Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2083/19 (T. Đ. M.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2083/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2083/19, rješavajući apelaciju Tatjane Đurić Mićević na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tatjane Đurić Mićević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 071230 18 Rev 2 od 15. novembra 2018.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tatjana Đurić Mićević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, podnijela je 13. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 071230 18 Rev 2 od 15. novembra 2018. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 071230 17 Rs 2 od 29. augusta 2017. godine, u ponovnom postupku, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se poništi kao nezakonita odluka Nastavničkog fakulteta Univerziteta „Džemal Bijedić“ iz Mostara (u daljnjem tekstu: tuženi) od 20. aprila 2010. godine kojom joj je otkazan Ugovor o radu i prestao radni odnos (10. februara 2010. godine), te da se poništi kao nezakonita odluka Upravnog odbora tuženog od 8. jula 2010. godine, kojom je preinačena odluka tuženog iz prethodnog stava i apelantici otkazan Ugovor o radu i prestao radni odnos (4. maja 2010. godine). Također, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže tuženi da je vrati na posao, tačnije na radno „mjesto saradnik - asistent za predmet Historija umjetnosti na Odsjeku likovnih umjetnosti” ili drugo radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i obrazovanju, kao i da se obaveže tuženi isplatiti joj novčani iznos, bliže označen u izreci presude, na ime regresa za 2008. godinu sa zakonskom zateznom kamatom. Isto tako, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice da se obveže tuženi da joj isplati na ime plaća koje bi ostvarivala kod tuženog da je nastavila raditi poslije 4. maja 2010. godine, odnosno da nije bilo nezakonitog otkaza ugovora o radu, iznos bliže označen u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da se obaveže tuženi da isplati nadležnom Federalnom zavodu za PIO iznos bliže označen u izreci presude, na ime zakonskih doprinosa za apelanticu na ime PIO koje bi tuženi bio dužan uplaćivati na ime ugovorene plaće apelantice i poslije 4. maja 2010. godine, odnosno da nije bilo nezakonitog otkaza ugovora o radu, kao i na ime neplaćenih, a dospjelih plaća do 4. maja 2010. godine. Najzad, obavezana je apelantica da naknadi tuženom troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je apelantica, na osnovu Ugovora o radu od 8. oktobra 2004. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor) bila zaposlenica tuženog na neodređeno vrijeme, da je bila raspoređena na radno mjesto asistenta za predmet Historija umjetnosti, te da je Odlukom dekana tuženog od 20. aprila 2010. godine apelantici otkazan Ugovor zbog teže povrede radne dužnosti i utvrđeno da joj prestaje radni odnos 10. februara 2010. godine. Također, istaknuto je da je žalba apelantice rješenjem Upravnog odbora tuženog od 8. jula 2010. godine djelimično uvažena, pa je odlučeno da joj je prestaje radni odnos 4. maja 2010. godine i raskinut je radni odnos sa poslodavcem bez otkaznog roka, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena, te da je u obrazloženju odluke navedeno da se otkaz daje jer je apelantica za vrijeme bolovanja radila u srednjoj školi „Gabrijel Jurkić“ i na Sveučilištu Mostar-Filozofski fakultet i time zloupotrijebila bolovanje, te počinila teže povrede radne dužnosti iz člana 32. tač. 6. i 7. Pravilnika o radu tuženog (zloupotreba bolovanja i izostanak sa posla duže od pet dana). U vezi s tim, ukazano je da je tuženi prijemom dopisa Ministarstva nauke, kulture i sporta HNK od 5. februara 2010. godine saznao da se apelantica nalazi na platnom spisku navedene škole u svojstvu vanjskog saradnika, pa da je, shodno tome, počinila povredu radne dužnosti za koju se tereti.
4. Nadalje, Općinski sud je naveo da se prije donošenja odluke o otkazu Ugovora o razlozima zbog kojih je apelantici prestao Ugovor raspravljalo na nastavničkom vijeću tuženog, da je apelantica svo vrijeme odsustva s posla izbjegavala kontaktirati sa tuženim (poslodavcem), nije se javljala na telefonske pozive dekana, niti voditelja katedre, da je pismeno upozorenje dekana od 11. marta 2010. godine, kojim se apelantica upozorava na kršenje obaveza iz radnog odnosa i traži njeno očitovanje, bezuspješno pokušano dostaviti apelantici na adresu koju je prijavila poslodavcu, te da su zbog toga upozorenje i zapisnik sa sastanka nastavničkog vijeća tuženog postavljeni na oglasnu tablu poslodavca. Isto tako, istaknuto je da je na osnovu dopisa Zavoda zdravstvenog osiguranja HNK upućenog poslodavcu 28. marta 2010. godine utvrđeno da je apelantica protivno važećem Zakonu o zdravstvenom osiguranju uredno primila novčanu naknadu u iznosu preciziranom u presudi, za period od 21. oktobra do 31. decembra 2009. godine, kada je obavljala druge djelatnosti, kao i da je Zavod zdravstvenog osiguranja HNK odbio zahtjev poslodavca za refundiranje bolovanja za apelanticu za januar 2010. godine u iznosu preciziranom u presudi.
5. Također, Općinski sud je citirao odredbe čl. 89. i 90. Zakona o radu i naveo da otkaz ugovora o radu kao i svaki drugi pravni akt da bi bio pravno valjan mora da ispunjava određene uvjete, dakle materijalno pravne i formalno pravne, s tim da materijalno pravni uvjeti za otkaz Ugovora o radu obuhvaćaju radnje koje su zakonom i Pravilnikom o radu tuženog, na koje se apelantica i poziva, propisane kao teže povrede radne obveze i koje mogu dovesti to otkaza Ugovora o radu. Budući da je kao adresa prebivališta apelantice koju je tuženi imao iz Ugovora, navedena Vukovarska broj 5, Mostar, na koju je pokušana dostava upozorenja zaposleniku od 11. marta 2010. godine, a apelantica nije kroz postupak dostavila obavijest MUP HNK, o drugoj adresi prebivališta u navedenom periodu, a iz kopije telefonskih računa nije moguće utvrditi na koju adresu su se od strane HT Eroneta dostavljali apelantici, ocijenjeno je da je tuženi omogućio apelantici izjašnjenje o povredi radne obveze shodno članu 90. Zakona o radu, na način da je navedeno upozorenje bilo oglašeno na oglasnoj ploči tuženog.
6. Isto tako, Općinski sud je istakao da se u smislu odredaba čl. 88. i 89. Zakona o radu, otkaz ugovora o radu može dati ako su ispunjena dva uvjeta: i to prvi da je zaposlenik odgovoran za težu povredu radne obveze iz ugovora o radu, i drugi uvjet da su te povrede takvog karaktera da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da uposlenik nastavi radni odnos. Dakle, ukazano je da je vrijeme izvršenja povrede radne obveze vrijeme kada je zaposlenik poduzeo radnju povrede ili je propustio radnju koju je bio dužan poduzeti. Naime, navedeno je da se u konkretnom slučaju radi o produženoj povredi radne obveze pa je vrijeme učinjene povrede određeno vremenom izvršenja svih povreda koje su zahvaćene produženom povredom. Kod trajne povrede radne obaveze, kao vrijeme učinjene povrede uzima se čitav period u kojem je zaposlenik bio u stanju nediscipline. Kod produženih i kod trajnih povreda radnih obaveza, za primjenu zakona ili pravilnika i računanja rokova zastarjelosti saznanja povrede radne obaveze, mjerodavan je momenat završenja radnje. Produžena povreda se završava posljednjom radnjom, a trajna povreda prestankom stanja nediscipline.
7. Iz naprijed utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je istakao da je nesporno da apelantica nije dolazila na posao od 9. septembra 2009. godine, da je bila na bolovanju, a istovremeno je obavljala poslove u školskoj odnosno akademskoj 2009/2010. godini i 2010/2011. godini u drugim navedenim obrazovnim ustanovama i poslove u tim ustanovama je obavljala sve do donošenja Odluke o otkazu Ugovora zbog teže povrede radne obaveze od 20. aprila 2010. godine, koja je primljena 4. maja 2010. godine. Slijedom navedenog, ukazano je da je prigovor apelantice da je nezakonita Odluka o otkazu Ugovora zbog formalnih nedostataka, a iz razloga što nije ispoštovan rok od 15 dana za donošenje te odluke, shodno članu 89. Zakona o radu, odbijen kao neosnovan, te je apelantica odbijena sa tužbenim zahtjevom za poništenje kao nezakonite Odluke o otkazu Ugovora o radu od 20. aprila 2010. godine u cijelosti kako je i odlučeno u izreci ove presude.
8. Osim toga, istaknuto je da je odbijena apelantica sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila poništenje rješenja Upravnog odbora tuženog od 8. jula 2010. godine, s obzirom da apelantica nije navela nijedan razlog koji upućuje na nezakonitost donošenja rješenja Upravnog odbora tuženog, a cijeneći da je Upravni odbor tuženog svoju odluku donio shodno članu 8. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti zaposlenika tuženog, kojim je u stavu 1. propisano da Upravni odbor odluku dekana može potvrditi, preinačiti ili ukinuti. Također, ukazano je da apelantica nije dokazala da joj je shodno članu 96. Zakona o radu nezakonito otkazan Ugovor, te je odbijena sa zahtjevom da se vrati na posao kod tuženog. Najzad, cijeneći da je izračun visine doprinosa dan za period od 4. maja 2010. do 31. decembra 2012. godine, a s obzirom da apelantica nije dokazala nezakonitost otkaza Ugovora, navedeno je da je ovaj tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan, dok su i ostali tužbeni zahtjevi koje apelantica potražuje na ime neisplaćene plaće odbijeni kao neosnovani.
9. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 071230 17 Rsž 3 od 2. marta 2018. godine (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) žalba apelantice je djelomično uvažena i odluka o troškovima postupka preinačena tako što je apelantica dužna naknaditi tuženom troškove postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude (koji je niži od dosuđenog prvostepenom presudom), dok je u ostalom dijelu žalba apelantice odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u pobijanom dijelu potvrđena.
10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da je tuženi dokazao da se radilo o povredi koja kontinuirano traje i koju je apelantica činila i u trenutku kada je donijeta odluka kojom se apelantici otkazuje Ugovor. Dakle, ukazano je da se u tom slučaju rok od 15 dana, u kojem je tuženi mogao donijeti odluku o otkazu, može računati cijelo vrijeme u kojem je apelantica zloupotrebljavala institut bolovanja, zbog čega je donošenjem odluke poštovan rok iz člana 89. Zakona o radu. Nadalje, suprotno mišljenju žalbe i prema stavu Kantonalnog suda tuženi je prije donošenja odluke o otkazu Ugovora apelantici omogućio da iznese svoju obranu, što je zakonska obaveza poslodavca i formalno-pravni uvjet za otkaz ugovora o radu sadržan u odredbi člana 90. Zakona o radu. Naime, navedeno je da je apelantica cijelo vrijeme dužeg perioda bolovanja, izbjegavala kontakt sa zaposlenicima poslodavca, nije navraćala na radno mjesto, niti se javljala svojim pretpostavljenim, a s obzirom na vrstu posla koje je obavljala poslodavac je morao angažirati druge zaposlenike u nastavi.
11. Iz iskaza saslušanih svjedoka zaposlenika tuženog, prije svega dekana fakulteta, voditelja katedre na kojoj je apelantica obavljala nastavu, te ostalih zaposlenika, istaknuto je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je poslodavac apelantici bezuspješno pokušao dostaviti pismeno upozorenje dekana fakulteta od 11. marta 2010. godine. Naime, ukazano je da je tim upozorenjem od nje zatraženo da se očituje o kršenju obaveza iz radnog odnosa pod prijetnjom otkaza Ugovora, ali se pismeno upozorenja nije moglo uručiti apelantici u stanu na adresi koju je ona prijavila tuženom, jer je na toj adresi bila nepoznata. Kantonalni sud je istakao da je u takvoj situaciji poslodavac pravilno postupio kada je pismeno stavio na svoju oglasnu ploču, pa je apelanticu pozvao da iznese svoju obranu. Najzad, navedeno je da Općinski sud nije imao razloga ne povjerovati iskazu saslušanih svjedoka, a apelantica tvrdnje tuženog da joj je poslodavac omogućio obranu nije uspjela opovrgnuti jer nije pristupila na ročište na kojem se trebala saslušati, niti je na te okolnosti predložila konkretne dokaze. Dakle, Kantonalni sud je istakao da kod utvrđene činjenice da je apelantica izvršila povredu radne obaveze na način da je zloupotrijebila bolovanje, da nije dolazila na posao, te da je počinila štetu poslodavcu, tuženi je donio pravilnu odluku kojom je apelantici prestao ugovor o radu zbog teže povrede radne obaveze u skladu sa članom 88. Zakona o radu.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 071230 18 Rev 2 od 15. novembra 2018. godine revizija apelantice izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 071230 17 Rsž 3 od 2. marta 2018. godine odbijena je kao neosnovana.
13. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je neosnovan prigovor da tuženi prilikom donošenja odluke o otkazu Ugovora apelantici nije poštovao postupak i proceduru propisanu za otkaz ugovora o radu iz odredbe člana 90. Zakona o radu, kojom je određeno da ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Isto tako, ukazano je da su na navedeni prigovor pravilno odgovorili nižestepeni sudovi u svojim odlukama, prihvatljivo za Vrhovni sud bez potrebe za ponavljanjem u ovoj odluci, te je apelantica umjesto iznošenja posebnog obrazloženja u ovoj odluci upućena na dato obrazloženje odluke nižestepenih sudova.
14. Također, istaknuto je da je paušalan, neobrazložen, pa time i neosnovan prigovor da su nižestepene odluke donesene uz povredu odredaba čl. od 80. do 100. Zakona o radu, jer nije dovoljno u reviziji se samo paušalno i uopćeno pozvati na određeni član nekog zakona (kako je postupila apelantica) i očekivati da kao takav bude prihvaćen od strane revizijskog suda, nego je potrebno obrazložiti na koji način su nižestepeni sudovi eventualno postupili protivno toj odredbi, i u čemu se ogleda ta konkretna povreda, zbog čega je Vrhovni sud utvrdio i zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo-odredbe Zakon o radu, koje uređuju pitanja koja su predmet spora. Najzad, ukazano je da se revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava „iscrpljuje“ isticanjem prigovora o povredi člana 90. Zakona o radu, za koji je Vrhovni sud utvrdio da nije osnovan.
15. U predmetnoj apelaciji, apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo – Zakon o radu. U vezi s tim, apelantica tvrdi da razloge za pobijanje spornih odluka prije svega nalazi u povredama odredaba čl. od 87. do 100. Zakona o radu. Naime, apelantica navodi da prilikom donošenja spornih odluka nije ispoštovan zakonom utvrđeni postupak, nisu poštovana prava apelantice niti je poslodavac izvršio svoje obaveze, koje su mu zakonom nametnute u takvim prilikama. Najzad, apelantica ukazuje da u konkretnom slučaju, bez obzira na stavove nižestepenih sudova, tuženi nije ispoštovao zakonom predviđeno pravo na odbranu apelantice, jer stav suda da je tuženi navedeno pismeno pravilno stavio na oglasnu ploču, na koji način se ima smatrati da je dostava izvršena uredno, ne stoji.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
18. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelantica, u suštini, nalazi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
19. Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelantice, redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojim ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević