Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1119/20 (Primo d.o.o. Donji Vakuf)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Uknjižba
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1119/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-1119/20, rješavajući apelaciju Primo d.o.o. Donji Vakuf, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Primo d.o.o. Donji Vakuf podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 Dn 013520 19 Pž od 14. januara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Primo d.o.o. Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, kojeg zastupa Armin Zulkić advokat iz Sarajeva, podnio je 23. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 Dn 013520 19 Pž od 14. januara 2020. godine.
2. Zemljišnoknjižni ured Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Rješenjem broj 046-0-DN-19- 001 953 od 12. novembra 2019. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 14. januara 2020. godine, odbacio kao nedopušten apelantov zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na nekretninama označenim u dispozitivu ovog rješenja, te je određen upis zabilježbe odbacivanja zahtjeva u kolone Upisi B listova zemljišnoknjižnih uložaka, bliže označenim u dispozitivu navedenog rješenja.
3. U obrazloženju prvostepenog rješenja prvostepeni sud je naveo da je apelant zemljišnoknjižnom uredu ovog suda 30. oktobra 2019. godine dostavio zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama, priloživši ovjeren prijepis Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Ps 009782 11 Ps 2 od 15. augusta 2012. godine i ovjeren prijepis Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Ps 009782 14 Rev od 10. novembra 2015. godine. Prvostepeni sud je naveo da je apelant 17. decembra 2015. godine, na osnovu Presude Vrhovnog suda od 10. novembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Travniku od 15. augusta 2012. godine, već podnosio identičan zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na istim nekretninama, a koji zahtjev je odbijen rješenjem Općinskog suda od 7. januara 2016. godine (postalo pravosnažno 4. oktobra 2016. godine). Prvostepeni sud je naveo da se radi o presuđenoj stvari, s obzirom da je apelantov zahtjev od 30. oktobra 2019. godine istovjetan apelantovom zahtjevu od 17. decembra 2015. godine, jer se odnose na iste nekretnine i u oba se slučaja apelant poziva na isti pravni osnov. S obzirom da se o zahtjevu o kojem je pravosnažno odlučeno ne može ponovno meritorno odlučivati, prvostepeni sud je odbacio zahtjev apelanta na osnovu člana 83. Zakona o zemljišnim knjigama, člana 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku i člana 67. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku.
4. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud rješenjem od 12. novembra 2019. godine odlučio na naprijed opisani način jer je pravosnažnim rješenjem Općinskog suda od 7. januara 2016. godine već odlučivano o istovjetnom zahtjevu apelanta, tj. odbijen je apelantov zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na istim nekretninama, te određen upis zabilježbe odbijanja zahtjeva. Kantonalni sud je, dovodeći u vezu član 44. Zakona o zemljišnim knjigama (kojim je propisana mogućnost donošenja rješenja o odbacivanju zahtjeva za upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama), član 83. istoga zakona i član 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku, naveo da je pravilno prvostepeni sud prilikom prethodnog ispitivanja apelantovog zahtjeva utvrdio da je apelantov zahtjev u ovom postupku istovjetan apelantovom zahtjevu od 17. decembra 2015. godine (o kojem zahtjevu je već pravosnažno odlučeno), jer postoji identitet stranaka, identitet zahtjeva i identična činjenična osnova kod oba zahtjeva. Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud primijenio član 31. Zakona o zemljišnim knjigama, u vezi sa članom
67. Zakona o parničnom postupku kada je rješenjem odbacio apelantov zahtjev. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Općinski sud, rješavajući o apelantovom zahtjevu za uknjižbu prava vlasništva utvrđenog pravosnažnom presudom, bez upuštanja u meritum podnesenog zahtjeva, primjenom građanskopravnog instituta res judicata, odbacio zahtjev kao nedopušten. Apelant navodi da je „zemljišnoknjižni ured Općinskog suda preispitujući činjenice predmeta i odbijajući da izvrši uknjižbu prava vlasništva u korist apelanta, a koje pravo je utvrđeno pravosnažnom sudskom odlukom, prekoračio svoje ovlasti, te apelanta izložio sudskom postupku u obimu koji nema svoje utemeljenje u zakonu i time povrijedio pravo apelanta na negativan pristup sudu“. Apelant navodi da je Zemljišnoknjižni ured ušao u sferu preispitivanja slučaja koji nije dozvoljen po Zakonu o zemljišnim knjigama, te proširio svoju nadležnost u zemljišnoknjižnom postupku.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Apelant, u suštini, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Također, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37.).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Kantonalnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, odbačen kao nedopušten apelantov zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na nekretninama. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge zbog čega u predmetnom postupku nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja apelantu nije prekršeno pravo na pristup sudu, kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi jasno ukazali da je u ranijem postupku o identičnom apelantovom zahtjevu za uknjižbu prava vlasništva na istim nekretninama odlučeno o meritumu predmeta. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je došlo do kršenja prava na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević