Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3481/20 (S. N.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršenje
  • Ponavljanje postupka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3481/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-3481/20, rješavajući apelaciju Svetlane Nikolić, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Svetlana Nikolić protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 I 114331 20 Gži od 31. srpnja 2020. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Svetlana Nikolić protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 I 114331 20 Gži od 31. srpnja 2020. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Svetlana Nikolić protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 I 074048 20 Gvl od 7. srpnja 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Svetlana Nikolić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Duško Tomić odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 21. rujna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 I 114331 20 Gži od 31. srpnja 2020. godine i Rješenja Okružnog suda broj 80 0 P 074048 20 Gvl od 7. srpnja 2020. godine. Također, apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio ovršne radnje.

2. Osnovni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), postupajući po prijedlogu tražitelja ovrhe (S.K), na osnovu ovršne isprave - pravomoćne presude broj 80 0 P 074048 17 P 2 od 18. svibnja 2018. godine, donio je rješenje o ovrsi broj 80 0 I 114331 19 I od 16. siječnja 2020. godine, kojim je odredio predloženu ovrhu, na način da je odredio izvršenje zabilježbe ovrhe u teretnom „C“ listu, te je odredio prodaju određenih apelantičinih nekretnina, radi namirenja određenog novčanog iznosa dosuđenog ovršnom ispravom, kao i određenog novčanog iznosa na ime troškova parničnog i ovršnog postupka.

3. Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 I 114331 19 I od 4. ožujka 2020. godine, odbijen je kao neutemeljen apelantičin prigovor protiv rješenja o ovrsi od 16. siječnja 2020. godine, te je rješenje o ovrsi u cijelosti ostalo na snazi.

4. Rješavajući po apelantičinoj žalbi, izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 4. ožujka 2020. godine, Okružni sud je donio osporeno rješenje od 31. srpnja 2020. godine, kojim je žalbu odbio kao neutemeljenu i potvrdio prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je odbijen kao neutemeljen apelantičin prigovor, da joj nije dostavljen prijedlog za ovrhu. Naime, Okružni sud je istakao da je apelantici naknadno izvršena dostava prijedloga za ovrhu, te joj je na taj način omogućeno da se očituje na prijedlog za ovrhu i rješenje o ovrsi. Pri tome je Okružni sud naveo da je prvostupanjski sud zaključio da ovršna isprava i rješenje o ovrsi ispunjavaju sve uvjete propisane odredbama članka 25. stavak 1. i 27. stavak 1. Zakona o ovršnom postupku, (apelantica nije dokazala da isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o ovrsi nije ovršna isprava ili da ona nije stekla svojstvo izvršnosti). Dalje, je naveo da je apelantica koja je bila tužena u parničnom postupku podnijela dva vanredna pravna lijeka (prijedlog za ponavljanje postupka i reviziju na ovršnu ispravu). S tim u vezi, naveo je da je sud u parničnom postupku donio odluku kojom je prekinuo postupak po reviziji apelantice do donošenja odluke povodom prijedloga za ponavljanje postupka. Međutim, naveo je da je u pogledu toga, prvostupanjski sud u ovršnom postupku zaključio da postupa po ovršnoj ispravi na osnovu koje je pravomoćno okončan parnični postupak i koja ima svojstvo izvršnosti, dok nijedna odredba ZOP-a ne propisuje da se treba zastati s ovršnim postupkom do donošenja odluke po vanrednom pravnom lijeku. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da se ne može prihvatiti prigovori apelantice da je bila onemogućena da se izjasni o prijedlog za ovrhu, te je naveo da ne postoji mogućnost povratka u prijašnje stanje prema odredbama ZOP-a zbog propuštanja dostavljanja prijedloga za ovrhu uz rješenje o ovrsi (prema članku 14. stavak 2. ZOP povrat u prijašnje stanje dozvoljen je samo zbog propuštanja roka za prigovor i žalbu na izvršno rješenje o ovrsi). Također, istakao je da ne postoji zakonska mogućnost da se ovršni postupak prekine zbog ulaganja vanrednog pravnog lijeka revizije i prijedloga za ponavljanje postupka, odnosno, ovršni sud nije dužan čekati odluku suda po podnijetom prijedlogu za ponavljanje parničnog postupka koji je podnio ovršenik. Nadalje, Okružni sud je istakao da je prvostupanjski sud prilikom provođenja ovršnih radnji vodio računa o članku 65. ZOP-a kojim je propisano da se izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja određuje i provodi u opsegu koji je potreban za namirenje tog potraživanja. Pri tome, naveo je da ovršenik ne može određivati na kom predmetu i sredstvu izvršenja će se provesti ovrha, jer tražitelj ovrhe predlaže predmet i sredstvo ovrhe. Imajući to u vidu, naveo je da apelantica nije mogla predlagati da se ovrha provede zapljenom plaće, a ne na nekretninama.

5. Rješenjem Okružnog suda broj 80 0 P 074048 20 Gvl od 7. srpnja 2020. godine odbijen je kao neutemeljen prijedlog apelantice za ponavljanje postupka pravomoćno okončanog presudom Okružnog suda broj 80 0 P 074048 18 Gž 2 od 25. rujna 2019. godine. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je ukazao da se u skladu s člankom 255. Zakona o parničnom postupku, postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen može po prijedlogu stranke ponoviti ako se odluka zasniva na lažnom iskazu svjedoka ili vještaka ili na ispravi koja je falsificirana ili u kojoj je ovjeren neistinit sadržaj (točka 4.), odnosno ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih je za stranku mogla biti donesena povoljna odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u ranijem postupku (točka 9.). S tim u vezi, naveo je da je apelantica u prijedlogu za ponavljanje postupka istakla da je tek nakon prijema pravomoćne presude saznala za nove činjenice i dokaze koji se odnose na neistinitost iskaza tužiteljice i tužiteljičinih svjedoka. Međutim, Okružni sud je naveo da je prije dozvole ponavljanja u smislu navedenih odredbi, trebao utvrditi bi li nove činjenice i dokazi utjecali na donošenje povoljnije odluke apelanticu da je za njih znala. U pogledu toga, naveo je da iz spisa predmeta proizlazi da sudska odluka u konkretnom slučaju nije zasnovana isključivo na iskazima svjedoka, nego je zasnovana na ocjeni svih izvedenih dokaza kako materijalnih, tako i iskaza ostalih svjedoka saslušanih u tijeku postupka. Pored toga, pozivanje apelantice na lažne iskaze svjedoka podrazumijeva u pravilu donošenje kaznene presude kojom bi bilo utvrđeno lažno svjedočenje ili obrazloženje okolnosti zbog kojih bi se postupak mogao pokrenuti, međutim, apelantica takve podatke u svom prijedlogu nije dala. Dakle, naveo je da nisu ispunjeni uvjeti iz navedenih zakonskih odredbi za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka.

Apelacioni navodi

6. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na dom iz članka II/3.f) i članka 8. Europske konvencije. Apelantica, prvenstveno osporava činjenicu da su sudovi u parničnom postupku (u kome je donesena ovršna isprava) donosili dvije suprotne odluke pri čemu su sudovi zanemarili dokaze predložene od strane apelantice, te je istakla da su sudovi u tom postupku povrijedili procesne zakone. U pogledu ovršnog postupka, apelantica ističe da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise. Naime, predložena nekretnina predstavlja dom apelantice i porodice, te je istakla da će njihovom prodajom ostati bez doma za stanovanje. Pri tome je apelantica navela da je lošeg zdravstvenog stanja. Osim toga, apelantica je istakla da je osnovan njen prijedlog da se promjeni predmet ovrhe.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)U odnosu na odluku Okružnog suda broj 80 0 I 074048 20 Gvl od 7. srpnja 2020. godine

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantica poziva u apelaciji odnose na odluke donesene u postupku u kojem se odlučivalo o njenom prijedlogu za ponavljanje/obnovu pravomoćno okončanog postupaka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje je li se u predmetnom postupku odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelanta. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje/obnovu pravomoćno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva), nego se samo odlučuje o postojanju uvjeta da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. lipnja 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije.

9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnog slučaja, u predmetnom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelantice iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već se samo odlučivalo o tome jesu li ispunjeni zakonski uvjeti da se dozvoli ponavljanje/obnova postupaka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelantice iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Konačno, u pogledu navoda apelantice o povredi prava na dom, Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak ne može dovesti u vezu sa navedenim pravom, te su, stoga, navodi apelantaice izneseni u tom pravcu, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na odluku Okružnog suda broj 80 0 I 114331 20 Gži od 31. srpnja 2020. godine - u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

12. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o ovršnom postupku u kojem apelantica ima svojstvo ovršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije na ovršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi ovršenik, odnosno osoba protiv koje se provodi ovrha. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u ovršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. ožujka 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

13. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o apelantičinoj žalbi podnesenoj u ovršnom postupku, koji je pokrenuo tražitelj ovrhe protiv apelantice, na osnovu pravomoćne odluke - presude. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom ovršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelantice», već da su ona utvrđena navedenom ovršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.

c)U odnosu na odluku Okružnog suda broj 80 0 I 114331 20 Gži od 31. srpnja 2020. godine - u odnosu na navode o povredi prava na imovinu i prava na dom

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu i prava na dom, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu i prava na dom, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere.

20. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3481/20 (S. N.) | Sudska praksa | Aktio