Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2312/20 (B. G.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2312/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2312/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Boris Gašević, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Boris Gašević protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 Mal 069034 20 Gž 2 od 21. svibnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Mostaru broj 43 0 P 053119 58 0 Mal 069034 18 Mal 2 od 20.
prosinca 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Boris Gašević (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Mostara, kojega zastupa Odvjetnički ured Sesar-Ćurić iz Mostara, podnio je 8. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Mal 069034 20 Gž 2 od 21. svibnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Mostaru (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 053119 58 0 Mal 069034 18 Mal 2 od 20. prosinca 2019. godine.
2. Osporenom presudom Općinskoga suda od 20. prosinca 2019. godine obvezan je apelant da na ime regresnoga duga isplati tužitelju (Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine) iznos od 1.580,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 9. rujna 2008. godine (kao dana isplate oštećenoj) pa do isplate.
3. Osporenom presudom Kantonalnoga suda od 21. svibnja 2020. godine priziv apelanta je djelomično uvažen pa je prvostupanjska presuda preinačena tako da je apelant dužan na ime regresnoga duga isplatiti tužitelju iznos od 940,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 25. veljače 2009. godine, pa do isplate.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je pravilno prvostupanjski sud cijenio nalaz vještaka prometne struke, koji je stručno sačinjen i jasno obrazložen na glavnoj raspravi, te je na temelju istoga utvrdio da je apelant isključivo kriv za predmetnu prometnu nezgodu, jer se kretao brzinom većom od dopuštene u uvjetima mokroga kolnika, zanemarujući postojanje prometnih znakova „Opasnost na putu“, „Klizav kolnik“ i ograničenje brzine na 20 km/h. Kantonalni je sud istakao da je apelant reagirao na kočenje pri brzini od 44 km/h što je u uvjetima mokroga kolnika destabiliziralo vozilo i za posljedicu imalo prelazak vozila u lijevu prometnu traku i sudar s vozilom „Chrysler-zy“. Kantonalni je sud istakao da se vozačica tog vozila kretala brže od dopuštene brzine, ali da to nije u uzročnoj vezi sa nastankom nezgode niti njenim posljedicama, pa da stoga paušalnim razlozima priziva nije dovedena u sumnju odluka suda o isključivoj odgovornosti apelanta, koji je zbog neprilagođene brzine prešao na prometnu traku kojom se kretalo drugo vozilo, pri čemu je došlo do sudara. Kantonalni je sud istakao da je utemeljen prizivni prigovor u odnosu na dosuđenu visinu tužbenoga zahtjeva. Kantonalni je sud istakao da je u tomu dijelu prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenio materijalno pravo (odredbe čl. 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO) i orijentacionih kriterija Vrhovnoga suda Federacije BiH) kada je dosudio traženi iznos u cijelosti. Kantonalni je sud istakao da pravilnom primjenom materijalnoga prava oštećenoj pripada na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 610,00 KM i na ime straha iznos od 330,00 KM, odnosno ukupno na ime nematerijalne štete iznos od 940,00 KM. Kantonalni je sud istakao da utemeljeno priziv ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju na dosuđene iznose priznao kamate od dana kada je tužitelj isplatio štetu oštećenome. Kantonalni je sud istakao da prema odredbi čl. 324. toč. 4. ZOO dužnik dolazi u docnju kada ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje. Kantonalni je sud istakao da ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik ulazi u docnju kada ga povjeritelj pozove da ispuni obvezu usmeno ili pismeno, izvansudskom opomenom ili započinjanjem nekoga postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obveze. Kantonalni je sud istakao da je u konkretnomu slučaju tužitelj isplatio štetu oštećenoj, a apelant je saznao za svoju obvezu prema tužitelju na dan dostave opomene pred tužbu, koju je prema stanju spisa zaprimio 25. veljače 2009. godine, od kada je zapao u docnju, pa da stoga od toga dana teče zatezna kamata.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da su „nižestupanjski sudovi morali uzeti u obzir sve okolnosti i u slučaju da su našli krivnju apelanta, istu su morali dosuditi uzimajući u obzir suodgovornost svih sudionika u prometnoj nezgodni“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, a naročito u pogledu odgovornosti apelanta u predmetnome postupku. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević