ugovornu kaznu i sl.
(2) Pretpostavlja se da su dospjele a neisplaćene kamate ustupljene sa glavnim potraživanjem.
Obaveštavanje dužnika Član 438.
(1) Za prenos potraživanja nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupilac dužan obavestiti dužnika o izvršenom ustupanju.
(2) Ispunjenje izvršeno ustupiocu pre obaveštenja o ustupanju punovažno je i oslobađa dužnika obaveze, ali samo ako nije znao za ustupanje, inače obaveza ostaje i on je dužan da je ispuni prijemniku.
JEMSTVO
Pojam Član 997.
Ugovorom o jemstvu se jemac obavezuje prema poveriocu da će ispuniti punovažnu i dospelu obavezu dužnika, ako to ovaj ne učini.
Član 998.
Ugovor o jemstvu obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemčenju učinio pismeno.
Jemčevi prigovori Član 1009.
(1) Jemac može istaći protiv poveriočevog zahteva sve prigovore glavnog dužnika, uključujući i prigovor prebijanja, a ne i čisto lične dužnikove prigovore. (2) Dužnikovo odricanje od prigovora, kao i njegovo priznanje poveriočevog potraživanja, nema dejstva prema jemcu.
(3) Jemac može istaći protiv poverioca i svoje lične prigovore, na primer, ništavost ugovora o jemstvu, zastarelost poveriočevog potraživanja prema njemu, prigovor prebijanja uzajamnih potraživanja.
UGOVOR O KREDITU
Pojam Član 1065.
Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vreme, za neku namenu ili bez utvrđene namene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vreme i na način kako je utvrđeno ugovorom.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju apelant apelacijom osporava Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 P 039819 Gž3 od 17. oktobra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je apelantov punomoćnik presudu Kantonalnog suda primio 6. novembra 2018. godine, a da je apelacija podnesena 5. januara 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
27. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
30. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi isplate duga po osnovu Ugovora o kreditu a kao sredstvo osiguranja kredita je uspostavljena administrativna zabrana na plaći glavnog dužnika, te prvotuženog i apelanta kao solidarnih jamaca, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
31. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnje da je osporena presuda Kantonalnog suda utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju.
32. U vezi sa tim apelantovim navodima, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je u postupku pred Kantonalnim sudom došlo do proizvoljnog postupanja toga suda.
34. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude kojom je preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice prilikom odlučivanja o prigovoru zastarjelosti potraživanja istakao da je cjelokupan dug dospio na naplatu 31. maja 2004. godine, pa je kod činjenice da je tužba podnesena 22. februara 2006. godine utvrdio da, u smislu člana 371. ZOO, nije nastupila zastara potraživanja u općem zastarnom roku od pet godina.
35. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje na sadržaj odredbe člana 372. ZOO, Ustavni sud najprije zapaža da je tom odredbom u stavu (1) propisano da potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Također, u stavu (2) člana 372. ZOO propisano je da isto važi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali da ne važi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja. U ovome smislu Ustavni sud podsjeća da je pitanje zastarjelosti potraživanja iz ugovora o kreditu razmatrao u odluci u predmetu broj AP 452/17 (Odluka Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 452/17 od 10. aprila 2019. godine, dostupna na web-stranici www.ustavnisud.ba). Naime, u tom predmetu Ustavni sud je uočio da iz stanja u spisu, odnosno iz dokaza koje je izveo tužilac tokom postupka proizlazi da su anuiteti iz ugovora o kreditu čija se isplata traži dospijevali mjesečno, da ugovor nije bio raskinut, a da je otkazan naknadno. U vezi sa time, Ustavni sud je, imajući u vidu sadržaj odredaba čl. 372. i 373. ZOO, čija primjena proizlazi i iz stajališta sudske prakse koja je navedena u toj odluci, zaključio da je Vrhovni sud, potvrđujući prvostepenu presudu kojom je utvrđeno da je u okolnostima konkretnog slučaja potraživanje dospjelo na naplatu istekom ugovorenog roka kredita od kojeg, u skladu sa članom 371. ZOO, treba računati zastarjelost, proizvoljno primijenio materijalno pravo na čiju pravilnu primjenu je bio dužan paziti po službenoj dužnosti u skladu sa članom 241. ZPP (tač. 33-38).
36. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud na osnovu stanja u spisu utvrdio da je Ugovorom o kreditu korisniku kredita odobren kredit sa rokom otplate od 36 mjeseci i sa godišnjom kamatom od 15%, te da je predviđeno da otplata kredita počinje 30. juna 2001. godine, a da cijeli iznos kredita sa kamatama treba platiti do 31. maja 2004. godine, u mjesečnim anuitetima od 346,65 KM u što su uračunate i kamate. U vezi sa navedenim okolnostima, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud utvrdio da je potraživanje kredita dospjelo 31. maja 2004. godine, te je naveo da je odredbom člana 7. Ugovora bilo propisano da je tokom trajanja kredita korisnik kredita obavezan da ispunjava uredno svoje obaveze, jer će u protivnom kredit u potpunosti dospjeti. Prema tome, dovodeći okolnosti konkretnog predmeta iz kojih nesporno proizlazi da je bilo ugovoreno da se iznos kredita otplaćuje u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima kojima se otplaćuju glavnica i kamate sa sadržajem odredbe člana 372. stav 2. ZOO i navedenom praksom Ustavnog suda u predmetu broj AP 452/17, Ustavni sud zapaža da zaključak Kantonalnog suda iz osporene odluke o zastarjelosti potraživanja iz ugovora o kreditu nije u skladu sa jasnim odredbama materijalnog prava, te praksom Ustavnog suda. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz okolnosti konkretnog predmeta proizlazi da se potraživanje tužiteljice odnosi na ugovornu zateznu kamatu za razdoblje od 15. septembra 2003. godine (što apelant nije ničim doveo u pitanje) kada je još postojala obaveza izvršavanja obaveza iz Ugovora o kreditu, pa kod činjenice da je tužba podnesena 22. februara 2006. godine proizlazi da se to potraživanje ne odnosi na isplatu zatezne kamate za razdoblje starije od tri godine. Stoga, uprkos prethodno navedenom, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su apelantovi navodi da su zastarjele sve ugovorne zatezne kamate koje su dospjele do 22. februara 2003. godine takvi da ukazuju da u okolnostima konkretnog predmeta postupak u cjelini nije bio pravičan zbog čega u tom pogledu ne postoji povreda njegovog prava na pravično suđenje.
37. Dalje, razmatrajući apelantove navode da je sud bio dužan odrediti vještačenje, jer nije mogao sa sigurnošću utvrditi osnov obračuna zateznih kamata, te da osporava zaključke Kantonalnog suda o njegovom prigovoru nepostojanja aktivne legitimacije na strani tužiteljice, Ustavni sud zapaža da apelant time, u suštini, ponavlja navode koje je ovaj sud razmotrio u Odluci broj AP 3998/16 od 17. jula 2018. godine u kojoj je zaključio da je Kantonalni sud u osporenoj odluci naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu osnova postojanja međusobnih prava i obaveza parničnih stranaka, kao i osnova za obračun duga (analitička kartica na ime glavnog dužnika), odnosno da Ustavni sud u ovom dijelu ne nalazi proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda. U tom smislu Ustavni sud, umjesto posebnog obrazlaganja neosnovanosti tih tvrdnji, u cijelosti upućuje na stavove navedene u toj odluci (već citirana Odluka broj AP 3998/16, tač. 37- 39). Prema tome, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvati apelantovi navodi da su zaključci Kantonalnog suda iz osporene odluke proizvoljni, posebno ne u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem spornih odredaba i činjenica konkretnog predmeta zamijenio te zaključke. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.
38. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada, uprkos utvrđenju da zaključak Kantonalnog suda iz osporene odluke o zastarjelosti potraživanja iz Ugovora o kreditu nije u skladu sa odredbom člana
372. ZOO, te praksom Ustavnog suda, nije bilo moguće zaključiti da su apelantovi navodi takvi da ukazuju da u tom pogledu u okolnostima konkretnog predmeta postoji povreda njegovog prava na pravično suđenje. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede navedenog prava kada se Kantonalni sud, odlučujući o prigovoru nepostojanja aktivne legitimacije na strani tužiteljice i osnova obračuna zateznih kamata, pozvao na raniju odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 3998/16 u kojoj su razmotreni navedeni prigovori, pa se ne može zaključiti da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i utvrđivanju činjenica na koje je apelant ukazivao.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević