Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2828/20 (B. M., I. K. i V. V.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2828/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2828/20, rješavajući apelacije Bore Mišića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Boro Mišić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 Rs 033071 18 Rev od 7. maja 2020. godine, Ilija Krivić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 Rs 033060 20 Rev od 7. maja 2020. godine, Vinko Vidović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 Rs 032072 18 Rev od 2. juna 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 032072 16 Rsž od 1. oktobra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Rs 032072 14 Rs od 6. novembra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-2828/20
1. Boro Mišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Slaven Jukić, advokat iz Livna, podnio je 3. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 033071 18 Rev od 7. maja 2020. godine.
AP-2829/20
2. Ilija Krivić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Slaven Jukić advokat iz Livna, podnio je 3. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 68 0 Rs 033060 20 Rev od 7. maja 2020. godine.
AP-2886/20
3. Vinko Vidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 7. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 68 0 Rs 032072 18 Rev od 2. juna 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 032072 16 Rsž od 1. oktobra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Rs 032072 14 Rs od 6. novembra 2015. godine.
Činjenično stanje
4. U predmetnim postupcima, koji su okončani osporenim odlukama Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi (Kanton 10 Livno) na ime razlike manje isplaćene osnovne plate isplati novčana potraživanja za određeni vremenski period sa zakonskom zateznom kamatom, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
5. U obrazloženju osporenih konačnih odluka Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je tuženi apelantima (kao svojim uposlenicima) u utuženom periodu obračunavao i isplaćivao platu u skladu sa Zakonom o policijskim službenicima Kantona 10, Odlukom o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plate policijskih službenika MUP-a Kantona 10 i Pravilnikom o plaćama, naknadama i drugim materijalnim pravima iz radnog odnosa policijskih službenika MUP-a Kantona 10. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pravilan pravni stav nižestepenih sudova da se Zakon o platama i naknadama policijskih službenika F BiH ne može direktno primijeniti u kantonima, jer je ovim zakonom propisan isključivo načelni okvir za uređenje pitanja visine i načina ostvarivanja plata, naknada, dodataka na plate, koeficijenata i platnih razreda policijskim službenicima u kantonalnim ministarstvima unutrašnjih poslova, te naglasio da takav zaključak proizlazi i iz odluke Ustavnog suda FBiH U-36/11 od 17. aprila 2012. godine. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da Zakonom o platama i naknadama policijskih službenika F BiH nije propisano da će se, ukoliko kantoni ne donesu svoje propise u roku iz člana 35. stav (1) ovog zakona, taj zakon primjenjivati i u kantonima sve do donošenja kantonalnih propisa. Vrhovni sud je naveo da se plate policijskih službenika kantona određuju u skladu s kantonalnim propisima (član 31. navedenog Zakona), s tim da osnovna plata policijskog službenika kantona ne može biti manja od 70% od prosječne neto plate isplaćene u F BiH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku, a pri tome mora biti ispoštovano načelo „ista plata za isti čin policijskog službenika” i jedinstven isplatni koeficijent za obračun plata (član 4. i 6. navedenog Zakona). Pri tome je naglasio da apelanti nisu tvrdili ni dokazivali da je njihova osnovna plata u utuženom periodu manja od propisane navedenom zakonskom odredbom. Vrhovni sud je naveo da obrazloženje drugostepene presude nije nerazumljivo ni protivriječno (član 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku), te naglasio da iz činjeničnog osnova tužbe apelanata ne proizlazi zahtjev za naknadu štete zbog nepravilnog rada organa javne vlasti, zbog čega su neosnovani prigovori apelanata u tom pogledu, te naglasio da je cijenio i ostale navode apelanata, ali da ih nije posebno obrazlagao jer nisu od odlučnog značenja sa aspekta predmeta spora (član 253. u vezi sa članom 231. Zakona o parničnom postupku).
Apelacioni navodi
6. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi tokom postupka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2828/20.
8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi (prava na pravično suđenje i/ili prava na imovinu ili prava na koja su apelanti ukazali u predmetnim apelacijama) odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i/ili primijenili materijalno i/ili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporenih konačnih odluka dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1368/17 od 18. jula 2017. godine, AP- 3620/17 od 6. decembra 2017. godine i AP-2290/19 od 17. jula 2019. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojim su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević