Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-314/19 (J. M.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Istraga
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-314/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-314/19, rješavajući apelaciju Jasne Malkoč, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. h) i m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasne Malkoč podnesena zbog povrede prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.Evropske konvencije, u postupku Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo broj T09 0 KTP 0037838 18 3 od 19. novembra 2018. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasne Malkoč podnesena u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasna Malkoč (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Senka Nožica, advokat iz Advokatskog društva „Ademović, Nožica i partneri“ d.o.o. Sarajevo, podnijela je 21. januara 2019 apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Obavještenja Ureda Glavne tužiteljice - Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) broj T09 0 KTP 0037838 18 3 od 19. novembra 2018. godine. Osim toga, apelantica se pozvala na kršenje prava zbog ne donošenja odluke u razumnom roku u postupku Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu broj T09 0 KTP 0037838 18 3 od 19. novembra 2018. godine
2. Obavještenjem broj T09 0 KT 0037838 17 3 od 19. novembra 2018. godine Ured Glavne tužiteljice Tužilaštva obavijestio je apelanticu da je njena pritužba koju je uložila na Naredbu o obustavi istrage, od 9. avgusta 2018. godine, koja je donesena protiv Nermina Makaša (u daljnjem tekstu: prijavljeni), policijskog službenika II PU, MUP-a KS, zbog krivičnog djela zlostavljanje u obavljanju službe iz člana 182. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), nakon razmatranja predmetnog spisa i apelantičine pritužbe na navedenu odluku, odbijena kao neosnovana.
3. U obavještenju je, pored detaljnog elaboriranja sadržaja svih dokaza koji su prikupljeni u toku provođenja istrage i njihove analize navedeno i da je:
-Tužilaštvo 19. juna 2012. godine zaprimilo krivičnu prijavu od strane apelantice i Maje Milinković, protiv prijavljenog zbog krivičnog djela zlostavljanje u obavljanju službe iz člana 182.
KZ FBiH.
-Nakon pribavljanja službene dokumentacije i poduzetih radnji u postupku, Tužilaštvo je 21. decembra 2016. godine, donijelo Naredbu o provođenju istrage, a potom 30. marta 2017. godine Naredbu o obustavi istrage broj T 09 0 KT 0037838 12, o čemu je obaviještena apelantica. -Protiv Naredbe o obustavi istrage 30. marta 2017. godine, apelantica je 11. aprila 2017. godine podnijela pritužbu Uredu tužitelja sa prijedlogom da se protiv prijavljenog ponovo otvori istraga .
Glavna kantonalna tužiteljica je aktom broj T 09 0 KT 0037838 17 od 5. maja 2017. godine, obavijestila apelanticu da je pritužba ocijenjena osnovanom te je predmet vraćen na ponovno odučivanje i donošenje pravilne i zakonite odluke, o kojoj će apelantica biti uredno obaviještena. Tužilaštvo je 6. jula 2017. godine, donijelo Naredbu o obustavi istrage broj T 09 0 KT 0037838 12, o čemu je obaviještena apelantica.
Protiv Naredbe o obustavi istrage od 6. jula 2017. godine, apelantica je 16. jula 2017. godine podnijela pritužbu Uredu tužitelja sa prijedlogom da se protiv prijavljenog ponovo otvori istraga. Glavna kantonalna tužiteljica je aktom broj T 09 0 KT 0037838 17 2 od 20. oktobra 2017. godine, obavijestila apelanticu da je pritužba ocijenjena osnovanom te je predmet vraćen na ponovno odučivanje i donošenje pravilne i zakonite odluke, o kojoj će apelantica biti uredno obaviještena.
Tužilaštvo je 9. avgusta 2018. godine, donijelo Naredbu o obustavi istrage broj T 09 0 KT 0037838 17 3, o čemu je obaviještena apelantica. Naredba je donesena nakon što je utvrđeno da “djelo koje je učinio osumnjičeni nije krivično djelo, odnosno u radnjama osumnjčienog nisu ispunjeni bitni elementi navedenog krivičnog djela.“.
Protiv Naredbe o obustavi istrage od 9. avgusta 2018. godine, apelantica je 20. avgusta 2018. godine podnijela pritužbu Uredu tužitelja sa prijedlogom da se protiv prijavljenog ponovo otvori istraga. Ured Glavne tužiteljice Tužilaštva je osporenim aktom od 19. novembra 2018. godine navedenim u tački 2. ove odluke obavijestio apelanticu da je njena pritužba, nakon razmatranja predmetnog spisa i apelantičine pritužbe na navedenu odluku, odbijena kao neosnovana
4. Ustavni sud konstatuje da su sva obavještenja kojim je Tužilaštvo obavještavalo apelanticu (putem punomoćnice) o donošenju naredbe o obustavi istrage sadržavala pouku da se u smislu člana 239. stav 2. u vezi člana 231. stav 4. ZKP F BiH, protiv istog može podnijeti pritužba Uredu tužioca u roku od 8 dana, od dana prijema obavijesti. Također, Ustavni sud konstatuje da osporeno obavještenje Ureda Glavne tužiteljice Tužilaštva broj T09 0 KT 0037838 17 3 od 19. novembra 2018. godine nije sadržavalo bilo kakvu pouku.
Navodi iz apelacije
5. Apelantica smatra da joj je osporenim aktom povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnuta ponižavajućem tretmanu iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, ukazuje da joj je, zbog dužine trajanja predmetne istrage povrijeđeno pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelantica smatra da je u predmetnom postupku došlo do „arbitrarnog tumačenja materijalnih propisa“ u Odluci Ureda Glavnog tužioca kojom je njena pritužba odbijena kao neosnovana. Ističe da se o njenom pravu na zaštitu ličnog dostojanstva, putem podnošenja krivične prijave protiv učionica povrede njenog dostojanstva, treba očitovati tijelo pune jurisdikcije, a što u pravnom sistemu BiH može biti isključivo Sud. Budući da nije predviđeno ulaganje pravnog lijeka na Odluku Ureda Glavnog tužioca, odnosno nijednim zakonom u BiH nije predviđena nadležnost bilo kojeg Suda za odlučivanje o Odluci na Pritužbu o Naredbi za obustavljanje istrage, to se apelantica obraća Ustavnom sudu. Također, apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. Evropske konvencije u odnosu na „suđenje u razumnom roku“ u postupku Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu. Ističe da je krivična prijava u ovome slučaju podnesena 18. juna 2012. godine, dok je Tužilaštvo oštećenu pozvalo u svojstvu svjedoka u istrazi tek 16. avgusta 2016. godine, da bi 21. decembra 2016. godine Tužilaštvo donijelo Naredbu o provođenju istrage. U prilog tome navodi da je istražna faza ovoga postupka trajala šest godina i šest mjeseci, te da se radi o veoma jednostavnom činjeničnom i pravnom pitanju. Apelantica predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporenu Odluku Ureda Glavnog tužioca broj: T09 0 KTP 0037838 18 3 od 19. novembra 2018. godine, te naloži hitno postupanje.
Relevantni propisi
6. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10,8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 50.
Davanje uputstava U okviru djelokruga svoga rada glavni federalni tužilac može u konkretnim predmetima davati potrebna obavezna uputstva tužilaštvima u Federaciji.
Član 231. st. (3) i (4) Naredba o provođenju istrage (3) Tužilac donosi naredbu da se istraga neće provoditi ako je iz prijave i pratećih spisa očigledno da prijavljeno djelo nije krivično djelo, ako ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeno lice počinilo krivično djelo, ako je nastupila zastarjelost ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje.
(4) O neprovođenju istrage, kao i o razlozima za to tužitelj će obavijestiti oštećenog i podnositelja prijave u roku od tri dana. Oštećeni i podnositelj prijave imaju pravo podnijeti pritužbu u roku od osam dana uredu tužitelja.
7. Zakon o Federalnom tužilaštvu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/02 i 19/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 9. stav 1.
(1) Glavni federalni tužilac nadzire rad kantonalnih tužilaštava u cilju garantovanja zakonitosti i efikasnosti postupaka. Na zahtjev glavnog federalnog tužioca, kantonalna tužilaštva dostavljaju izvještaje o predmetima sa detaljnim opisom preduzetih mjera.
Član 20. stav 1.
(1) U okviru djelokruga svog rada određenog članom 9. ovog zakona, glavni federalni tužilac može davati opća ili pojedinačna obavezna uputstva kantonalnim tužilaštvima, sprovoditi krivične istrage i gonjenje pred kantonalnim i općinskim sudovima, kad god glavni federalni tužilac ima razloga da posumnja da kantonalna tužilaštva nisu primijenila krivični zakon Federacije, ili da se gonjenje krivičnih djela ne može efikasno sprovesti u nadležnosti kantonalnog tužilaštva.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tač. h) m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
a) Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravi no č su enje đ
9. Ustavni sud, prije svega, treba dati odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud ukazuje da se postavlja pitanje uživa li apelantica u ovom slučaju zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji priznaju pravo svakom pojedincu na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega.
10. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak pred Tužilaštvom odnosi na "osnovanost krivične optužbe" protiv trećeg lica, u kojem se apelantica pojavljuje u ulozi podnosioca krivične prijave, odnosno oštećene. Ustavni sud ukazuje da u krivičnim postupcima član
6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se "utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe". Naime, samo se takva osoba može smatrati "žrtvom" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv druge osobe, prevazilazilo bi jezičke okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP-19/02 od 17. marta 2004. godine i AP-2641/17 od 7. septembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretni slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b)Dopustivost u odnosu na navode o povredi o povredi prava lica da ne bude podvrgnuto ponižavajućem postupku
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizilazi da apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, jer je, kako je navela, od strane prijavljenog policijskog službenika, bila izložena fizičkom maltretiranju te da s tim u vezi nije provedena djelotvorna istraga od strane Tužiteljstva.
13. Ustavni sud konstatira da je povodom apelantičine prijave, Tužilaštvo [treći put] na osnovu člana 231. stav 3. ZKP-a, 9. avgusta 2018. godine donijelo Naredbu broj T 09 0 KT 0037838 17 3, da se neće provoditi istraga protiv prijavljenog, jer „djelo koje je učinio osumnjičeni nije krivično djelo, odnosno u radnjama osumnjčenog nisu ispunjeni bitni elementi navedenog krivičnog djela.“ Tužilaštvo je aktom broj T 09 0 KT 0037838 17 3 od 9. avgusta 2018. godine obavijestilo apelanticu da je donijelo Naredbu o neprovođenju istrage i razlozima za njeno donošenje. Ustavni sud zapaža da je obavijest apelantici sadržavala i pouku da može u smislu člana 231. stav 4. ZKP, podnijeti pritužbu Uredu tužitelja u roku od osam dana od prijema obavijesti. Ustavni sud ukazuje da je članom 231. stav 4. ZKP-a propisano da „(4) O neprovođenju istrage, kao i o razlozima za to tužitelj će obavijestiti oštećenog i podnositelja prijave u roku od tri dana. Oštećeni i podnositelj prijave imaju pravo podnijeti pritužbu u roku od osam dana uredu tužitelja.“ Dalje, iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je apelantica, 20. avgusta 2018. godine, podnijela pritužbu protiv obavijesti o neprovođenju istrage, koju je Glavna tužiteljica Tužilaštva 19. novembra 2018. godine, ocijenila neosnovanom te je aktom broj T09 0 KTP 0037838 18 3 o odluci obavijestila apelanticu. Ustavni sud konstatira da obavijest o neosnovanosti apelantičine pritužbe, koju je donijela Glavna tužiteljica Tužilaštva, nije sadržavala pouku o pravnom lijeku, niti ZKP sadrži posebne odredbe o tome.
14. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je članom 9. stav 1. Zakona o federalnom tužiteljstvu FBiH propisano da „Glavni federalni tužilac nadzire rad kantonalnih tužilaštava u cilju garantovanja zakonitosti i efikasnosti postupaka. Na zahtjev glavnog federalnog tužioca, kantonalna tužilaštva dostavljaju izvještaje o predmetima sa detaljnim opisom preduzetih mjera“, dok je članom 20. stav 1. tog zakona propisano da „(1) U okviru djelokruga svog rada određenog članom 9. ovog zakona, glavni federalni tužilac može davati opća ili pojedinačna obavezna uputstva kantonalnim tužilaštvima, sprovoditi krivične istrage i gonjenje pred kantonalnim i općinskim sudovima, kad god glavni federalni tužilac ima razloga da posumnja da kantonalna tužilaštva nisu primijenila krivični zakon Federacije, ili da se gonjenje krivičnih djela ne može efikasno sprovesti u nadležnosti kantonalnog tužilaštva.“ Ustavni sud primjećuje da iz citiranih odredaba proizilazi da je apelantica, u smislu navedenih odredaba, nakon prijema obavijesti Glavne tužiteljice Tužilaštva, neovisno od činjenice što o tome nije poučena, imala zakonom predviđenu mogućnost da podnese pritužbu Federalnom tužiteljstvu FBiH radi ispitivanja da li je u konkretnom predmetu Tužilaštvo pravilno primijenilo Krivični zakon Federacije ili se gonjenje krivičnih djela moglo efikasno sprovesti u nadležnosti kantonalnog tužilaštva. Također, Ustavni sud konstatira da iz citiranih odredaba proizilazi da istim nije propisan rok u kojem se eventualno može podnijeti pritužba Federalnom tužitelju.
15. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na svoju noviju praksu u kojoj je rješavajući pravno pitanje koje se mutatis mutandis može primijeniti i na konkretan slučaj donio Odluku broj AP - 407/19 od 23. juna 2020. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 407/19, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je apelaciju odbacio kao neosnovanu jer apelantica nije iscrpila pravne lijekove moguće prema zakonu. Naime, u toj odluci Ustavni sud je naveo da:
28. Ustavni sud ističe da Federalno tužiteljstvo, u skladu s odredbom člana 20. Zakona o Federalnom tužiteljstvu ima široka ovlaštenja u pogledu nadzora nad radom Kantonalnih tužiteljstva (Glavni federalni tužitelj može davati opće ili pojedinačne obvezne upute kantonalnim tužiteljstvima, provoditi kaznene istrage i gonjenje pred kantonalnim i općinskim sudovima, kad god Glavni federalni tužitelj ima razloga da posumnja da kantonalna tužiteljstva nisu primijenila Kazneni zakon Federacije, ili da se gonjenje kaznenih djela ne može efikasno sprovesti u nadležnosti kantonalnog tužiteljstva).
29. U Izvještaju o radu Federalnog tužiteljstva Federacije BiH za 2019. godinu (dostupno na: www.ft-fbih.pravosudje.ba) na str. 14. i 15. stoji: „Ostvarivanje funkcije nadzora nad radom kantonalnih tužiteljstava u FBiH, koja se implementira kroz ovlaštenja glavnog federalnog tužitelja, njegovih zamjenika i federalnih tužitelja, je jedna od osnovnih funkcija Federalnog tužiteljstva… U postupku rješavanja pritužbi podnositelja prijave i/ili oštećenog na konačnu odluku glavnog kantonalnog tužitelja o neprovođenju istrage (član 231. st. 3. i 4. ZKP FBiH), odnosno u postupku rješavanja pritužbi oštećenog na konačnu odluku glavnog kantonalnog tužitelja o obustavi istrage (član 239. stav 2. ZKP FBiH), federalni tužitelji, u cilju ispitivanja osnovanosti pritužbe, pribavljaju kazneni predmet kantonalnog tužitelja i tom prilikom vrše nadzor da li je u konkretnom slučaju pravilno primijenjen Kazneni zakon FBiH (član 20. Zakona o Federalnom tužiteljstvu FBiH). O ishodu rješavanja pritužbe obavještava se podnositelj pritužbe i kantonalno tužiteljstvo.“
30. Ustavni sud zapaža da je u članu 239. ZKP FBiH eksplicitno propisano da oštećeni, nakon dobivanja u pismenoj formi odluke o obustavi istrage, ima prava propisana u članu 231. istog zakona, prema kojem oštećeni ima pravo na takvu odluku podnijeti pritužbu Uredu tužitelja. S druge strane, u ZKP FBiH ne postoji odredba koja bi eksplicitno propisivala pravni lijek nakon odluke Ureda tužitelja po pritužbi oštećenog. Također, u Zakonu o Federalnom tužiteljstvu Federacije BiH nema odredbi kojima bi eksplicitno bilo regulirano obraćanje oštećenog sa pritužbom na rad kantonalnog tužiteljstva, ali su u čl. 9. i 20. ovog zakona jasno utvrđene nadležnosti Federalnog tužiteljstva u pogledu nadzora nad radom kantonalnih tužiteljstava u pojedinim predmetima. [...]„
31. Imajući sve navedeno u vidu, Ustavni sud zaključuje da je u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, apelantica imala na raspolaganju efektivni pravni lijek, propisan zakonom, a to je pritužba Federalnom tužiteljstvu na odluku Ureda Glavne tužiteljice Kantonalnog tužiteljstva donesenu po njenoj pritužbi na odluku o obustavi istrage. Ustavni sud smatra da je korištenje ovog pravnog lijeka i u najboljem interesu apelantice, obzirom na nadležnost propisanu zakonom koju ima Federalno tužiteljstvo u provođenju nadzora nad radom Kantonalnog tužiteljstva u ovom slučaju, te da je to tužiteljstvo u najboljoj situaciji da procijeni navode oštećene i eventualno poduzme odgovarajuće mjere.“
16. Ustavni sud naglašava da je, kao i konkretnom predmetu, u citiranom predmetu broj AP- 407/19, apelanticu zastupao advokat, dakle imala je stručnu pomoć ali je za razliku od tog predmeta Obavještenje Ureda Glavne tužiteljice, da je apelantičina pritužba ocijenjena neosnovanom, nije sadržavalo pravnu pouku „da u smislu odredbi člana 9. stav 1. u vezi sa članom 20. stav 1. Zakona o Federalnom tužiteljstvu FBiH, apelantica može podnijeti pritužbu Federalnom tužiteljstvu FBiH“. Dakle, Ustavni sud ima u vidu da apelantica, u konkretnom slučaju, za razliku od apelantice iz predmeta broj AP-407/19, u obavještenju da je njena pritužba ocijenjena neosnovanom, nije dobila pouku o pravnom lijeku. Neovisno od toga, Ustavni sud, primjećuje da je citiranim odredbama Zakona o Federalnom tužiteljstvu FBiH (čl. 9 i 20), za koje je zaključio da predstavljaju efektivan pravni lijek, propisana mogućnost za podnošenje pritužbe Federalnom tužiteljstvu na odluku Ureda Glavnog tužitelja Tužiteljstva donesenu po pritužbi na odluku o obustavi istrage, te da tim odredbama nije propisan poseban rok za njeno podnošenje.
17. Dakle, imajući u vidu navedenu odluku Ustavnog suda AP-407/19, te okolnost da je apelantica imala i ima mogućnost da Federalnom tužiteljstvu FBiH podnese pritužbu radi ispitivanja da li je u konkretnom krivičnom predmetu pravilno primijenjen KZ ili se gonjenje krivičnih djela moglo efikasno sprovesti u nadležnosti kantonalnog tužilaštva, a koju nije iskoristila, proizilazi da apelantica nije iscrpila sve pravne lijekove moguće prema zakonu. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica ima mogućnost da Federalnom tužiteljstvu podnese pritužbu na odluku Glavne tužiteljice Tužilaštva te da, nakon eventualne odluke Federalnog tužiteljstava, dakle, nakon iscrpljivanja svih pravnih lijekova, podnese apelaciju Ustavnom sudu.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine kada apelantica nije iscrpila pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević