Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3252/20 (R.I. i Đ.I.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Vanparnični postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Eksproprijacija
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3252/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3252/20, rješavajući apelaciju R. I. i Đ. I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. I. i Đ. I. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 V 047831 19 Rev od 3. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R. I. i Đ. I. (u daljnjem tekstu: prvoapelanti drugoapelant ili apelanti) iz Trebinja, koje zastupa Z.A.K. "Raguž" iz Stoca, podnijeli su 1. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 V 047831 19 Rev od 3. juna 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je korisnik eksproprijacije (Republika Srpska) da za nekretnine, eksproprisane rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka, Područna jedinica Bileća (u daljem tekstu: nadležni organ uprave) broj 21.13/473-27/16 od 9. septembra 2016. godine, koje je pravosnažno 22. februara 2017. godine, bliže označene u dispozitivu prvostepenog rješenja, eksproprisane u svrhu izgradnje objekata Hidroelektrane Dabar, stvarno vlasništvo apelanata sa po ½ dijela, isplati pravičnu naknadu u ukupnom iznosu od 210.909,45 KM, srazmjerno suvlasničkim udjelima sa po ½ dijela. Također, odlučeno da ukoliko korisnik eksproprijacije ne isplati navedenu naknadnu u određenom roku, dužan je na iznos neisplaćene naknade platiti zakonsku zateznu kamatu.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je osnovom nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke utvrđena ukupna tržišna vrijednost eksproprisanog zemljišta u iznosu od 133.165.00 KM, da je osnovom nalaza i mišljenja vještaka građevinske utvrđena vrijednost objekata na ukupan iznos od 74.649,35 KM, na koji nalaz učesnici u postupku nisu imali primjedbi, te da je osnovom nalaza i mišljenja vještaka šumarske struke utvrđena vrijednost šumskog rastinja na iznos od 3.095,10 K, te da i ovom nalazu nije prigovarano. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi sudili na osnovu karakteristika koje je zemljište imalo u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji, a prema cijeni koja se za takvo zemljište mogla postići u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja (tržišna vrijednost, član 54. Zakona o eksproprijaciji) i na osnovu nalaza vještaka poljoprivredne struke, koji vještak je imao u vidu sve relevantne činjenice i okolnosti na osnovu kojih se određuje visina naknade u postupku određivanja pravične naknade. Vrhovni sud je naveo da nisu ispunjeni uslovi iz člana 55. Zakona o eksproprijaciji za uvećanje naknade, koju apelanti traže u visini od 40%, jer apelanti nisu dokazali da su njihove lične i porodične prilike od bitne važnosti za njihovu materijalnu egzistenciju zbog eksproprijacije većeg dijela ili cijelog zemljišta, a naročito jer apelanti nisu morali seliti iz područja gdje su boravili, s obzirom da su naveli da su i prije eksproprijacije živjeli u Trebinju, gdje i danas žive, niti su pružili dokaze vezano za lične i materijalne prilike, a samim tim nisu dokazali da su te prilike od bitne važnosti za njihovu materijalnu egzistenciju. Vrhovni sud je naveo pravilno prvostepeni sud, pozivom na čl. 159. i 160. Zakona o vanparničnom postupku i čl. 55. i 70. Zakona o eksproprijaciji, donio odluku kao u izreci prvostepenog rješenja, zbog čega je odbio reviziju apelanata izjavljenu protiv rješenja drugostepenog suda od 29. maja 2019. godine.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti navode da su redovni sudovi svojim rješenjima nezakonito odbili apelantima priznati pravo na naknadu od 40% shodno članu 55. Zakona o eksproprijaciji RS.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević