Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-965/19 (H. H. i drugi)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Kolektivni ugovor
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-965/19

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 965/19, rješavajući apelaciju Hajrudina Hukića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hajrudina Hukića, Smaila Omerbegovića i Envera Turića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Rs 016551 14 Rsž od 24. augusta 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hajrudin Hukić, Smail Omerbegović i Enver Turić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kalesije, koje zastupa Sanel Bektić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 5. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 29 0 Rs 016551 17 Rev od 22. januara 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 Rs 016551 14 Rsž od 24. augusta 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 4048/17 od 25. oktobra 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli 25. septembra 2017. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016551 14 Rsž od 24. augusta 2017. godine, jer su apelanti protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavili reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. S obzirom na to da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 22. januara 2019. godine odbačena revizija apelanata, dakle, nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda od 24. augusta 2017. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog pravobranilaštva Tuzla, kao zakonskog zastupnika Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 3. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 9. do 18. juna 2020. godine.

5. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Apelanti su 17. decembra 2012. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi isplate potraživanja iz radnog odnosa po osnovu naknade za prekovremeni i noćni rad. Podneskom od 19. februara 2014. godine apelanti su precizirali tužbeni zahtjev.

8. Presudom Općinskog suda broj 29 0 Rs 016551 12 Rs od 13. juna 2014. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i tuženi je obavezan da apelantima, na ime manje obračunate i isplaćene naknade plaća, odnosno neisplaćene naknade za prekovremeni rad i noćni rad, za precizirani vremenski period isplati novčani iznos, bliže određen u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka ocijenio savjesno i brižljivo svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, te da je utvrdio da je tužbeni zahtjev apelanata osnovan. Naime, Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama bilo nesporno da su apelanti zaposlenici Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: MUPTK) na neodređeno vrijeme, i to na poslovima policijskih službenika, da se potraživanje apelanata odnosilo na isplatu duga po osnovu naknade za prekovremeni rad i noćni rad, te da su tužbeni zahtjev temeljili isključivo na odredbama Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima) i Pravilnika o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plaće i drugih ličnih primanja policijskih službenika MUP-a TK (u daljnjem tekstu: Pravilnik).

10. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da su Zakonom o policijskim službenicima propisana policijska ovlaštenja i radnopravni status policijskih službenika Tuzlanskog kantona, te je istakao šta je propisano odredbama čl. 97, 47, 90. i 99. tog zakona. Nadalje, Općinski sud je naveo da je u predmetu provedeno vještačenje vještaka ekonomske struke koji je potraživanje apelanata ocijenio kroz primjenu relevantnih odredaba Zakona o policijskim službenicima i Pravilnika, sa jedne strane, te kroz primjenu relevantnih odredaba Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU). Općinski sud je istakao šta je propisano odredbama čl. 5. i 9. Pravilnika, naveo je da je vještak, uvidom u šiht-listu za apelante za traženi period, prikazao ostvarene radne sate za prekovremeni rad, noćni rad, rad na dane državnog praznika, te da je vještak zaključio da apelantima za navedeni period tuženi nije obračunao, ni isplatio sate prekovremenog rada i noćnog rada u preciziranim iznosima. Općinski sud je naveo da je nalaz i mišljenje, kao i obračun vještaka prihvatio s obzirom na to da je nalaz dat savjesno i prema pravilima struke, te budući da računskom dijelu nije prigovarao ni zakonski zastupnik tuženog. Imajući u vidu izneseno, Općinski sud je naveo da je, po ocjeni tog suda, osnovan tužbeni zahtjev apelanata u dijelu potraživanja razlike plaće po osnovu prekovremenog rada i noćnog rada, za šta postoji osnov u Zakonu o policijskim službenicima i Pravilniku koji se primjenjuje u spornom periodu, a naveo je i da je visina tih naknada propisana i članom 12. OKU ispod kojih se ne mogu utvrditi manja prava, kako je to i regulirano članom 2. OKU.

11. Osim toga, Općinski sud je naveo da se tuženi pozivao na Odluku Vlade Tuzlanskog kantona od 21. augusta 2002. godine (u daljnjem tekstu: Odluka Vlade) kojom je ovlaštenim službenicima MUP-a TK dat dodatak na osnovnu plaću od 30%, te da je tvrdio da zbog toga apelanti nemaju pravo na naknadu za rad duži od punog radnog vremena, rad noću, rad u dane sedmičnog odmora. Međutim, Općinski sud je naveo da takva tvrdnja ne može imati utjecaja na pravo apelanata, jer im je pravo dato Zakonom o policijskim službenicima i OKU i nije ograničeno da isplata dodatka na plaću od 30% isključuje pravo na dodatke na posebne uvjete rada kao što su noćni rad, prekovremeni rad i drugo. Naime, Općinski sud je naveo da je ovlaštenim službenicima zakonom dato povećanje osnovne plaće od 30% zbog posebnih uvjeta rada i prirode posla i da je to pravo trajno vezano za to radno mjesto, kako je to određeno i Zakonom o policijskim službenicima, a što se ne odnosi na pravo na dodatke na plaću za rad duži od punog radnog vremena, noćni rad i drugo utvrđeno zakonom i OKU.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016551 14 Rsž od 24. augusta 2017. godine usvojena je žalba tuženog i prvostepena presuda je preinačena na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata.

13. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da se osnovano žalbom tuženog ukazuje da prvostepena odluka nije rezultat pravilne primjene materijalnog prava, odnosno da nema uporište u relevantnim zakonskim odredbama. Kantonalni sud je naveo da je radnopravni status policijskih službenika propisan Zakonom o policijskim službenicima, koji je stupio na snagu 1. augusta 2006. godine, a danom stupanja na snagu tog zakona prestale su da važe odredbe zakona i drugih propisa kojima su bila uređena pitanja propisana tim zakonom (član 137. Zakona o policijskim službenicima), pa, između ostalog, i pitanja koja su regulirana Odlukom Vlade na koju se poziva tuženi.

14. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao šta je propisano odredbama čl. 39. tač. c) i d), 97. i

99. Zakona o policijskim službenicima, te je naveo da za sve uvjete posebnog rada u zakonu pobrojane policijskim službenicima pripada dodatak za posebne uvjete rada u smislu odredbe člana

87. Zakona o policijskim službenicima, koji iznosi do 30% od osnovne plaće, na koju odredbu se pozvao i prvostepeni sud i po osnovu koje je apelantima nesporno za cijeli traženi period i isplaćen taj dodatak s tim što Zakon o policijskim službenicima, u poglavlju IX - odjeljak 4 - Ostale naknade, nije posebno ni predvidio naknadu za noćni rad, a ta naknada je obuhvaćena odredbom člana 87. tog zakona u odjeljku 3 - Dodaci.

15. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je prekovremeni rad i plaćanje prekovremenog rada posebna kategorija propisana odredbama člana 90. i člana 100. Zakona o policijskim službenicima, koji postoji kada je potrebno obaviti hitan posao ili zadatak do određenog roka ili u određenom vremenskom periodu, a za koji je obavezno izdavanje naredbe i naloga policijskim službenicima. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da tokom prvostepenog postupka apelanti u pogledu (dijela) tužbenog zahtjeva kojim su potraživali neisplaćene naknade za prekovremeni rad nisu dokazali osnovanost svog potraživanja, odnosno da su za iskazane sate prema evidenciji knjige sati rada (šiht-listi) bile izdate naredbe i nalozi od njihovih pretpostavljenih, a radi obavljanja hitnih poslova ili zadataka do određenog roka ili u određenom vremenskom periodu. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je zaključio da apelantima primjenom pravila o teretu dokazivanja, a po članu 126. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), i ne pripada tražena naknada.

16. Nadalje, što se tiče potraživane naknade za noćni rad, Kantonalni sud je naveo da je taj dio tužbenog zahtjeva apelanata bio isključivo temeljen na odredbi člana 87. Zakona o policijskim službenicima, kao dodatku za posebne uvjete rada, koji je prema odredbi stava 3. tog člana iznosio do 30% osnovne plaće i koji se imao smatrati kao rad u posebnim uvjetima po odredbi člana 99. stav 2. istog zakona. Međutim, Kantonalni sud je naveo da su apelanti, u skladu sa stavom 5. člana

99. Zakona o policijskim službenicima, već ostvarili naknadu u novcu, što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Također, Kantonalni sud je naveo da im je ukupna naknada isplaćivana u većim iznosima nego što im je pripadala, jer je tuženi prilikom obračuna plaća apelantima za sporni period i dalje primjenjivao Odluku Vlade (uvećanje od 30%). Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je zaključio da apelantima, suprotno rezoniranju prvostepenog suda, ne pripada ponovno uvećanje osnovne plaće za noćni rad, posebno jer apelanti nisu ni tvrdili, a niti dokazivali da taj rad nisu obavljali prema organiziranom rasporedu radnog vremena u smislu odredbe člana 98. Zakona o policijskim službenicima, a u vezi sa navedenom odredbom člana 87. istog zakona.

17. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da OKU ne sadrži nijednu odredbu kojom su propisani koeficijenti složenosti poslova koje zaposlenik obavlja, već je propisana samo visina najniže brutosatnice i netosatnice, te način usklađivanja najniže brutosatnice, kao i način utvrđivanja koeficijenta složenosti. Shodno tome, Kantonalni sud je naveo da vještak prilikom obračuna razlike plaća u skladu sa članom 12. OKU nije mogao utvrđivati koeficijente radnog mjesta iz akata tuženog, jer je nedopustivo koristiti parametre iz OKU i parametre iz akata tuženog za obračun osnovne plaće apelantima, kako je to prikazano u nalazu vještaka, pa se nije moglo udovoljiti tužbenom zahtjevu niti primjenom člana 12. OKU.

18. Imajući u vidu izneseno, Kantonalni sud je naveo da je valjalo uvažiti žalbu tuženog, te primjenom člana 229. tačka 4. ZPP prvostepenu presudu preinačiti u dosuđujućem dijelu glavnog potraživanja sa kamatnim zahtjevom i tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti odbiti.

19. Rješenjem Vrhovnog suda broj 29 0 Rs 016551 17 Rev od 22. januara 2019. godine odbačena je revizija apelanata.

20. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je istakao šta je propisano odredbama člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku, te je naveo da, u konkretnom slučaju, nije ostvaren imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije, a niti taj sud smatra da bi odlučivanje o predmetnoj reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, zbog čega je reviziju odbacio kao nedopuštenu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

21. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.

22. Apelanti ističu da ostaju kod navoda iz ranije podnesene apelacije broj AP 4048/17, a iz koje proizlazi da im je pravo na pravično suđenje, u suštini, povrijeđeno zbog toga što je Kantonalni sud u konkretnom slučaju učinio povrede procesnog zakona, te proizvoljno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, apelanti ukazuju da je Kantonalni sud pogrešno tumačio odredbe Zakona o policijskim službenicima, te da je zanemario postojanje Pravilnika. Također, navode da su postupanjem Kantonalnog suda povrijeđene odredbe Zakona o radu i OKU. Zatim, ukazuju da Kantonalni sud nije dao valjane i na zakonu zasnovane razloge zbog kojih je preinačio prvostepenu presudu, da nije iznio sveobuhvatnu ocjenu dokaza, te da je na taj način povrijedio odredbe čl. 8. i 191. stav 4. ZPP. Također, apelanti smatraju da im je, uslijed postupanja Kantonalnog suda, povrijeđeno pravo na imovinu, jer su uskraćeni za potraživanu naknadu.

23. Navode o diskriminaciji apelanti argumentiraju time što su postupanjem Kantonalnog suda, koje je suprotno stavu Vrhovnog suda iz Presude broj 68 0 Rs 012752 13 Rev, diskriminirani u odnosu na svoje kolege iz drugih kantona kojima je priznato pravo na naknade za prekovremeni i noćni rad, te im se isplaćuju naknade za takve sate rada. Apelanti navode da je Ustavni sud u Odluci broj AP 158/14 od 17. februara 2016. godine ocijenio da je pravilan zaključak Vrhovnog suda u navedenoj odluci, te da je isti stav zauzeo i u drugim odlukama (AP 1024/14, AP 1121/14). Apelanti smatraju da je Vrhovni sud morao dopustiti njihovu reviziju, te preinačiti presudu Kantonalnog suda i uskladiti je sa ranije izraženim pravnim stajalištem, jer svako suprotno postupanje predstavlja povredu zabrane diskriminacije na štetu apelanata.

24. U vezi sa navodima koji se tiču dužine trajanja predmetnog postupka, apelanti navode hronologiju postupka, te ukazuju na to koliko je postupak trajao u svakoj fazi, odnosno pred svakim sudom i u skladu sa tim ističu zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

b)Odgovor na apelaciju

25. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju rješenja, da smatra da nisu povrijeđena prava apelanata i da je osporena odluka donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

26. Kantonalni sud je, prije svega, opisao hronologiju predmetnog postupka, te je naveo da je taj predmet bio obuhvaćen kvartalnim planom za period od 1. jula do 30. septembra 2017. godine u kom periodu je i završen u skladu sa Planom rješavanja predmeta za 2017. godinu.

27. Općinski sud je naveo da apelacija nije osnovana i da ne stoje navodi da taj sud nije poštovao pravo na suđenje u razumnom roku. Općinski sud je detaljno opisao hronologiju postupka pred tim sudom, te je naveo da je ročište za glavnu raspravu jednom odgođeno, jer vještak nije završio nalaz i mišljenje, dok je drugi put odgođeno po zahtjevu punomoćnika apelanata. Također, Općinski sud je naveo da je spis na postupanje po žalbi Kantonalnom sudu dostavljen 8. augusta 2014. godine. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da se predmeti uzimaju u rad prema starosti inicijalnog akta, Općinski sud je naveo da je predmetni postupak trajao nešto duže od godinu dana, te je predložio da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

28. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

29. Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona (“Službene novine Tuzlanskog kantona” br. 6/06, 11/07, 16/11, 14/16 i 14/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona (“Službene novine Tuzlanskog kantona” br. 6/06 i 11/07) ) koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke. Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 39.

Prava policijskih službenika Policijski službenik ima pravo:

(...)

c) da bude nagrađen za dužnosti i obavljanje poslova kako je određeno ovim zakonom i odgovarajućim propisima;

d) na platu i nadoknade u skladu sa ovim zakonom i odgovarajućim propisima;

Član 87.

Dodatak za posebne uslove rada (1) Zavisno od rizika, odgovornosti, složenosti ili posebnih radnih uslova na određenim radnim mjestima, ministar na prijedlog policijskog komesara odlučuje o trajnom određenom dodatku za posebne uslove rada na takvim radnim mjestima.

(...)

(3) Dodatak za posebne uslove rada iznosi do 30% od osnovne plate.

(...)

Član 90.

Plaćanje prekovremenog rada Osnovna plata policijskog službenika koji radi prekovremeno uvećaće se za:

a) 40% ukoliko je prekovremeni rad bio u periodu između 22,00 časa i 07,00 časova,

b) 30% ukoliko je prekovremeni rad bio u periodu između 07,00 časova i 22,00 časa.

Član 97.

Radni i socijalni propisi Zakon o radu Federacije, ostali zakoni i kolektivni ugovori kojima se uređuju prava i obaveze iz radnih odnosa primjenjuju se na policijske službenike i kadete, ukoliko nije drugačije određeno ovim zakonom.

Član 99.

Rad u posebnim uslovima (1) Policijski službenik je obavezan raditi u posebnim uslovima u slučaju kada su takvi uslovi neophodni za izvršenje zadataka policijskog organa.

(2) Posebnim uslovima se smatraju: rad po vanrednom rasporedu, rad u dvokratnoj smjeni, rad u smjenama, rad subotom, nedjeljom, praznicima i ostalim slobodnim danima, rad noću i rad na pojedinim lokacijama.

(3) Drugi načini rada u posebnim uslovima mogu biti određeni ako to zahtijeva bezbjednosna situacija ili ako je to jedini način da se izvrše određeni zadaci koji ne mogu biti odgođeni ili se moraju završiti u određenom roku.

(4) Policijski komesar, pismenim aktom, detaljnije određuje razloge iz kojih se drugi način rada u posebnim uslovima iz stava 3. ovog člana može odrediti, a može ovlastiti i druge policijske službenike koji rade na rukovodećim radnim mjestima da to odrede.

(5) Za poslove iz st. 2. i 3. ovog člana policijski službenici imaju pravo na naknadu u novcu ili slobodnim časovima. Na prijedlog policijskog komesara ministar će podzakonskim aktom utvrditi način isplate i iznos ovih naknada.

Član 100.

Ograničenja prekovremenog rada (1) U slučaju da je potrebno obaviti hitan posao ili zadatak do određenog roka ili u određenom vremenskom periodu, izdaće se naredba policijskim službenicima za prekovremeni rad.

(...)

30. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:

Pravo na povećanu plaću Član 12.

Zaposlenik ima pravo na povećanu plaću za:

prekovremeni rad najmanje 30% od brutosatnice;

noćni rad najmanje 30% od brutosatnice;

rad na dan sedmičnog odmora najmanje 20% od brutosatnice;

rad u dane praznika koji su po zakonu neradni najmanje 50% od brutosatnice.

Dodaci se međusobno ne isključuju.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

33. Ustavni sud zapaža da apelanti u konkretnom slučaju osporavaju, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 29 0 Rs 016551 17 Rev od 22. januara 2019. godine (koje su apelanti primili 25. februara 2019. godine) kojim je njihova revizija odbačena kao nedopuštena. Međutim, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 29 0 Rs 016551 14 Rsž od 24. augusta 2017. godine kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata, pa će Ustavni sud navode apelanata ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija broj AP 4048/17 koja je odbačena (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4002/16 od 19. aprila 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je osporena presuda Kantonalnog suda donesena 24. augusta 2017. godine, a da je apelacija broj AP 4048/17 podnesena 25. septembra 2017. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

38. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

a)U odnosu na osporenu odluku

39. Ustavni sud zapaža da apelanti, u suštini, smatraju da je Kantonalni sud u predmetnom parničnom postupku proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

40. U pogledu apelacijskih navoda o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud, na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, koja je konačna u predmetnom parničnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao isto činjenično i pravno pitanje u predmetu broj AP 2065/14 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2065/14 od 10. maja 2017. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je istakao: „Kantonalni i Općinski sud su detaljno obrazložili razloge i zakonske propise na osnovu kojih su donijeli svoje odluke, a apelanti te razloge nisu ničim doveli u pitanje sa aspekta zaštite ustavnih prava. Ustavni sud naročito zapaža da je Kantonalni sud dao relevantne i dovoljne razloge o tome da apelantima, prema relevantnim propisima koji se imaju primijeniti na utužene periode, ne pripada ni naknada za prekovremeni rad (budući da apelanti u ovom dijelu nisu dokazali osnovanost svog potraživanja u smislu člana 126. u vezi sa članom 123. ZPP), kao ni naknada za noćni rad koja im je bila dosuđena prvostepenom presudom (budući da je u toku postupka, na osnovu nalaza vještaka koji apelanti nisu osporavali, dokazano da im je tuženi isplatio dodatak od 30% od osnovne plaće na ime posebnih uvjeta rada kojima se, u smislu člana 99. Zakona o policijskim službenicima, smatra i rad noću), a apelanti, osim nezadovoljstva takvim stavom suda, ne nude druge argumente o navodnom kršenju prava na pravično suđenje.“ Stav o neosnovanosti navedenih apelacionih navoda u pogledu toga da su proizvoljno primijenjeni propisi koji se tiču naknada policijskih službenika u Tuzlanskom kantonu Ustavni sud je potvrdio, također, naknadno i u odlukama o dopustivosti br. AP 2608/17 i AP 3649/17, obje od 6. juna 2018. godine, te odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP 5306/17 od 8. maja 2019. godine i AP 2095/18 od 30. oktobra 2019. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se u konkretnom slučaju u cijelosti poziva na citirane odluke, odnosno zaključuje da nema elemenata proizvoljnosti u stavovima Kantonalnog suda.

41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku neosnovani.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir

43. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju apelanti tužbu podnijeli 17. decembra 2012. godine, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 24. augusta 2017. godine. Dakle, predmetni postupak pred redovnim sudovima (dvije instance) trajao je četiri godine i osam mjeseci.

Analiza dužine trajanja postupka

44. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji su apelanti pokrenuli radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, u skladu sa odredbom člana 420. ZPP, hitne prirode. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da se u konkretnom predmetu radilo o složenom postupku.

45. Analizirajući ponašanje apelanata, Ustavni sud zapaža da iz odgovora na apelaciju Općinskog suda proizlazi da je ročište za glavnu raspravu odgođeno po zahtjevu punomoćnika apelanata, a što je utjecalo na dužinu trajanja postupka, kao i da su apelanti precizirali i konačno opredijelili tužbeni zahtjev nakon nalaza i mišljenja vještaka, što jeste njihovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira. Analizirajući postupanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni postupak trajao jednu godinu i pet mjeseci. Dalje, u odnosu na postupanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža određenu pasivnost u radu tog suda, jer je o žalbi apelanata odlučio nakon tri godine od dana zaprimanja predmeta. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je na temelju navedenog primjetno da je drugostepeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao nešto duže, Ustavni sud, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu okolnost da su apelanti došli do konačne odluke u predmetu prije podnošenja apelacije, da su u okviru analiziranog perioda redovni sudovi donijeli dvije meritorne odluke, zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta, koji je, istina, po svojoj prirodi hitan i iziskuje adekvatnu ažurnost u postupanju, nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

46. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

47. Apelanti smatraju da im je u postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da se tvrdnje apelanata o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi sa pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Zabrana diskriminacije

48. U pogledu apelacionih navoda o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da su diskriminirani u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zatim, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje navedenog prava, u suštini, vežu za navode u pogledu različite prakse Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, ukazujući na Presudu Vrhovnog suda broj 68 0 Rs 012752 13 Rev. Osim toga, apelanti su istakli da je Ustavni sud u Odluci broj AP 158/14 od 17. februara 2016. godine ocijenio da je pravilan zaključak Vrhovnog suda u navedenoj odluci, te da je isti stav zauzeo i u drugim odlukama (AP 1024/14, AP 1121/14), zbog čega smatraju da je Vrhovni sud morao dopustiti njihovu reviziju, te preinačiti presudu Kantonalnog suda i uskladiti je s ranije izraženim pravnim stajalištem. Ustavni sud podsjeća da Vrhovni sud ima diskreciono ovlaštenje da procijeni da li bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Osim toga, Ustavni sud nalazi da samo ukazivanje apelanata na različitu praksu Kantonalnog suda ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da su oni diskriminirani u postupku s obzirom na to da nisu ponudili nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njihovoj navodnoj diskriminaciji.

49. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao iste apelacione navode u predmetu broj AP 5306/17 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 5306/17 od 8. maja 2019. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba), te da je zaključio da su ti apelacioni navodi neosnovani. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je istakao: „Ustavni sud podsjeća da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu lica u sličnoj situaciji.“ Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da je relevantni zakon u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen, a budući da apelanti nisu ponudili nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njihovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su i apelacioni navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani.

Zabrana zloupotrebe prava

50. U odnosu na član 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je tim članom propisano: „Ništa se u ovoj konvenciji ne može tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego da predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi navodi apelacije neosnovani.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa, odnosno kada je Kantonalni sud jasno i argumentirano obrazložio da apelantima ne pripada ni naknada za prekovremeni rad, niti naknada za noćni rad, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP i Zakona o policijskim službenicima. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina postupka, koji je ukupno trajao četiri godine i osam mjeseci, u okviru kojeg perioda su donesene dvije meritorne odluke, prešla granice „razumnog roka“.

52. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da apelanti nisu ponudili argumente u prilog tvrdnji o njihovoj navodnoj diskriminaciji.

53. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije budući da ta odredba ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije.

54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-965/19 (H. H. i drugi) | Sudska praksa | Aktio