Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3449/20 (J. J.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3449/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3449/20, rješavajući apelaciju Joze Jurića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jozo Jurić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 P 040398 19 Rev od 2. juna 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 040398 Gž 3 od 29. aprila 2019. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj 25 0 P 040398 17 P 2 od 27. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jozo Jurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka, kojeg zastupa Marijan Pejičić advokat iz Orašja, podnio je 19. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 040398 19 Rev od 2. juna 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 040398 Gž 3 od 29. aprila 2019. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj 25 0 P 040398 17 P 2 od 27. novembra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je I-postavljeni tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se poništi Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 10. jula 2014. godine, zaključen u notarskom uredu između I.J. kao, prodavca, i tuženog (P.K.) kao kupca, pa je tuženi dužan trpjeti da se na osnovu ove presude u nadležnom katastarskom operatu općine Odžak briše promjena upisanog stanja određena rješenjem Općine Odžak, Službe za prostorno uređenje i katastar broj 05-30-5-452/14 i uspostavi ranije katastarsko stanje kojim je prodavc I.J. bio upisan sa pravom posjeda 1/1 na nekretninama pobliže označenim izrekom, kao neosnovan. Odbijen je II-postavljeni tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se poništi Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 10. jula 2014. godine u notarskom uredu, između I.J. kao, prodavca i tuženog kao kupca, u dijelu raspolaganja 1/2 dijela nekretnine, pa je tuženi dužan trpjeti da se na osnovu ove presude u nadležnom katastarskom operatu općine Odžak briše promjena upisanog stanja određena rješenjem Općine Odžak, Službe za prostorno uređenje i katastar broj 05-30-5- 452/14 i uspostavi ranije katastarsko stanje na dijelu 1/2 predmetnih nekretnina na imenu prodavca na nekretninama pobliže označenim izrekom, te da se obaveže tuženi da apelantu na ime 1/2 predmetnih nekretnina u odnosu na koje nije poništen navedeni ugovor o kupoprodaji isplati novčani iznos uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate, kao neosnovan. Odbijen je III-postavljeni tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi da apelantu na ime kupoprodaje predmetnih nekretnina iz ugovora o kupoprodaji nekretnina od 10. jula 2014. godine u notarskom uredu između I.J. kao prodavca i tuženog kao kupca, isplati novčani iznos uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate, kao neosnovan. Obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u novčanom iznosu kao i troškove revizijskog postupka u novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da u predmetnoj pravnoj stvari apelant traži poništenje ugovora o kupoprodaji, koji je u svojstvu prodavca zaključio njegov prednik, sa argumentima da je prednik bio psihički bolestan čovjek, da se u vrijeme zaključenja ugovora liječio od recidiva psihičkih promjena, te da je neposredno prije zaključenja ugovora (30 dana) bio hospitalizovan zbog pogoršanja zdravstvenog stanja koje se manifestovalo nesuvislim ponašanjem, šizofrenijom i manijakalnim promjenama, odnosno da je bio u takvom zdravstvenom stanju da nije mogao shvatiti značaj svojih radnji u odnosu na odredbe ugovora o kupoprodaji. Vrhovni sud je naveo da je apelant navedeno dokazivao predloženim i izvedenim dokazima, a prije svega vještačenjem po vještaku medicinske struke, čiji je konačan zaključak i mišljenje, dat na raspravi pred drugostepenim sudom, bio da prednik apelanta u vrijeme zaključenja spornog ugovora nije bio sposoban za rasuđivanje i upravljanje svojim postupcima, odnosno za zaključenje spornog ugovora. Vrhovni sud je ukazao da su opći uslovi za valjanost zaključenih obligacionih ugovora da ugovorne strane posjeduju poslovnu sposobnost, da postoji saglasna izjava volja, da postoji predmet ugovora, da postoji valjan pravni osnov, a po potrebi i forma ugovora, a što znači da je za valjanost ugovora nužna pretpostavka poslovna sposobna osobe koja ga je zaključila. Vrhovni sud je naveo da je apelant u tužbi i tokom postupka tražio poništenja ugovora o kupoprodaji, a ne utvrđenje ništavosti, dok u razlozima navodi i dokazuje činjenice koje predstavljaju razlog za utvrđenje ništavosti (nesposobnost prednika za rasuđivanje i upravljanje voljom u vrijeme zaključenja ugovora je razlog za utvrđenje ništavosti). Vrhovni sud je ukazao da su razlozi ništavosti ugovora određeni u članu 103. stav 1., a rušljivosti u članu 111. Zakona o obligacionim odnosima, pa kako se razlozi za poništenje ugovora razlikuju od razloga za ništavost ugovora, to se tužba za poništenje ugovora ne može zasnivati na činjenicama koje predstavljaju razlog ništavosti. Vrhovni sud je naveo da, s obzirom da je apelant u tužbi i tokom postupka tražio poništenje ugovora o kupoprodaji, a da je kao razloge za to naveo i dokazivao činjenice koje predstavljaju razloge ništavosti, u takvim okolnostima nije ni moglo biti udovoljeno zahtjevu za poništenje ugovora. Vrhovni sud je naveo da je ovakav pravni stav izražen kroz više odluka ovog suda, npr. broj: 32 0 P 0572322 11 Rev od 23. decembra 2012. godine.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant navodi da je Vrhovni sud „zanemario razlog poništenja ugovora o kupoprodaji koji je naveden u tužbi apelanta i čije je dokazivanje tokom postupka traženo od strane apelanta kao osnovni razlog za pokretanje ovog postupka jer je očigledna nesrazmjera uzajamnih davanja“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević