Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3194/20 (N. Č.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Propisano zakonom
  • Upravni spor
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3194/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3194/20, rješavajući apelaciju Nade Čilić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nade Čilić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 009602 16 Uvp od 21. maja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 009602 14 U od 24. februara 2016. godine, Rješenja Općine Čitluk, Žalbenog vijeća Općinskog vijeća Općine Čitluk broj 01 -13-24-12/13 od 15. oktobra 2013. godine i Rješenja Općine Čitluk, Općinske službe za gospodarstvo broj 03-01 -24-693/13 od 12.

jula 2013. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nade Čilić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 009602 16 Uvp od 21. maja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 009602 14 U od 24. februara 2016. godine, Rješenja Općine Čitluk, Žalbenog vijeća Općinskog vijeća Općine Čitluk broj 01 -13-24-12/13 od 15. oktobra 2013. godine i Rješenja Općine Čitluk, Općinske službe za gospodarstvo broj 03-01 -24-693/13 od 12.

jula 2013. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nada Čilić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Međugorja, koju zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnijela je 24. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 009602 16 Uvp od 21. maja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 009602 14 U od 24. februara 2016. godine, Rješenja Općine Čitluk, Žalbenog vijeća Općinskog vijeća Općine Čitluk broj 01 -13-24-12/13 od 15. oktobra 2013. godine i Rješenja Općine Čitluk, Općinske službe za gospodarstvo broj 03-01 -24-693/13 od 12. jula 2013. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelantici, kao davaocu pružanja usluga smještaja gostiju, utvrđena je obaveza plaćanja posebnog komunalnog doprinosa-ekološke takse za 2013. godinu u ukupnom iznosom od 4.740,00 KM.

3. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je naveo da je apelantica 30. aprila 2012. godine dala izjavu, u kojoj je navedeno da služi kao zahtjev za izdavanje rješenja o naplati ekološke takse, nadležnom organu da pruža usluge smještaja gostiju u 40 soba, da u cijelosti razumije sadržaj izjave i da u potpunosti odgovara ukoliko inspekcijskim pregledom bude utvrđeno da su podaci u izjavi netačni, te se obavezala da će svaku promjenu u broju soba i ležaja prijaviti Općini Čitluk, Općinskoj službi za gospodarstvo (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ). Prvostepeni sud je naveo da je inspekcijskim zapisnikom od 30. aprila 2012. godine, koji je apelantica potpisala bez primjedbi, utvrđeno da se apelantičin objekat usluga nalazi u I zoni, pa je apelantici određena godišnja obaveza uplate posebnog komunalnog doprinosa - ekološke takse za 2013. godinu. Prvostepeni sud je naveo da apelantica sadržaj navedene izjave i sadržaj navedenog zapisnika o inspekcijskom pregledu nije ničim osporila u podnesenoj tužbi. Prvostepeni sud je naveo da je rješenje prvostepenog organa od 12. jula 2013. godine doneseno na osnovu čl. 1., 2., 3. i

4. Odluke o uvođenju (naplati) posebnog komunalnog doprinosa - ekološke takse (u daljnjem tekstu: Odluka), a koja Odluka je donesena na osnovu člana 13. Zakona o načelima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine i člana 15. Zakona o komunalnoj djelatnosti.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni organ u zapisniku o inspekcijskom nadzoru od 30. aprila 2012. godine utvrdio da apelantica pruža usluge smještaja gostima na 79 ležaja u objektu sa 40 soba koji se nalazi u Međugorju u I zoni. Vrhovni sud je naveo da je rješenjem prvostepenog organa od 12. jula 2013. godine apelantica obavezana na plaćanje komunalnog doprinosa-ekološke takse za 2013. godinu u ukupnom iznosu od 4.740,00 KM. Vrhovni sud je naveo da je rješenjem Općine Čitluk, Žalbenog vijeća Općinskog vijeća Općine Čitluk (u daljnjem tekstu: tuženi) od 15. oktobra 2013. godine odbijena žalba apelantice izjavljena protiv navedenog rješenja prvostepenog organa, dok je presudom prvostepenog suda od 24. februara 2016. godine odbijena tužba apelantice protiv navedenog rješenja tuženog. Vrhovni sud je naveo da je rješenje prvostepenog organa doneseno pravilnom primjenom čl. 1., 2., 3. i 4. Odluke, koja je donesena u skladu sa članom 13. stav 2. alineja četvrta Zakona o načelima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine i članom 15. tač. 2. i 4. Zakona o komunalnoj djelatnosti. Vrhovni sud je naveo da prvostepenom presudom nije povrijeđen federalni zakon ili dragi federalni propis, niti je došlo do povrede pravila federalnog zakona o postupku, zbog čega je odbio apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, odnosno prvostepene presude.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelantica navodi da je „ visina ekološke takse utvrđena za cijelu godinu i iznosi od 60 KM do 20 KM, te se pita kako je to moguće kada je opće poznata činjenica da svi objekti u prosjeku rade cca 6 mjeseci“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i zabranu diskriminacije

7. U pogledu navoda apelantice kojima ukazuje na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. (Vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2864/19 od 19. septembra 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

8. Imajući u vidu da su navodi apelantice o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, MezőtúrTiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelantica u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticala tokom postupka pred redovnim sudovima, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično pravno i činjenično pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2934/20 od 14. oktobra 2020. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3194/20 (N. Č.) | Sudska praksa | Aktio