Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-820/19 (M.Z.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-820/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-820/19, rješavajući apelaciju M. Z., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. Z.
protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 013680 18 U od 17. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. Z. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sremske Mitrovice, Republika Srbija, kojeg zastupa Jadranka Lojić advokat iz Cazina, podnio je 22. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 013680 18 U od 17. decembra 2018. godine.
2. Apelant je 17. augusta 2017. godine podnio zahtjev Ministarstvu unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona - Odsjek za administraciju Cazin (u daljnjem tekstu: Odsjek) kojim je tražio utvrđivanje identiteta i ličnog imena za umrlo lice M. Z. (apelantov djed), tako da se u provedenom postupku za umrlo lice odredi važeće ime u pravnom saobraćaju. Apelant je u zahtjevu naveo da je nakon pokretanja ostavinskih postupaka iza oca i djeda (radi ostvarivanja prava na nasljeđe) došao do saznanja da je uslijed unosa u knjizi Domovnika na ime njegovog oca i djeda došlo do procesne smetnje za provođenje ostavinskog postupka. U zemljišnim knjigama apelantov otac i djed upisani su onako kako su se pravilno zaveli u vrijeme upisa u Domovnik, dok sada te nekretnine ne mogu biti predmet nasljeđa jer se po evidenciji smrtovnice i evidenciji matičnih knjiga radi o različitim licima i da zbog toga apelant ima pravni interes za vođenje predmetnog postupka. Dalje, apelant je naveo da je uspio ishoditi ispravku ličnog imena svoga oca, ali da navedena ispravka nije bila dovoljna da se ispravi procesna smetnja za vođenje ostavinskog postupka. Naime, procesna smetnja sastoji se u tome da je matični ured izdao smrtovnicu za apelantovog djeda i izvod iz matične knjige umrlih (u daljnjem tekstu: MKU) prema stanju Domovnika, u kojem je došlo do neosnovane izmjene imena apelantovog djeda.
3. Nakon provedenog postupka Odsjek je rješenjem broj 05-03/08-13-1-131/2017 od 18. decembra 2017. godine odbio je kao neosnovan zahtjev apelanta za utvrđivanje ličnog imena za umrlo lice M. Z. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Odsjek tokom postupka izvršio uvid u brojnu dokumentaciju (dostavljenu od strane apelanta i nadležnih službi), te nakon ispitivanja navoda apelanta utvrdio da se u Domovniku Mjesnog ureda vodi upisan M. Z. za mjesto V. Općina Cazin. Također, na osnovu uvjerenja o državljanstvu Matičnog ureda Cazin, koje je dostavio apelant u dopuni zahtjeva (koje je glasilo na ime njegovog djeda prije izmjena u Domovniku), Odsjek je utvrdio da je navedeno lice državljanin BiH i Federacije BiH upisan u matičnu knjigu državljana (bez upisanog datuma –dana i mjeseca rođenja) koja se vodi za naseljeno mjesto V. Općina Cazin. S tim u vezi, Odsjek je tokom postupka zatražio dopunu spisa predmeta od Matičnog ureda i apelanta. Iz dopisa Matičnog ureda proizlazi da je isti dopisom obavijestio da ne može dostaviti traženu dopunu dok apelant nije dostavio tražene dokaze odnosno, nije uspio dokazati neposredni ili na zakonu zasnovani pravni interes srodnika umrlog lica za utvrđivanje ličnog imena umrlog lica. Odsjek je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i priloženih dokaza nesporno utvrdio da umrlo lice (apelantov djed) i lice za koje je apelant dostavio uvjerenje o državljanstvu, nisu jedno te isto lice, zbog čega Odsjek nije mogao utvrditi lično ime umrlog lica, te je shodno članu 50a. stav
3. Zakona o matičnim knjigama i članu 200. stav 1. ZUP-a odlučio kao u izreci rješenja.
4. Rješenjem Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: FMUP) broj 01- 03-11-1-7/18 od 5. aprila 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta podnesena protiv rješenja Odsjeka broj 05-03/08-13-1-131/2017 od 18. decembra 2017. godine. U obrazloženju rješenja FMUP je nakon uvida u provedene dokaze utvrdio da je prvostepeni organ pravilno postupio kad je osporenim rješenjem odbio predmetni zahtjev apelanta, ali je predmetni zahtjev trebao odbiti iz drugih razloga a ne onih navedenih u osporenom rješenju, međutim to nije moglo uticati na drugačije rješenje konkretne upravne stvari. S tim u vezi, FMUP je naveo da je predmetni zahtjev trebalo odbiti iz razloga što za umrlo lice (apelantovog djeda), za koje je predmetnim zahtjevom apelant tražio utvrđivanje identiteta i ličnog imena, ne postoji državna matična knjiga rođenih (u daljnjem tekstu: MKR) odnosno, što navedeno umrlo lice sa činjenicom rođenja nije upisano u državnu MKR. S tim u vezi, FMUP je ukazao na sadržaj odredbi Zakona o matičnim knjigama (član 50a. stav 1.), Uputstva o načinu vođenja matičnih knjiga (tačka 52.) i Zakona o ličnom imenu (čl. 2. i 3.) iz kojih jasno proizlazi da institut utvrđivanja identiteta i ličnog imena lica postoji samo ako se zahtjev stranke odnosi na promjenu ličnog imena u MKR u postupku utvrđivanja identiteta, te da se navedeni Domovnik u koji je upisano umrlo lice ne može smatrati državnom MKR. Također, FMUP je ukazao da je postojala mogućnost promjene ličnog imena u MKR i za umrlo lice, u skladu sa članom 50a. stav 3. Zakona o matičnim knjigama, u situaciji ako je to lice naknadno upisano u državnu MKR, kao i da iz provedenih dokaza proizlazi da apelant nije dostavio izvod iz MKR za umrlo lice, bez kojeg dokaza se ne može vršiti utvrđivanje identiteta i ličnog imena lica.
5. Također, navedeno je da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da prvostepeni organ provedene dokaze nije stavio u vezu sa izjavom njegovog punomoćnika i sa prethodno provedenim postupkom utvrđivanja identiteta i ličnog imena lica po zahtjevu apelanta za njegovog oca. S tim u vezi, FMUP je istakao da nikakva izjava na zapisnik ne može zamijeniti dokaz o upisu u državnu MKR navedenog umrlog lica, kao i da se svaki podneseni zahtjev za utvrđivanje identiteta i ličnog imena određenog lica rješava samostalno i na osnovu dokaza dostavljenih uz taj zahtjev. Obzirom da umrlo lice (apelantov djed), za koje je predmetnim zahtjevom apelant tražio utvrđivanje identiteta i ličnog imena, nije upisan sa činjenicom rođenja u državnu MKR, FMUP je primjenom člana 237. stav. 3. ZUP-a utvrdio da je apelantova žalba neosnovana, te je odlučio kao u izreci rješenja.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 013680 18 U od 17. decembra 2018. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv rješenja FMUP od 5. aprila 2018. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio odlučenje organa uprave, te je istakao da je drugostepeni organ pravilno postupio kada je odbio žalbu apelanta odnosno, da su organi uprave u konkretnoj upravnoj stvari pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo.
7. Kantonalni sud je naveo da je drugostepeni organ pravilno postupio kada je analizom žalbenih razloga utvrdio da je predmetni zahtjev apelanta trebalo odbiti, u skladu sa odredbom člana 237. stav 3. ZUP-a i relevantnom sudskom praksom, ali iz drugih razloga koje je detaljno obrazložio u pobijanom rješenju i koje u cijelosti kao pravilne prihvata i taj sud. S tim u vezi, Kantonalni sud je ponovio relevantne odredbe Zakona o matičnim knjigama i utvrđene odlučne činjenice, navedene u obrazloženju rješenja drugostepenog organa, te je ukazao na propust srodnika umrlog lica koji nisu u konkretnom slučaju izvršili naknadni upis umrlog lica u državnu MKR. Dakle, obzirom da apelantov djed, za kojeg je predmetnim zahtjevom traženo utvrđivanje identiteta i ličnog imena, nije upisan sa činjenicom rođenja u državnu MKR, to su iz navedenog razloga pravilno upravni organi odbili predmetni zahtjev.
8. Suprotno apelantovim žalbenim navodima, Kantonalni sud smatra da činjenica što je apelant ishodovao ispravku imena svog oca u konkretnom slučaju ne dokazuje osnov za postojanje predmetnog zahtjeva odnosno, da se u konkretnom slučaju i za njegovog djeda izvrši ispravka imena u predmetnom postupku utvrđivanja identiteta. Ovo iz razloga što se svaki podneseni zahtjev za utvrđivanje identiteta i ličnog imena određenog lica rješava samostalno i na osnovu dokaza dostavljenih uz taj zahtjev, tako da nikakvo dovođenje u vezu ova dva postupka ne može u konkretnom slučaju zamijeniti dokaz o upisu apelantovog djeda u državnu MKR jer isti nije upisan u tu knjigu.
Apelacioni navodi
9. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana 13. i 14. Evropske konvencije, kao i prava iz čl. 2., 6. i 7. Opće deklaracije o ljudskim pravima i čl. 2. stav 3. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelant je naveo hronologiju predmetnog upravnog postupka koji je okončan presudom Kantonalnog suda, istaknuvši da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelant je u suštini ponovio navode koje je isticao u toku postupka, pred organima uprave i Kantonalnim sudom, da su podaci u Domovniku za njegovog oca i djeda mijenjani što je saznao nakon traženja smrtovnice radi pokretanja ostavinskog postupka iza istih, te da zk. ured ne može dostaviti podatke o nekretninama (koje su upisane na ime apelantovog djeda i oca) jer smrtovnice glase na druga imena. Apelant je naveo da je ishodovao odluku kod prvostepenog organa za promjenu imena svog oca , te smatra da su nadležni organi trebali udovoljiti i zahtjevu za promjenu ličnog imena njegovog djeda. Ovo iz razloga što se apelantov djed u pravnom prometu nije predstavljao onako kako je navedeno u Domovniku, kao i zbog pravnog interesa apelanta kako bi mogao da naslijedi svoju djedovinu.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu došlo zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U vezi s prednjim, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju organi uprave i Kantonalni sud bili saglasni da se odbije apelantov zahtjev za utvrđivanje ličnog imena za njegovog djeda. Naime, organi uprave su u konkretnom slučaju utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, te su primjenom odredbi člana 50a. stav 1. Zakona o matičnim knjigama zaključili da apelantov djed sa činjenicom rođenja nije upisano u državnu MKR (koji predstavlja jedan od pravno relevantnih dokaza bez kojih se ne može vršiti utvrđivanje identiteta i ličnog imena lica), što je u konačnici potvrđeno i osporenom presudom Kantonalnog suda. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno razmotrio navode koje apelant ponavlja u apelaciji i dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Također, apelant je ukazao i na kršenje prava iz čl. 2. stav 3. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (kojima je garantirano pravo na djelotvoran pravni lijek i zabrana diskriminacije). Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, za koje je u prethodnim tačkama zaključeno da su očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelanta u konkretnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
16. Ustavni sud također zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da apelant ove navode veže za različito postupanje nadležnih organa prilikom odlučivanja o njegovom zahtjevu za utvrđivanje ličnog imena za njegovog umrlog djeda, budući da je prethodno ishodovao ispravku imena svog oca, te da apelant smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje.
17. U odnosu na konkretan slučaj, Ustavni sud nalazi da samo apelantovo ukazivanje na različitu praksu nadležnih organa ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran. Ovo iz razloga što je zahtjev za utvrđivanje ličnog imena determiniran okolnostima konkretnog slučaja, tako da činjenica da su nadležni organi u predmetnom postupku donijeli drugačiju odluku od one donesene u postupku koji je apelant pokrenuo za utvrđivanje imena njegovog oca, ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji nego i drugi elementi (ako se osoba ili grupa osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije). S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova, Ustavni sud smatra da su njegovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U pogledu navoda o kršenju prava iz čl. 2., 6. i 7. Opće deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud ukazuje, pozivajući se na svoju dosadašnju praksu, da Opća deklaracija o ljudskim pravima nije sadržana u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega u odnosu na prava iz navedene deklaracije Ustavni sud ne može pružiti apelantima ustavnu zaštitu (vidi, Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5080/14 od 18. jula 2017. godine, stav 35, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
19. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević