Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1273/19 (Z. F.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
  • Pojam doma
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1273/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-1273/19, rješavajući apelaciju Zenura Filipovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zenur Filipović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 193247 16 Rev od 29. januara 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 193247 14 Gž od 10. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zenur Filipović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zlatko Tirić advokat iz Sarajeva, podnio je 20. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 193247 16 Rev od 29. januara 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 193247 14 Gž od 10. maja 2016. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev Fabrike duhana Sarajevo d.d. (u daljnjem tekstu: tužilac) kojim je tražio da se utvrdi da apelant i članovi njegovog porodičnog domaćinstva ne koriste stan, preciznije opisan u izreci presude, u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine i Ugovora o korišćenju stana zaključenog sa Samoupravnom interesnom zajednicom stanovanja grada Sarajeva i da se iz tog razloga navedeni ugovor otkazuje, da je apelant dužan priznati i trpjeti da nakon pravosnažnosti ove presude pravo raspolaganja sa predmetnim stanom ima tužilac i da se obaveže apelant da predmetni stan preda tužiocu slobodan od lica i stvari, te je tužilac obavezan da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant stekao svojstvo nosioca stanarskog prava i počeo koristiti predmetni stan od 1. septembra 1990. godine i da ga je napustio u svojstvu izbjeglice ili raseljenog lica u smislu Aneksa VII Općeg mirovnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Ukazao je da je odredbom člana 83. a Zakona o stambenim odnosima propisano da se nosiocu stanarskog prava ne može otkazati ugovor o korištenju stana prema tom zakonu ako se okolnosti koje su osnov za otkaz ugovora pojave u periodu dok je nosilac stanarskog prava bio odsutan iz stana u svojstvu izbjeglice ili raseljenog lica u smislu Aneksa VII Općeg mirovnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, te da su sve pravosnažne sudske odluke donesene u postupcima po kojima je nosiocu stanarskog prava otkazan ugovor o korištenju stana u periodu od 30 aprila 1992. godine, do dana stupanja na snagu ovog zakona ništave. Zatim, da se postupci za otkaz ugovora o korištenju stana iz razloga utvrđenih u zakonu, koji su pokrenuti prije stupanja na snagu ovog zakona, a u kojima do dana njegovog stupanja na snagu nije donesena pravosnažna odluka, obustavljaju i da će se vraćanje stana u posjed nosiocu stanarskog prava vršiti u skladu sa Zakonom o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima. S tim u vezi je istakao da se apelant obraćao organu nadležnom za povrat predmetnog stana u posjed, koji organ je donio rješenje od 19. marta 2002. godine kojim je potvrđeno da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i apelantu je dozvoljeno vraćanje u posjed predmetnog stana, te da je apelant uveden u posjed predmetnog stana od strane Uprave za stambena pitanja. Općinski sud je istakao da je apelant postupao u skladu sa važećim zakonima iz stambene oblasti i da je nakon ulaska u posjed predmetnog stana ustao sa zahtjevom za njegovim otkupom, nakon čega je ustao sa tužbom radi donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o kupoprodaji predmetnog stana. Slijedom navedenog je zaključio da je tužbeni zahtjev u cjelosti neosnovan. Pri tome se pozvao na član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uz obrazloženje da bi suprotna odluka za posljedicu imala povredu apelantovih imovinskih prava u vezi sa predmetnim stanom.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 193247 14 Gž od 10. maja 2016. godine uvažena je tužiočeva žalba i preinačena je prvostepena presuda na način da je utvrđeno da apelant i članovi njegovog porodičnog domaćinstva ne koriste predmetni stan u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine i ugovora o korišćenju stana zaključenog sa Samoupravnom interesnom zajednicom stanovanja grada Sarajeva i da se iz tog razloga navedeni ugovor otkazuje, da je apelant dužan priznati i trpjeti da nakon pravosnažnosti ove presude pravo raspolaganja sa predmetnim stanom ima tužilac, te je apelant obavezan da tužiocu preda predmetni stan slobodan od lica i stvari.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda i naveo da je prvostepeni sud pogrešno cijenio dokaze na kojima se temelji odluka i proizvoljno primjenio član 83. a Zakona o stambenim odnosima i član 8. Evropske konvencije. S tim u vezi je istakao da je tužbeni zahtjev u cjelosti osnovan imajući u vidu nespornu činjenicu da apelant i članovi njegovog domaćinstva više od 10 godina ne žive u predmetnom stanu, niti u Bosni i Hercegovini, zbog čega su ispunjeni uslovi za otkaz ugovora o korištenju stana propisani Zakonom o stambenim odnosima u Federaciji BiH. Ukazao je da je navedenim zakonom propisano da davalac stana na korištenje nosiocu stanarskog prava može dati otkaz ugovora o korištenju stana ako nosilac stanarskog prava, drugi korisnici stana, kao i drugi stanari koriste stan za svrhu protivno ugovoru ili na način kojim se stanu, zajedničkim prostorijama ili uređajima njihovom krivicom nanosi šteta (član 44. stav 1. tačka 1.) i da se otkaz ugovora o korištenju stana nosiocu stanarskog prava može dati i kad on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva, koji su zajedno s njim stanovali, prestanu da lično koriste stan neprekidno duže od šest mjeseci, a za to vrijeme su boravili u zemlji ili inostranstvu (član 47.), izuzev taksativno nabrojanih razloga za koji naglasio da se ne odnose na konkretan slučaj. Ocjenjujući može li se predmetni stan smatrati apelantovim "domom" u smislu člana II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Kantonalni sud je istakao da apelant dugi niz godina ne živi u predmetnom stanu kao u svome domu i da nije iskazao namjeru i dalje živjeti u tom stanu, te da je zasnovao dom na drugom mjestu. Slijedom navedenog Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni člana II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pri tome je naglasio da apelant nije, u smislu odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku, dokazao da je njemu i članovima njegove porodice priznat status izbjeglice ili raseljenog lica u skladu sa članom 8. stav 2. Zakona o raseljenim licima i povratnicima u Federaciji BIH i izbjeglicama u BIH, a koji status mu je prvostepeni sud neosnovano priznao.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 193247 16 Rev od 29. januara 2019. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi između ostalog utvrdili da je apelant napustio predmetni stan sa porodicom u toku rata, da mu je stan vraćen i da je u posjed stana uveden 21. avgusta 2002. godine, da je kontrolom Sektora pravnih poslova tužioca, koja je vršena 25. avgusta 2008, 21. juna 2010, 8. oktobra 2010. i 5. aprila 2011. godine, utvrđeno da u predmetnom stanu ne živi niko i da je stan vrlo zapušten, a što su potvrdili stanari zgrade, te da je apelantova supruga u tužiočevim prostorijama izjavila da ona, njen muž i dvoje djece od 1996. godine žive u Čikagu. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev, ali je istakao da ne prihvata obrazloženje da je ugovor o korištenju predmetnog stana otkazan. S tim u vezi je istakao da je ugovor o korištenju predmetnog stana prestao po sili zakona u skladu sa odredbom člana 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo kojom je propisano da ugovori o korištenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima prestaju da važe 5. decembra 2000. godine po sili zakona. U konačnici Vrhovni sud je ocjenio neosnovanim apelantovu tvrdnju da predmetni stan predstavlja njegov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije, te se u vezi sa tim pozvao na obrazloženje drugostepenog suda.

Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrane diskriminacije iz člana 14. Evrospke konvencije. Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno primjenili odredbe Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te da su restriktivno tumačili odredbu člana 8. Evropske konvencije.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Vrhovni sud je jasno ukazao da je ugovor o korištenju predmetnog stana, shodno odredbi člana 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, prestao ex lege. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da su drugostepeni i Vrhovni sud zaključili da predmetni stan ne predstavlja apelantov dom, s obzirom da apelant dugi niz godina ne živi, niti je iskazao namjeru da ubuduće živi u predmetnom stanu, kao i činjenicu da je apelant sa svojom porodicom zasnovao dom na drugom mjestu. Dakle, redovni sudovi su, direktno primjenjujući Evropsku konvenciju, zaključili da apelant pod okolnostima konkretnog slučaja ne uživa garancije prava na dom, a Ustavni sud ne nalazi razloge, niti je apelant na njih ukazao, koji bi mogli dovesti do drugačijeg zaključka. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1273/19 (Z. F.) | Sudska praksa | Aktio