Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2619/20 (G. P. i I. J.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Invalidnina
- Invalid
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2619/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2619/20, rješavajući apelacije Gordana Pervana i Ivana Jurišića, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Gordan Pervan protiv Presude Vrhovnog sud Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 004071 19 U 2 od 16. travnja 2020.
godine;
Ivan Jurišić protiv Presude Vrhovnog sud Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 006503 18 U od 9. srpnja 2020. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljene.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2619/20
1. Gordan Pervan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Gordan Stojić odvjetnik iz Mostara, podnio je 27. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 004071 19 U 2 od 16. travnja 2020. godine.
2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog organa (Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata Sarajevo) od 20. prosinca 2018. godine, kojim je ukinuto konačno rješenje prvostupanjskog organa i upravna stvar riješena tako da je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu.
3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je predmet je upućen nadležnoj liječničkoj komisiji koja je u nalazu i mišljenju iz 2018. godine, na osnovu medicinske dokumentacije o liječenju i neposrednog pregleda apelanta utvrdila da vojna invalidnost apelanta iznosi ispod 20%. Pri tome je naveo da je na nalaz i mišljenje liječničke komisije u skladu sa odredbama Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, apelant imao mogućnost ulaganja prigovora u roku od 8 dana od dana prijema nalaz (na što je upozoren prilikom dostavljanja nalaza). Kako apelant tu mogućnost nije iskoristio (nije uložio prigovor) Vrhovni sud je istakao da je na nalaz i mišljenje stavljena klauzula konačnosti. S obzirom da je nadležna liječnička komisija u nalazu i mišljenju dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu invalidnosti, Vrhovni sud je naveo da je osporeno rješenje tuženog organa doneseno u skladu s odredbama Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko invalidske zaštite, Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji i odredbama Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji.
2. AP-3479/20
4. Ivan Jurišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Odvjetničko društvo GAVRAN d.o.o. iz Posušje, podnio je 22. rujna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud)broj 70 0 U 006503 18 U od 9. srpnja 2020. godine.
5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijena je tužba protiv rješenja tuženog organa (Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata Sarajevo) od 29. studenog 2017. godine, kojim je ukinuto konačno rješenje prvostupanjskog organa, te upravna stvar riješena tako da je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IX. grupe sa 30% vojne invalidnosti, po osnovu povrede zadobivene vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama (HVO) i da kao takav ima pravo na osobnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu kao i ostala prava propisana zakonom.
6. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je nalazom i mišljenjem liječničke komisije od 13. rujna 2017. godine vojne invalidnosti cijenjena u visini od 30%, a po prigovoru apelanta, konačnim nalazom od 9. listopada.2017. godine, potvrđeno je da invalidnost apelanta iznosi 30%. S tim u vezi, naveo je da je drugostupanjska liječnička komisija, po blagovremeno uloženom prigovoru, na osnovu uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju i neposrednog pregleda donijela nalaz i mišljenje, koji je potpun, jasan, dovoljno obrazložen i sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja u skladu da člankom 8. stavak 2. Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su neutemeljeni navodi iz tužbe da su povrijeđena pravila postupka i da su apelantu uskraćena prava koja mu po zakonu pripadaju. Također, naveo je da je ocjena invalidnosti dana na osnovu medicinske dokumentacije iz spisa predmeta na osnovu koje je apelant i ranije cijenjen (kako to propisuje članak 7. stavak 4. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko invalidske zaštite), a liječnička komisija pri tome nije našla, shodno članku 13.a stavak
5. Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, da je potrebno pribaviti nove dodatne specijalističke nalaze. Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2619/20.
8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
9. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant i u suštini ukazuju da su redoviti sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na kojasu se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević