Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-482/19 (D. B.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 2. Protokola 1 uz EK i član II/3.l) Ustava BiH (Pravo na obrazovanje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-482/19
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 482/19, rješavajući apelaciju Dragoljuba Borojevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragoljuba Borojevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 243390 18 Rsž od 23. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 243390 16 Rs od 12. juna 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragoljub Borojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Milan Malešević, advokat iz Banje Luke, podnio je 2. februara 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 243390 18 Rsž od 23. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 243390 16 Rs od 12. juna 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Univerziteta u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 24. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor 2. jula 2020. godine, Osnovni sud 8. jula 2020. godine, a tuženi 20. jula 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Rs 243390 16 Rs od 12. juna 2017. godine poništeno je kao nezakonito Rješenje rektora tuženog broj 01/04-2/14-12-98/16 od 4. maja 2016. godine kojim je utvrđeno da apelantu prestaje radni odnos zbog isteka vremena na koje je zaključen ugovor o radu, kao i Odluka Upravnog odbora tuženog broj 03-04-3.1799-19/16 od 27. juna 2016. godine kojom je odbijen apelantov prigovor protiv rješenja o prestanku ugovora o radu. Presudom je obavezan tuženi da apelanta vrati na posao i rasporedi na poslove i zadatke na Arhitektonsko građevinsko-geodetskom fakultetu ili drugoj organizacionoj jedinici tuženog na radnom mjestu saradnik u zvanju višeg asistenta ili na drugo radno mjesto i zadatke u skladu sa stručnom spremom ili radnim sposobnostima. Presudom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se tuženi obaveže da sa apelantom zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme i da apelantu na ime neisplaćenih plata za vremenski period od maja 2016. do januara 2017. godine isplati ukupan iznos preciziran u presudi sa zakonskom zateznom kamatom od 3. avgusta 2016. godine do isplate, a na dosuđeni iznos plata uplati i zakonske doprinose osiguranja. Presudom je određeno da stranke snose svoje troškove parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da je apelant završio studije prvog ciklusa (prema starom modelu) u trajanju od pet godina te je izjednačen sa zvanjem mastera arhitekture i dodijeljeno mu je 300 ECTS bodova. Utvrđeno je i da je apelant upisao studije trećeg ciklusa van Bosne i Hercegovine, i to na Univerzitetu u Beogradu, ali da je zatražio, i da mu je odobreno, mirovanje tog statusa. Utvrđeno je i da je Odlukom Senata tuženog broj 05-1364-XLV-8.1.2/11 od 31. marta 2011. godine apelant izabran u zvanje viši asistent na period od pet godina počev od 31. marta 2011. do 31. marta 2016. godine. Utvrđeno je da je rektor tuženog osporenim rješenjem utvrdio da apelantu, zbog toga što je proteklo vrijeme izbora u zvanje višeg asistenta, prestaje radni odnos s 5. majem 2016. godine nakon što mu je omogućeno da iskoristi godišnji odmor u trajanju od 22 dana. Utvrđeno je i da je apelant 3. aprila 2016. godine podnio zahtjev tuženom za odobravanje neplaćenog odsustva radi završetka školovanja i zbog zdravstvenih razloga. Rješavajući apelantov prigovor protiv navedenog rješenja o prestanku radnog odnosa Upravni odbor tuženog je osporenom odlukom od 27. juna 2016. godine odbio navedeni prigovor uz obrazloženje da je isteklo vrijeme na koje je apelant izabran u zvanje višeg asistenta, a da u vrijeme trajanja radnog odnosa nije ispunio uslove za izbor u više zvanje budući da nije završio studij trećeg ciklusa. Osim toga, Upravni odbor je obrazložio da je ovakvo rješenje rektora jedino moguće u konkretnoj situaciji s obzirom na to da prema članu 147 stav 4 Zakona o visokom obrazovanju lica koja imaju zvanje asistenta i koja su upisana na odgovarajuće studije trećeg ciklusa van Republike Srpske bez prethodno završenog drugog ciklusa studija mogu biti birana u zvanje višeg asistenta samo jedanput ukoliko su tokom prvog i trećeg ciklusa studija ostvarili 300 ECTS bodova.
6. Osnovni sud je, između ostalog, obrazložio da je pored ostalih imao u vidu odredbe čl. 39 i 200 stav 4 Zakona o radu kojima je definisano kada i pod kojim uslovima zaposlenik i poslodavac mogu zaključiti ugovor o radu na određeno vrijeme, odnosno u kojem roku je poslodavac dužan da odluči o prigovoru, odnosno zahtjevu radnika, kao i posljedice u slučaju nepostupanja poslodavca u propisanom roku. Navedeno je i da je taj sud imao u vidu i odredbe člana 147 Zakona o visokom obrazovanju te da je izvršio i uvid u Odluku Ustavnog suda RS broj U-17/16 od 28.decembra 2016. godine kojom je utvrđena neustavnost odredbe člana 147 stav 4 Zakona o visokom obrazovanju, kao da je izvršio i uvid u Statut tuženog i Arhitektonskog građevinskog fakulteta. U vezi s tim Osnovni sud je obrazložio da su neosnovane apelantove tvrdnje da je bio diskriminisan i različito tretiran u odnosu na druge zaposlene radnike tuženog. Ovo stoga jer je, kako je obrazložio taj sud, apelant tužbeni zahtjev zasnivao na zahtjevu ka potpunoj radno-pravnoj integraciji, a ne na utvrđivanju postojanja diskriminacije, te ukoliko bi se i prihvatile tačnim apelantove tvrdnje da je tuženi drugačije postupao s drugim radnicima, ne može se po automatizmu, prema mišljenju Osnovnog suda, prihvatiti da je ta činjenica od uticaja na samu zakonitost osporenih akata o prestanku radnog odnosa apelantu. Obrazloženo je i da su neosnovani i apelantovi navodi u pogledu činjenice da je radio pet dana duže po isteku ugovora o radu jer je, prema mišljenju tog suda, apelant kao ugovarač na jasan i nedvosmislen način bio upoznat na koji vremenski period je izabran i s tim se složio. Osnovni sud je istakao da je neosnovano apelantovo pozivanje i na Odluku Ustavnog suda RS broj U-17/16 kojom je kao neustavna proglašena odredba člana 147 stav 4 Zakona o visokom obrazovanju jer, kako je obrazloženo, odluke Ustavnog suda RS nemaju retroaktivno dejstvo i ona je pravilno primijenjena u predmetnom slučaju. Osnovni sud je odbio kao neosnovanu i apelantovu tvrdnju da je potrebno obavezati tuženog da ga vrati na posao, odnosno da izvrši njegovu potpunu radno-pravnu reintegraciju. Ovo stoga jer apelant, kako je obrazloženo, nije bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tuženog, već je biran/imenovan u zvanje na određeni period po osnovu Zakona o visokom obrazovanju, zbog čega, kako je naveo Osnovni sud, nije bilo moguće udovoljiti ni apelantovom zahtjevu za naknadu izgubljenih plata, uplatu doprinosa i štete shodno odredbama Zakona o radu.
7. Osnovni sud je obrazložio da se, međutim, mora djelimično udovoljiti apelantovom tužbenom zahtjevu za povrat na rad na radno mjesto na kojem je do otkaza radio ili na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i sposobnostima. Ovo stoga, kako je obrazložio taj sud, jer je odredbama člana 200 stav 4 Zakona o radu propisano da je poslodavac dužan da odluči o zahtjevu radnika u roku od 30 dana od dostavljanja zahtjeva, a ako u tom roku ne odluči smatraće se da je taj zahtjev prihvaćen. Kako u konkretnom slučaju tuženi nije u roku od 30 dana odlučio o apelantovom zahtjevu za odobravanje neplaćenog odsustva u trajanju od godinu dana radi okončanja doktorskih studija i zbog zdravstvenog stanja to je, prema mišljenju tog suda, nastupila pravna fikcija prihvaćenosti apelantovog prigovora, a na šta je apelant ukazao tužbenim zahtjevom. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
8. Protiv navedene presude i apelant i tuženi su podnijeli žalbe Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 Rs 243390 18 Rsž od 23. novembra 2018. godine žalbu tuženog usvojio, prvostepenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu tako što je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za poništenje rješenja rektora tuženog i Upravnog odbora tuženog precizirane u prethodnim tačkama ove odluke te je odbio i zahtjev da se naloži tuženom da apelanta vrati na posao i rasporedi na poslove i zadatke precizirane u prethodnoj tački ove odluke i osporenoj presudi. Presudom je odbijena apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda od 12. juna 2017. godine u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu preciziranom u prethodnim tačkama ove odluke. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje te istaknuto da je, prema mišljenju tog suda, prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo.
9. Okružni sud je obrazložio da je Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske broj U- 17/16 od 4. januara 2017. godine, koja je objavljena 19. januara 2017. godine u „Službenom glasniku RS“ broj 5/17, utvrđeno da član 147 stav 4 Zakona o visokom obrazovanju nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. Suprotno mišljenju prvostepenog suda, a prema mišljenju Okružnog suda, navedena zakonska odredba saglasno članu 68 stav 1 Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske ne može se primijeniti na sporni pravni odnos koji je nastao prije objavljivanja navedene odluke. Ovo stoga, kako je obrazložio Okružni sud, što je nesporno utvrđeno da tuženi uopšte nije objavio javni konkurs za izbor u zvanje višeg asistenta za užu naučnu oblast Arhitektonsko projektovanje na koje je apelant bio izabran na rok od pet godina, i što prema odredbama Zakona o visokom obrazovanju tuženi nije bio u obavezi da objavi takav konkurs radi omogućavanja da viši asistenti koji su jedanput izabrani u zvanje u trajanju od pet godina steknu mogućnost ponovnog izbora u zvanje. Takva obaveza tuženog, kako je obrazloženo, za ovakve slučajeve nije propisana u navedenom zakonu, pa ni odredbama čl. 89 i 97 Zakona o visokom obrazovanju na koje se apelant poziva. Umjesto toga, relevantna je odredba člana 83g) istog zakona kojom je propisano da se viši asistent bira na period od pet godina s mogućnošću jednog ponovnog izbora. Ponovni izbor u isto zvanje višeg asistenta, prema mišljenju tog suda, nije obaveza tuženog, niti pravo apelanta, nego zakonom ustanovljena mogućnost koja se ostvaruje isključivo po zakonom propisanom postupku.
10. Okružni sud je obrazložio da prema navedenim zakonskim odredbama tuženi odlučuje da li će javni konkurs objaviti ukoliko ima potrebe za višim asistentom u određenoj užoj naučnoj oblasti i za određene nastavne predmete, pa ako procijeni da takva potreba postoji izbor u zvanje ili ponovni izbor može da izvrši isključivo na osnovu objavljenog javnog konkursa. Objavljeni javni konkurs nije, međutim, kako je obrazložio taj sud, zakonom utvrđena garancija da će višem asistentu, kojem je jedan period izbora u zvanje istekao, ovo biti i odlučujuća prednost za ponovni izbor u isto zvanje u konkurenciji s drugim kandidatima koji se mogu slobodno prijaviti na javni konkurs za isto radno mjesto, a koji po prvi put konkurišu za izbor u zvanje. Okružni sud je obrazložio i da ako je ocjena tuženog da mu u predstojećem periodu nije potrebno angažovanje višeg asistenta u određenoj užoj naučnoj oblasti i za određene nastavne predmete, tada on nije ni obavezan da raspiše javni konkurs iako višem asistentu ističe onaj prvi izbor u zvanje na određeno vrijeme od pet godina. Prema mišljenju tog suda, apelant neosnovano tvrdi da je nezakonitim postupanjem ostao bez mogućnosti ponovnog izbora u zvanje višeg asistenta, i to zbog toga što je tuženi u odluci Upravnog odbora smatrao da prema odredbi člana 147 stav 4 Zakona o visokom obrazovanju apelant nema pravo na ponovni izbor u isto zvanje, čak i da je javni konkurs objavljen.
11. U vezi s tim Okružni sud je naveo da predmet sudske zaštite u radnom sporu ne može biti konačna odluka poslodavca, ovdje tuženog, o tome da javni konkurs za prijem u radni odnos višeg asistenta neće objaviti. Postojanje stvarne potrebe za objavljivanjem javnog konkursa za izbor u zvanje akademskog osoblja, prema mišljenju tog suda, procjenjuje tuženi i ta njegova procjena ne može se preispitivati u ovom sudskom postupku bez obzira na razloge zbog kojih je tuženi odlučio da neće objaviti javni konkurs za izbor u zvanje višeg asistenta. Kako je obrazložio taj sud, apelant neosnovano tvrdi da je tužbeni zahtjev osnovan u smislu člana 200 stav 4 Zakona o radu zbog toga što Upravni odbor nije riješio o njegovom prigovoru na rješenje rektora o prestanku radnog odnosa u zakonskom roku od 30 dana. Kako je obrazložio Okružni sud, u konkretnom slučaju nije nastupila pravna fikcija propisana navedenom zakonskom odredbom jer je apelantu radni odnos prestao po sili zakona, i to istekom vremena na koje je on bio izabran u zvanje višeg asistenta za određene nastavne predmete shodno lex specialis odredbama Zakona o visokom obrazovanju.
12. Okružni sud je istakao i da su sporne odluke tuženog o prestanku radnog odnosa deklarativne prirode jer je njima utvrđena pravna posljedica koja je nastupila po sili zakona. Iz istih razloga, kako je obrazložio taj sud, nije od uticaja to što je apelant bio u faktičkom radnom odnosu kod tuženog nakon isteka perioda na koji je izabran u zvanje, u kojem mu je omogućeno da iskoristi godišnji odmor, te nije bilo mjesta uspostavljanju pravne fikcije o preobražaju radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme. Ovo stoga jer je to u suprotnosti s posebnim propisom, članom 89 stav 1 i članom 94 stav 1 Zakona o visokom obrazovanju, prema kojem izbor akademskog osoblja vrši Senat tuženog na osnovu javnog konkursa. Bez ispunjavanja ovih formalnih uslova, kako je obrazloženo, isključena je mogućnost primjene opštih odredbi iz Zakona o radu o preobražaju u radni odnos na neodređeno vrijeme, te je isključena primjena pravnih fikcija o prihvatanju prigovora zaposlenog budući da su izostali uslovi iz posebnog zakona koji se tiču propisanog postupka izbora i odluke nadležnog organa tuženog o izboru u akademsko zvanje. Iz istih razloga, prema mišljenju tog suda, ni zahtjev koji je apelant podnio 3. aprila 2016. godine radi odobravanja neplaćenog odsustvovanja s posla u trajanju do godinu dana radi završetka školovanja i zbog bolesti, o kojem tuženi nije odlučio u roku od 30 dana, nije bio od značaja za drugačije odlučivanje o tužbenom zahtjevu.
13. Okružni sud je, dalje, obrazložio da osporene odluke tuženog nisu posljedica diskriminacije apelanta od strane tuženog u postupku prestanka radnog odnosa. Prema obrazloženju tog suda, apelant je, između ostalog, tvrdio da je tuženi drugim licima u istoj poziciji, tj. drugim višima asistentima kojima je istekao izbor u zvanje, omogućio ponovni izbor u isto zvanje, pa između ostalog i licima koja, kao ni apelant, nemaju završen drugi ciklus studija, a imaju ostvarenih minimalno 300 ECTS bodova, s tim da neki od njih nisu ni upisali studij trećeg ciklusa, pa su u tom pogledu bili čak u slabijem položaju od apelanta koji je upisao studij trećeg ciklusa u Beogradu. Prema ocjeni tog suda, apelant nije dokazao da bi neko od navedenih kandidata za izbor u akademsko zvanje bio izabran, odnosno ponovo izabran u akademsko zvanje bez sprovedene procedure objavljivanja javnog konkursa i odluke o izboru. Obrazloženo je i da takođe nije dokazano ni da bi neko od imenovanih bio izabran u akademsko zvanje na užoj naučnoj oblasti na koju je apelant bio izabran, a imenovani uopšte nisu zaposlenici čiji se položaj može upoređivati s apelantovim položajem. Okružni sud je istakao da u vezi s tim treba ukazati da i apelant u odgovoru na žalbu tuženog dodatno potvrđuje da kod tuženog nije objavljen javni konkurs za izbor u zvanje viši asistent za nastavne predmete na koje je do tada bio izabran, nego je tuženi kao pomoć u izvođenju nastave iz tih predmeta angažovao lica na dobrovoljnoj osnovi i bez sklapanja ugovora o radu ili ugovora o volontiranju. Okružni sud je istakao i da apelant nije podnio prijavu na neki javni konkurs na kojem su navedena lica, na koja se apelant poziva, učestvovala radi izbora u akademsko zvanje i da je isključen iz izbora po tim javnim konkursima zato što nema završene studije drugog ciklusa. Zbog toga apelantovi navodi, prema mišljenju tog suda, da je u postupku prestanka radnog odnosa bio izložen diskriminaciji nisu učinjeni vjerovatnim.
14. Okružni sud je naveo i da apelant neosnovano tvrdi da je tuženi bio u mogućnosti da ga rasporedi na neko od radnih mjesta administrativnog radnika i time mu omogući kakav-takav radni odnos dok ne završi studij trećeg ciklusa. Takva obaveza tuženog, prema obrazloženju tog suda, nije postojala, niti je apelant ukazao da je tuženi uopšte imao mogućnosti za takvo raspoređivanje u smislu postojanja adekvatnog upražnjenog radnog mjesta prema njegovim stručnim kvalifikacijama. Obrazloženo je i da odbijanje v.d. dekana fakulteta da u dnevni red sjednice Nastavno-naučnog vijeća od 16. maja 2016. godine uvrsti mišljenje o radu saradnika u nastavi od 8. marta 2016. godine Katedre za arhitekturu tako da se ono usvoji i kao prijedlog za rješavanje radnog statusa apelanta uputi rektoru i Senatu nije, prema mišljenju tog suda, bilo od uticaja na zakonitost prestanka radnog odnosa pošto su odluke o prestanku istog donijeli za to nadležni organi tuženog u propisanom postupku, a navedeno mišljenje nije obavezni dio tog postupka, niti je bilo od obavezujućeg značaja za rektora i Upravni odbor. Iskazi svjedoka koji su saslušani po prijedlogu tuženog, prema mišljenju tog suda, nisu potvrdili apelantove navode o njegovoj diskriminaciji u odnosu na ponudu rada drugim zaposlenim nakon isteka izbora u akademsko zvanje. Suština iskaza ovih svjedoka, kako je obrazloženo, može se sumirati u tome da u vrijeme prestanka apelantovog radnog odnosa nije bilo upražnjenih radnih mjesta za administrativno osoblje. Obrazloženo je i da je u ranijem periodu, prije prestanka radnog odnosa apelantu, zaposlenje poimenično navedenih lica na radnim mjestima koja ne predstavljaju akademska zvanja i koje je izvršeno prije prestanka apelantovog radnog odnosa, ne predstavlja diskriminaciju u odnosu na prestanak apelantovog radnog odnosa na radnom mjestu višeg asistenta kao akademskog zvanja, kao ni u odnosu na izostanak ponude rada na radnom mjestu administrativnog radnika jer apelant nije dokazao da je tuženi imao upražnjenih radnih mjesta administrativnih radnika na koje je po svojim stručnim kvalifikacijama mogao biti raspoređen.
15. Okružni sud je istakao i da mišljenja svjedoka koji su saslušani po apelantovom prijedlogu o tome da li je tuženi propustio da objavi javni konkurs na kojem bi apelant imao mogućnost ponovnog izbora u isto akademsko zvanje samo zbog pogrešnog tumačenja i primjene člana 147 stav 4 Zakona o visokom obrazovanju nisu od uticaja za odluku o žalbama. Ovo stoga, kako je obrazložio taj sud, jer predmet ocjene suda u radnom sporu, kako je to već navedeno u ovoj presudi, ne može biti odluka tuženog da javni konkurs neće objaviti, niti predmet ispitivanja u radnom sporu mogu biti motivi i razlozi za odluku da se javni konkurs neće objaviti, pa čak i tada ako je konkurs izostao zbog tumačenja zakona i utvrđene neustavnosti pojedinih odredbi zakona. S obzirom na to da tužbeni zahtjev za poništenje odluka tuženog o prestanku radnog odnosa i nalaganje tuženom da apelanta vrati na posao nije osnovan, to prvenstveno iz tih razloga, prema obrazloženju Okružnog suda, nije pravno osnovan ni zahtjev za nalaganje tuženom da s apelantom zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme i isplati mu naknadu plata za traženi period te uplati odgovarajuće doprinose obaveznog socijalnog osiguranja. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, pravo iz člana 14 Evropske konvencije i pravo na obrazovanje iz člana 2 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da je Okružni sud rješavao mimo njegovih žalbenih navoda i da ga je tako doveo u neravnopravan položaj s tuženim. Apelant ističe da je taj sud u potpunosti zanemario činjenicu da tuženi nije uvažavao njegovu diplomu koja je stečena prije uvođenja tzv. bolonjskog procesa i koja je u zakonom propisanom postupku izjednačena s tako stečenim diplomama, a da u njegovom slučaju nisu ispoštovane odredbe Zakona o visokom obrazovanju prema kojima je tuženi obavezan raspisati novi konkurs nakon isteka vremena na koje je prvi put bio izabran. Apelant smatra da je ovakvim ponašanjem tuženog i redovnih sudova jasno da je diskriminisan i da mu je uskraćeno pravo na obrazovanje te da je provedenim dokazima jasno i nesporno dokazao da je tuženi drugačije postupao prema ostalim licima poimenično navedenim u toku postupka, a koja su u istoj situaciji kao i apelant, ali su izabrana na odgovarajuća radna mjesta i zvanja. Smatra i da činjenica da je njegov radni odnos trajao duže od roka utvrđenog u ugovoru o radu jer je bio pet dana na odmoru nakon proteka tog roka nedvosmisleno vodi ka prerastanju predmetnog radnog odnosa u radni odnos na neodređeno vrijeme. Apelant smatra da redovni sud nije uvažio dokaze koje je on proveo te da je naveo da apelant nije dokazao tvrdnje o diskriminaciji u odnosu na druge zaposlene kod tuženog jer apelant nije dokazao da se nije prijavio na neki konkurs, a što je, prema apelantovom mišljenju, bilo i nemoguće jer konkurs nije ni raspisan. Apelant navodi da su i tuženi i Okružni sud svjesno zanemarili činjenicu da mu je javnom ispravom priznat ekvivalent diplome i dodijeljeno 300 ECTS bodova i da pored toga tuženi nije raspisao konkurs koji je prema zakonu bio obavezan raspisati, već je primijenio neustavnu odredbu člana 147 Zakona o visokom obrazovanju. Apelant traži i da Ustavni sud naloži Vladi RS da mu isplati naknadu troškova sudskog i apelacionog postupka.
b) Odgovori na apelaciju
17. Okružni sud je naveo da je njegova presuda zasnovana na zakonu te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
18. Osnovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim navodima istaknutim u svojoj odluci, zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
19. Tuženi je naveo da nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se on u apelaciji poziva te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o visokom obrazovanju („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 73/10, 104/11, 84/12, 108/13, 44/15, 90/16, 5/17 – odluka USRS, 31/18, 26/19 i 40/20). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o visokom obrazovanju („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 73/10, 104/11, 84/12, 108/13 i 44/15) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 83. tačka g) Period na koji se bira akademsko osoblje na univerzitetu je:
g) viši asistent - na period od pet godina s mogućnošću jednog ponovnog izbora, Član 89.
(1)Izbor akademskog osoblja vrši se na osnovu javnog konkursa, u skladu sa uslovima i kriterijumima utvrđenim zakonom, statutom visokoškolske ustanove i opšteprihvaćenim standardima u datoj struci.
(2)Konkurs za izbor nastavnika i saradnika objavljuje se najkasnije šest mjeseci prije isteka vremena za koje je nastavnik, odnosno saradnik biran.
(3)Izbor u zvanje nastavnika i saradnika visokoškolska ustanova obavlja u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja konkursa.
(4)U slučaju da procedura izbora akademskog osoblja nije završena u roku iz prethodnog stava, neće se pokretati postupak raskida ugovora o radu do okončanja postupka izbora, a najduže u roku od godinu dana od dana raspisivanja konkursa.
Član 97.
(1)Akademsko osoblje zaključuje ugovor o radu s visokoškolskom ustanovom na neodređeno ili određeno vrijeme u skladu sa statutom visokoškolske ustanove, uz obavezu sprovođenja ponovnog izbora u isto ili izbora u više zvanje po isteku perioda na koje su izabrani.
(2)U slučaju da lica iz stava 1. ovog člana koja su zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme, ne budu izabrana u isto ili više zvanje zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu, pokrenuće se postupak raskida ugovora o radu.
(3)Obaveza sprovođenja ponovnog izbora iz stava 1. ovog člana prestaje nakon što nastavnik bude izabran u zvanje redovnog profesora na univerzitetu i profesora visoke škole na visokoj školi, te nakon što saradnik bude izabran u zvanje višeg umjetničkog saradnika na univerzitetu.
Član 147.
(1)Lica izabrana u akademska zvanja (nastavnici i saradnici) koja ta zvanja imaju na dan stupanja na snagu ovog zakona zadržavaju ta zvanja do isteka perioda na koje su birani.
(2)Započeti izbor u zvanje nastavnika, saradnika i profesora emeritusa prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona okončaće se prema tim propisima, u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
(3)Nastavnicima i saradnicima koji su danom stupanja na snagu ovog zakona zatečeni u umjetničko-nastavničkom ili saradničkom zvanju, a ne ispunjavaju uslove za izbor u isto ili više zvanje propisane članom 78.
stav 1. tačka d) podtačka 1. ili tačka đ) podtačka 1. produžava se izborni period u istom zvanju najduže za tri godine.
(4)Lica koja imaju zvanje asistenta, a koja su upisana na odgovarajuće studije trećeg ciklusa bez prethodno završenog drugog ciklusa studija do dana stupanja na snagu ovog zakona, mogu biti birana u zvanje višeg asistenta jedanput, ukoliko su tokom prvog i trećeg ciklusa zajedno ostvarili 300 ECTS bodova, s tim da se odredba o izboru u isto zvanje iz člana 83. tačka g) ovog zakona može primijeniti pod uslovom da su završili studij trećeg ciklusa.
(5)Lice kome je dodijeljeno zvanje profesora emeritusa prema zakonu koji je važio do dana stupanja na snagu ovog zakona zadržava taj status. (6)Mandat organa visokoškolske ustanove, koji su izabrani prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona, traje do vremena isteka mandata na koji su birani.
(7)Mandat članova Savjeta, predsjednika i članova Komisije za inforisanje, koji su izabrani prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona, traje do vremena isteka mandata na koji su birani.
(8)Prosvjetna inspekcija sprovešće nadzor nad zakonitošću izbora nastavnika i saradnika na svim visokoškolskim ustanovama u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.
21. U Zakonu o Ustavnom sudu RS („Službeni glasnik RS“ br. 104/11 i 92/12 – ispravka) relevantne odredbe glase:
Član 68. stav 1.
(1) Zakoni, drugi propisi i opšti akti koji na osnovu odluke Suda prestaju da važe, ne mogu se primjenjivati na odnose koji su nastali prije dana objavljivanja odluke Suda, ako do toga dana nisu pravosnažno riješeni.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 Rs 243390 18 Rsž od 23. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. decembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 2. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije, čl. 13 i 14 Evropske konvencije i čl. 1 i 2 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (...)
29. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radi o postupku u kojem su rješavana pitanja koja proističu iz apelantovog radno-pravnog statusa, dakle da se radi o predmetu građanskopravne prirode. U skladu s navedenim, član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije su primjenjivi.
30. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da, suprotno apelantovim navodima, osporena presuda sadrži jasna i argumentovana obrazloženja u kojima je jasno navedeno zašto su neki dokazi prihvaćeni, a neki nisu, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, iz činjenica predmeta ne proizlazi da redovni sudovi nisu uzeli u obzir da je njegova diploma izjednačena s diplomom koja se stiče po novom modelu studiranja. Redovni sudovi su, naprotiv, na tako utvrđenu činjenicu primijenili relevantne propise koji su bili na snazi u predmetnom periodu, odnosno odredbe člana 147 stav 4 Zakona o visokom obrazovanju koji je nakon toga Ustavni sud RS proglasio neustavnim. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je članom 68 Zakona o Ustavnom sudu RS, kako su to i obrazložili redovni sudovi, propisano da se, između ostalog, zakoni koji na osnovu odluke tog suda prestaju da važe, ne mogu primjenjivati na odnose koji su nastali prije dana objavljivanja odluke suda ako do toga dana nisu pravosnažno riješeni. Kako je u konkretnom slučaju Odluka Ustavnog suda RS broj U-17/16 objavljena 19. januara 2017. godine, apelant ugovor o radu zaključio 2011. godine, a predmetni postupak pred redovnim sudovima je okončan presudom Okružnog suda od 23. novembra 2018. godine, to nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili navedenu zakonsku odredbu.
33. U vezi s navedenim Ustavni sud podsjeća i da je odredbama člana 147 stav 4 Zakona o visokom obrazovanju bilo propisano da lica koja imaju zvanje asistenta, a koja su upisana na odgovarajuće studije trećeg ciklusa bez prethodno završenog drugog ciklusa studija do dana stupanja na snagu ovog zakona, mogu biti birana u zvanje višeg asistenta jedanput ukoliko su tokom prvog i trećeg ciklusa zajedno ostvarili 300 ECTS bodova, s tim da se odredba o izboru u isto zvanje iz člana 83 tačka g) ovog zakona može primijeniti pod uslovom da su završili studij trećeg ciklusa. Navedenom odredbom člana 83 tačka g) propisano je da se viši asistent bira na period od pet godina s mogućnošću jednog ponovnog izbora. Dakle, iz navedenih odredbi proizlazi da licima koja su studije završila po starom sistemu i tako ostvarila, odnosno priznato im je 300 ECTS bodova, izbor za višeg asistenta predviđen je na jedan izbor na pet godina s tim da postoji mogućnost, a ne obaveza da takva lica budu izabrana još jednom u slučaju ako u toku perioda na koji su izabrani završe studij trećeg ciklusa. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe te činjenicu da je apelantu priznato 300 ECTS bodova, a da apelant nije, za vrijeme od pet godina na koliko je bio izabran za višeg asistenta, okončao doktorske studije, odnosno studij trećeg ciklusa, već je zatražio mirovanje statusa doktoranta, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da apelant nije ispunjavao uslove za ponovno imenovanje te stoga nije postojala ni obaveza tuženog da raspiše novi javni konkurs. Dakle, samo u slučaju da je apelant ispunjavao uslove iz člana 147 stav 4 Zakona o visokom obrazovanju koji se odnosio na lica koja nisu završila studij po tzv. bolonjskom sistemu, odnosno da je u roku od pet godina okončao studij trećeg ciklusa, bilo bi moguće, kako su to i obrazložili redovni sudovi, primijeniti odredbe čl. 89 i 97 Zakona o visokom obrazovanju prema kojima postoji obaveza raspisivanja konkursa za ponovni izbor u isto ili više zvanje.
34. Ustavni sud, takođe, smatra da nema proizvoljnosti ni u obrazloženjima zašto se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana 200 Zakona o radu koji predviđa fikciju prihvatanja prigovora zaposlenika ako poslodavac na njega ne odgovori u roku od 30 dana, niti u obrazloženju da apelantov radni odnos na određeno vrijeme nije mogao prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme. Ovo stoga jer je u postupku utvrđeno da je u konkretnom slučaju Zakon o visokom obrazovanju lex specialis i primjenjuje se na predmetni slučaj s obzirom na to da je apelant na predmetnu poziciju višeg asistenta biran na osnovu odluke Senata tuženog i u skladu s odredbama Zakona o visokom obrazovanju. Pored toga, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizlazi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju prema apelantu postupali drugačije u odnosu na tuženog, niti da je apelantu na bilo koji način uskraćen pristup sudu u istoj mjeri kao i tuženim, već da je apelant u istom kapacitetu kao i tuženi učestvovao u predmetnom postupku, predlagao i provodio dokaze, a što je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud, takođe, zapaža da iz činjenica predmeta ne proizlazi da je Okružni sud rješavao mimo apelantovih žalbenih navoda, pri čemu Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud obrazlagao i neke navode koje apelant nije isticao u žalbi, ali koje je isticao tuženi budući da je i on izjavio žalbu. Kako apelant svojim navodima ničim nije doveo u pitanje zaključke i obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani. Pri tome, Ustavni sud naglašava da za razliku od redovnih sudova ne dosuđuje naknadu troškova postupaka ni pred redovnim sudovima tako ni pred Ustavnim sudom.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo iz člana 14 Evropske konvencije
36. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo iz člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno da je diskriminisan.
37. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
38. Član 14 Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
39. U vezi s navodima o diskriminaciji Ustavni sud podsjeća na to da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugim u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da je diskriminisan u odnosu na druga lica kojima je kao i njemu priznat ekvivalent diplome stečene po starom načinu studija s diplomama stečenim tzv. bolonjskim načinom studiranja jer su ta, u presudama i apelaciji poimenično navedena lica, po drugi put izabrana za asistente, a apelant nije. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da iz stanja spisa proizlazi da apelant u toku postupka nije dokazao da je diskriminisan u odnosu na navedena lica, niti je takve tvrdnje apelant učinio vjerovatnim ni u postupku pred redovnim sudovima, a tako ni u postupku pred Ustavnim sudom. Naime, iz dokumenata priloženih uz apelaciju, kao i iz dokaza provedenih pred redovnim sudovima nije vidljivo da su navedena lica izabrana po drugi put za više asistente, osim za jednu osobu, ali koja osoba je kao stipendista Vlade RS imala ocjenu preko 9 na studiju trećeg ciklusa, dakle ispunjavala je naprijed navedene uslove. Iz navedenih dokumenata, takođe, nije vidljivo da su ta lica stavila u stanje mirovanja svoje doktorske studije, odnosno da ih nisu okončala u roku na koji su, eventualno bila izabrana za asistente, a koje okončanje studija je bilo uslov za mogući ponovni izbor. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da činjenica da je spornu odredbu člana 147 stav 4 Zakona o visokom obrazovanju nakon okončanja predmetnog postupka Ustavni sud RS proglasio neustavnom ne može predstavljati diskriminaciju u odnosu na apelanta. Ovo stoga jer, kako je u prethodnim tačkama ove odluke rečeno, odluke Ustavnog suda RS nemaju retroaktivno dejstvo na odnose koji nisu pravosnažno okončani do dana objavljivanja odluke kojom, između ostalih, odredbe zakona prestaju da važe. U vezi s tim Ustavni sud naglašava da bi u suprotnom – kada bi takve odluke imale u svakom slučaju retroaktivno dejstvo – nastao pravni haos jer bi došlo do prestanka svakog odnosa uspostavljenog na osnovu odredbe zakona ili drugog akta koji je prestao da važi. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u obrazloženju redovnih sudova da ne postoji diskriminacija apelanta u situaciji kada mu tuženi nije ponudio administrativno radno mjesto jer apelant nije ni bio zaposlen na takvoj vrsti radnog mjesta, već je izabran u zvanje koje podrazumijeva obavljanje zadataka naučno-nastavnog procesa i nije postojala obaveza tuženog da mu ponudi administrativno radno mjesto. Imajući u vidu navedeno, kao i da apelant nije ponudio relevantne dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, te imajući u vidu da je Okružni sud dao jasne razloge zbog kojih apelantov tužbeni zahtjev smatra neosnovanim, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 14 Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
41. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na obrazovanje. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje tvrdnje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je apelant na raspolaganju imao sve zakonom predviđene pravne lijekove koje je i koristio, te da pravo na djelotvoran pravni lijek ne garantuje da će korišćenje pravnog lijeka rezultirati odlukom u korist lica koje pravni lijek koristi. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da nema ništa što bi ukazivalo da je apelantu na bilo koji način uskraćeno pravo na obrazovanje budući da je nesporno da se apelant školovao i školuje na doktorantskim studijima. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i prava na obrazovanje iz člana 2 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak
42. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su utvrdili da se na apelantov radno-pravni status ima primijeniti Zakon o visokom obrazovanju kao lex specialis s obzirom na to da je apelant na poziciju višeg asistenta izabran na osnovu odluke Senata tuženog na određeno vrijeme od pet godina, nakon čega mu je radni odnos prestao jer nije ispunio uslove za ponovni izbor i kada se na konkretan slučaj primjenjuje odredba člana 147 stav 4 Zakona o visokom obrazovanju s obzirom na to da je predmetni odnos nastao prije objavljivanja oduke Ustavnog suda RS o neustavnosti navedene odredbe, a isti nije do tog dana bio pravosnažno riješen, a što je u skladu s odredbom člana 68 Zakona o Ustavnom sudu RS.
43. Nema kršenja prava iz člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada apelant nije učinio vjerovatnim da je diskriminisan u smislu da je različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti je takvo što vidljivo iz činjenica predmeta.
44. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i prava na obrazovanje iz člana 2 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant tvrdnje o kršenju ovih prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno, kada je apelant koristio pravne lijekove koji su mu stajali na raspolaganju i kada je apelant ostvario pravo na obrazovanje s obzirom na to da se školovao i školuje na doktorantskim studijima.
45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević