Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1957/19 (E. B.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1957/19
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1957/19, rješavajući apelaciju Edibe Bobić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Edibe Bobić podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 105732 18 Už od 20. februara 2019. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 105732 17 U od 19. oktobra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ediba Bobić (u daljnjem tekstu: apelankinja), koju zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnijela je 27. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 U 105732 18 Už od 20. februara 2019. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 U 105732 17 U od 19. oktobra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda, Apelacione komisije Ureda gradonačelnika Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) i Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinskopravne poslove Vlade Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) zatraženo je 3. avgusta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 14. do 24. avgusta 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelantkinja i A. B. (apelantkinjina sestra) podnijele su 13. septembra 2004. godine prvostepenom organu zahtjev za legalizaciju bespravno izgrađenog stambeno-poslovnog objekta. Prvostepeni organ je 5. avgusta 2014. godine uputio apelantkinji i A. B. zahtjev za dopunu predmeta.
6. Zaključkom prvostepenog organa broj 06-364/L-3878/04-8 od 5. avgusta 2015. godine odbačen je kao nepotpun zahtjev od 13. septembra 2004. godine.
7. Rješenjem drugostepenog organa broj UP-II-22-000040/15 od 7. oktobra 2015. godine odbijena je kao neosnovana žalba koju su apelantkinja i A. B. podnijele protiv zaključka od 5. avgusta 2015. godine.
8. Dalje, apelantkinja i A. B. su 18. novembra 2015. godine podnijele tužbu Osnovnom sudu radi poništenja ili izmjene rješenja od 7. oktobra 2015. godine, koja je Presudom Osnovnog suda broj 96 0 U 093282 15 U od 8. juna 2016. godine odbijena kao neosnovana.
9. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 U 093282 16 Už od 8. septembra 2016. godine uvažena je žalba apelantkinje i A. B., te je presuda Osnovnog suda od 8. juna 2016. godine preinačena tako što su rješenje drugostepenog organa od 7. oktobra 2015. godine i zaključak prvostepenog organa od 5. avgusta 2015. godine poništeni i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje. Istom presudom obavezan je drugostepeni organ da apelantkinji i A. B. nadoknadi troškove upravnog spora.
10. U ponovnom postupku prvostepeni organ je donio Rješenje broj 06-364/L-3878/04-3 od 27. aprila 2017. godine kojim je u stavu 1 odbijen kao neosnovan zahtjev apelantkinje i A. B. za legalizaciju bespravno izgrađenog stambeno-poslovnog objekta. Sastavni dio rješenja je grafički izvod iz Urbanističkog plana grada Brčko – Izmjene i dopune II 2007-2017, stambeno naselje „Kolobara“, lokacija objekta, broj 06-364/L-3878/04-3 od 27. aprila 2017. godine (stav 2).
11. Rješenjem drugostepenog organa broj UP-II-22-000049/17 od 13. jula 2017. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantkinje i A. B. koju su podnijele protiv rješenja od 27. aprila 2017. godine.
12. Apelantkinja i A. B. su 24. avgusta 2017. godine podnijele tužbu Osnovnom sudu radi poništenja ili izmjene rješenja drugostepenog organa od 13. jula 2017. godine.
13. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 U 105732 17 U od 19. oktobra 2018. godine tužba je odbijena kao neosnovana.
14. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 7 Zakona o legalizaciji bespravno izgrađenih objekata (u daljnjem tekstu: Zakon o legalizaciji) propisano da će Odjeljenje donijeti rješenje o legalizaciji ukoliko bespravno izgrađena građevina zadovoljava: a) zahtjeve odgovarajućeg prostorno-planskog dokumenta predviđenog zakonom, b) propisane građevinske standarde i c) uslove predviđene posebnim zakonima. Zatim je ukazao da nisu osnovane tvrdnje da su povrijeđena osnovna načela upravnog postupka (čl. 4, 5, 6, 7 i 8 Zakona o upravnom postupku), budući da je prvostepeni organ, postupajući u skladu s uputama iz presude Apelacionog suda od 8. septembra 2016. godine, pribavio rješenja Vijeća za izlaganje podataka o nepokretnostima i utvrđivanje prava na zemljištu od 26. juna 2015. godine i od 29. maja 2012. godine. Osnovni sud je ukazao da je na osnovu navedenih rješenja utvrđeno da na jednoj od parcela koja graniči s parcelom na kojoj je izgrađen stambeno-poslovni objekat pravo građenja ima B. T. sa 1/1, dok je druga parcela u svojini Distrikta Brčko upisana kao dobro u opštoj upotrebi – putevi. Takođe je naveo da je na osnovu kopije katastarskog plana od 4. aprila 2017. godine sa zvaničnim stanjem međa predmetnih parcela i ucrtanim stambeno-poslovnim objektom utvrđeno da su navedene parcele djelimično promijenile granice, te da stambeno-poslovni objekat svojim položajem ne prelazi granicu parcele na kojoj pravo građenja ima B. T. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da prvostepeni organ nije po službenoj dužnosti uzimao izjavu ili saglasnost od B. T. budući da je djelimična promjena granica tih parcela dovela do toga da imovinskopravni odnosi između apelantkinje i A. B. sa B. T. više nisu sporni jer stambeno-poslovni objekat apelantkinje i A. B. nije prešao svojim položajem na parcelu B. T.
15. Osnovni sud je naveo da je na osnovu grafičkog izvoda iz Urbanističkog plana grada Brčko – Izmjene i dopune II 2007 – 2017, stambeno naselje „Kolobara“, nesporno utvrđeno da je stambeno-poslovni objekat izgrađen dijelom na parceli na kojoj pravo svojine ima Distrikt Brčko i koja je označena kao dobro u opštoj upotrebi – put. Zatim je ukazao da je u konkretnoj pravnoj stvari relevantna Odluka o minimalnim udaljenostima već izgrađenih objekata pored gradskih ulica i nekategorisanih puteva koji su u procesu legalizacije na području Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Odluka o minimalnim udaljenostima) od 16. avgusta 2005. godine, koja preciznije reguliše konkretnu oblast. Osnovni sud je naveo da je članom 2 Odluke o minimalnim udaljenostima propisana mogućnost prihvatanja lokacije postojećih objekata koji su u procesu legalizacije pored netranzitnih gradskih ulica i nekategorisanih puteva na udaljenosti od minimalno 0,70 m od krajnjih tačaka planuma. Takođe je naveo da je članom 4 Odluke o minimalnim udaljenostima propisano da ta udaljenost predstavlja minimalna potrebna rastojanja za bezbjedno i normalno odvijanje saobraćaja na predmetnim saobraćajnicama, s tim što Odjeljenje za urbanizam, imovinske odnose i privredni razvoj, u čijoj nadležnosti je i sam proces legalizacije objekata, ta rastojanja može da poveća, a na osnovu planiranih budućih novih planskih dokumenata.
16. Osnovni sud je naveo da, s obzirom na to da je na snazi Urbanistički plan grada Brčko – Izmjene i dopune II 2007–2017, prema kojem parcela na kojoj je dijelom izgrađen stambeno-poslovni objekat u naravi predstavlja ulicu u naselju, a u zvaničnoj evidenciji katastra je upisana kao put, tako da nije ispoštovan uslov o minimalnoj udaljenosti stambeno-poslovnog objekta od ulice u naselju, pa se zahtjevu za legalizaciju nije moglo udovoljiti. Osnovni sud je istakao da je prvostepeni organ uprave pravilno ocijenio da se ne može udovoljiti zahtjevu za legalizaciju stambeno-poslovnog objekta imajući u vidu da odredba člana 7 Zakona o legalizaciji uslovljava legalizaciju i činjenicom da građevina zadovoljava zahtjev konkretnog prostorno-planskog dokumenta, što nije slučaj sa stambeno-poslovnim objektom.
17. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 U 105732 18 Už od 20. februara 2019. godine odbijena je žalba koju su podnijele apelantkinja i A. B. i potvrđena prvostepena presuda.
18. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni organ, držeći se uputa iz presude tog suda, bio dužan da utvrdi ispunjenost pretpostavki za meritorno rješavanje zahtjeva za legalizaciju stambeno-poslovnog objekta utvrđujući položaj izgrađenog stambeno-poslovnog objekta, te da primjenom relevantnih odredaba Zakona o legalizaciji i drugih propisa koji se odnose na ovu oblast donese odluku o tom zahtjevu. Dalje je naveo da je prvostepeni organ, u ponovnom postupku, na osnovu važeće prostorno-planske dokumentacije u vrijeme odlučivanja o zahtjevu za legalizaciju, koja dokumentacija je mjerodavna za donošenje odluke, utvrdio da je stambeno-poslovni objekat dijelom izgrađen na zemljištu koje je dobro u opštoj upotrebi – put. U vezi s tim, Apelacioni sud je naveo da se primjenom člana 7 Zakona o legalizaciji, te Odluke o minimalnoj udaljenosti u odnosu na zahtjev za legalizaciju ne može donijeti odluka kojom se legalizacija odobrava. Apelacioni sud je naveo da je drugostepeni organ u obrazloženju rješenja od 13. jula 2017. godine ocijenio sve žalbene navode. Takođe je navedeno da su apelantkinja i A. B. u žalbi protiv prvostepenog rješenja ukazale na povredu osnovnih načela upravnog postupka (čl. 4, 5, 6, 7, 8 i 9) tako da nije određeno navedeno u čemu se povrede svakog načela konkretno ogledaju, niti je navedeno zbog čega smatraju da prvostepeno rješenje nije obrazloženo u smislu člana 191 Zakona o upravnom postupku, kao i zašto nema mjesta primjeni Odluke o minimalnim udaljenostima (član 2). Apelacioni sud je ukazao da je drugostepeni organ ocijenio da se stambeno-poslovni objekat nije uklapao u važeću prostorno-plansku dokumentaciju ni kada je prvostepeni organ prvi put odlučivao o zahtjevu za legalizaciju (zaključak od 5. avgusta 2015. godine) jer je i tada parcela na kojoj je dijelom izgrađen dio stambeno-poslovnog objekta u svojini Brčko distrikta i da je ta parcela prema regulacionom planu ulica u naselju.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i zabrana diskriminacija iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
20. Apelantkinja je navela da je tokom trajanja predmetnog postupka došlo do promjene prostorno-planske dokumentacije, promjene činjeničnog stanja, te da je zbog toga odbijen zahtjev za legalizaciju. Nadalje je navela da je parcela na kojoj je djelimično bio izgrađen stambeno-poslovni objekat bila svojina B. T. i da su prema ranije važećem prostornom planu postojali uslovi za legalizaciju, za što je bila potrebna saglasnost B. T. Dalje je navela da je urbanistički plan, na koji se pozivaju organi uprave i sudovi, akt organa uprave koji nije sproveden na terenu, niti je susjedna parcela privedena namjeni i ne radi se ni o kakvom putu na licu mjesta. Zatim je ukazala da su odluke organa uprave i sudova hipotetičke prirode i da su donesene na pretpostavci da će susjedna parcela predstavljati put, odnosno ulicu u naselju. Takođe je ukazala da je urbanistički plan prestao da važi 2017. godine, te je očigledno da je odluka prvostepenog organa zasnovana na urbanističkom planu koji nije na snazi, pa je samim tim nezakonita jer je donesena na osnovu akta koji više ne važi i akta koji nije važio u vrijeme podnošenja zahtjeva. U odnosu na navode o kršenju prava na suđenje u razumnom roku, apelantkinja je navela da o zahtjevu za legalizaciju nije blagovremeno odlučeno, da je neshvatljivo da je postupak trajao skoro 15 godina, te da je zbog toga diskriminisana u odnosu na druga lica koja su učestvovala u postupku legalizacije svojih objekata. Apelantkinja zahtijeva da joj se zbog dužine trajanja postupka na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 10.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
21. Apelacioni sud je naveo da je u obrazloženju osporene odluke dao razloge zbog čega nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost prvostepene presude i osporenih upravnih akata. Takođe je naveo da nisu povrijeđena prava na koja je ukazala apelantkinja.
22. Osnovni sud je naveo da ostaje pri obrazloženju prvostepene presude, koja je donesena na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava. Takođe je naveo da nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja se pozvala u predmetnoj apelaciji.
23. Drugostepeni organ je naveo da nisu osnovani apelacioni navodi, te da su presude redovnih sudova pravilne i zakonite i da je postupak vođen u skladu s važećim zakonima i drugim propisima. Dalje je naveo da nisu osnovani apelantkinjini navodi da je urbanistički plan prestao da važi 2017. godine s obzirom na to da je Skupština Distrikta Brčko na sjednici održanoj 24. maja 2017. godine usvojila Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prostornom planiranju i građenju kojim je član 16 dopunjen stavom 6 koji glasi „(...)Strategija, prostorni plan i urbanistički plan važe i nakon isteka razdoblja na koji su doneseni, do donošenja novih“. Takođe je naveo da je stambeno-poslovni objekat dijelom izgrađen na samoj površini ulice, na koji način nije ispoštovan uslov o minimalnoj udaljenosti objekta od ulice u naselju u postupku legalizacije.
24. Prvostepeni organ je naveo hronologiju postupka, te je ukazao da nije tačan navod da je urbanistički plan (2007–2017) istekao 2017. godine. Takođe je naveo da je i prije izlaganja parcela od Vijeća za izlaganje stambeno-poslovni objekat bio izgrađen jednim dijelom na javnoj površini, odnosno na zemljištu u svojini Distrikta Brčko upisanom kao javno dobro, odnosno dobro u opštoj upotrebi – putevi. Zatim je ukazao da nije tačan navod iz apelacije da prvostepeni organ nije postupio po presudi Apelacionog suda zbog nove činjenice proistekle nakon izlaganja predmetnih parcela da stambeno-poslovni objekat nije više prelazio u privatnu parcelu, pa je postalo bespredmetno tražiti saglasnost za formiranje urbanističke parcele od B. T.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o legalizaciji bespravno izgrađenih građevina („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 21/03, 3/04, 29/04 i 19/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 7.
Odjeljenje će donijeti rješenje o legalizaciji, ukoliko bespravno izgrađena građevina zadovoljava:
a) zahtjeve odgovarajućeg prostorno-planskog dokumenta predviđenog zakonom;
b) propisane građevinske standarde;
c) uslove predviđene posebnim zakonima.
26. Odluka o minimalnim udaljenostima već izgrađenih objekata pored gradskih ulica i nekategorisanih puteva koji su u procesu legalizacije na području Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 40/05 od 28 decembra 2005) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Prihvatanje lokacije postojećih objekata koji su u procesu legalizacije pored netranzitnih gradskih ulica i nekategorisanih puteva moguće je izvršiti na udaljenosti od minimalno 0,70 m od krajnjih tačaka planuma.
Član 4.
Udaljenosti iz člana 2. i člana 3. ove odluke predstavljaju minimalna potrebna rastojanja za bezbjedno i normalno odvijanje saobraćaja na predmetnim saobraćajnicama, s tim što Odjeljenje za urbanizam, imovinske odnose i privredni razvoj, u čijoj nadležnosti je i sam proces legalizacije objekata, ova rastojanja može da poveća, a na osnovu planiranih budućih novih planskih dokumenata.
27. Zakon o upravnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 48/11 – prečišćeni tekst, 21/18 i 23/19). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o upravnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ broj 48/11 – prečišćeni tekst) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
14. Ekonomičnost postupka Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Član 203. st. (1), (2) i (3) (1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog stanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 15 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 30 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. (3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz stavova 1 i 2 ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu Apelacionoj komisiji, kao da je njen zahtjev odbijen (šutnja uprave).
28. Zakon o upravnim sporovima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 4/00 i 1/01) u relevantnom dijelu glasi: Član 19.
(1) Ako u upravnom postupku Apelaciona komisija nije u roku od 30 dana ili u posebnom propisom određenom kraćem roku donijela rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni u daljem roku od sedam dana po pismenom traženju stranke, ta stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.
(2) Na način propisan u stavu 1 ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu u upravnom postupku nije donio rješenje prvostepeni organ protiv čijeg akta zakonom nije dozvoljena žalba.
Član 32.
Na postupak po pravnim lijekovima i ostala proceduralna pitanja koja nisu određena ovim zakonom shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, osim odredaba koje se odnose na reviziju.
29. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 U 105732 18 Už od 20. februara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinjin punomoćnik je primio 28. februara 2019. godine, a apelacija je podnesena 27. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
36. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
37. Ustavni sud konstatuje da je predmetni postupak pokrenut radi legalizacije bespravno izgrađenog stambeno-poslovnog objekta. Dakle, u pitanju je predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. U odnosu na osporene odluke
38. Ustavni sud zapaža da apelantkinja, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
39. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
40. Ustavni sud se, dakle, shodno navedenom, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, te da li je došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
41. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je odbijen zahtjev za legalizaciju bespravno izgrađenog stambeno-poslovnog objekta koji su podnijele apelantkinja i A. B. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da u konkretnom slučaju moraju biti ispunjeni uslovi koji su propisani relevantnim odredbama Zakona o legalizaciji i Odluke o minimalnim udaljenostima kako bi se moglo udovoljiti zahtjevu za legalizaciju. Takođe, iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da je u toku provedenog upravnog postupka, na osnovu uvida u određenu materijalnu dokumentaciju, koja je važila u vrijeme donošenja odluka, nesporno utvrđeno da je stambeno-poslovni objekat jednim dijelom izgrađen na parceli koja je označena kao dobro u opštoj upotrebi – put i na kojoj pravo svojine ima Distrikt Brčko BiH. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi zaključak da se na osnovu tako utvrđenog činjeničnog nije moglo udovoljiti zahtjevu za legalizaciju iz razloga što stambeno-poslovni objekat ne ispunjava minimalni uslov udaljenosti od puta (ulice) koji je propisan odredbama člana 2 Odluke o minimalnoj udaljenosti, te se ne uklapa u prostorno-plansku dokumentaciju, pa time zahtjev za legalizaciju ne ispunjava ni uslov iz člana 7 Zakona o legalizaciji. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi saglasni sa zaključkom upravnih organa da nije bilo potrebe tražiti saglasnost od B. T. radi rješavanja imovinsko-pravnih odnosa s apelantkinjom i A. B. iz razloga što parcela na kojoj je sagrađen stambeno-poslovni objekat ne prelazi granice parcele na kojoj pravo građenja ima B. T. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su Osnovni sud i Apelacioni sud dali jasna obrazloženja kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u odnosu na primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
42. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
U odnosu na dužinu trajanja postupka Relevantna načela
43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
44. Ustavni sud zapaža da je zahtjev za legalizaciju bespravno izgrađenog stambeno-poslovnog objekta podnesen 13. septembra 2004. godine, a da je postupak okončan presudom Apelacionog suda od 20. februara 2019. godine. Stoga, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste 14 godina i pet mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
45. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i postupku upravnog spora u kojem je odlučivano o zahtjevu za legalizaciju bespravno izgrađenog stambeno-poslovnog objekta, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu.
46. Ocjenjujući ponašanje prvostepenog organa, odnosno apelantkinje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni organ nakon devet godina i deset mjeseci od podnošenja zahtjeva za legalizaciju uputio zahtjev za dopunu predmeta, a godinu dana nakon toga donio je zaključak kojim je odbacio zahtjev za legalizaciju. Dakle, postupak pred prvostepenim organom je trajao deset godina i deset mjeseci. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su odredbama člana 203 st. 1 i 2 Zakona o upravnom postupku propisani rokovi u kojima nadležni organ treba da postupi po zahtjevu stranke, koji prema stanju spisa nisu ispoštovani. Međutim, Ustavni sud ima u vidu i odredbe člana 203 stav 3 Zakona o upravnom postupku, kao i odredbe člana 19 stav 1 Zakona o upravnim sporovima, koje stranci daju mogućnost da preduzme određene radnje s ciljem ubrzanja postupka. Naime, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 203 stav 3 Zakona o upravnom postupku određeno da ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1 i 2 ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu Apelacionoj komisiji kao da je njen zahtjev odbijen (šutnja uprave). Takođe, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 19 stav 1 Zakona o upravnim sporovima određeno da ako u upravnom postupku Apelaciona komisija nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donijela rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni u daljem roku od sedam dana po pismenom traženju stranke, ta stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena. Dakle, iz citiranih zakonskih odredaba jasno proizlazi da je apelantkinja imala mogućnost izjaviti žalbu drugostepenom organu zbog nedonošenja prvostepene odluke, tzv. žalbu zbog šutnje uprave, a nakon toga i mogućnost pokretanja upravnog spora. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetima Štajcar protiv Hrvatske i Grčar protiv Hrvatske, odlučujući o zahtjevima podnosilaca predstavki da se utvrdi povreda prava na suđenje u razumnom roku pred upravnim tijelima, takve zahtjeve proglasio nedopuštenim budući da podnosioci predstavki nisu koristili pravne lijekove zbog „šutnje administracije“ prema Zakonu o opštem upravnom postupku i Zakonu o upravnim sporovima (čije relevantne odredbe korespondiraju takvim zakonima u Bosni i Hercegovini) kojima su mogli, prema mišljenju tog suda, djelotvorno obezbijediti da se upravni postupak ubrza i da se donese odluka o njihovim zahtjevima (vidi Evropski sud, Štajcar protiv Hrvatske, zahtjev broj 46279/99, odluka o dopuštenosti od 20. januara 2000. godine, i Gračar protiv Hrvatske, zahtjev broj 22715/09, presuda od 17. septembra 2013. godine). Shodno tome, Ustavni sud zapaža da je apelantkinji, ukoliko je bila nezadovoljna dužinom trajanja postupka pred prvostepenim organom, stajala na raspolaganju zakonska mogućnost podnošenja žalbe. Ustavni sud uočava da navedenu zakonsku mogućnost apelantkinja nije iskoristila u periodu od deset godina i deset mjeseci, što ukazuje na očiglednu pasivnost u apelantkinjinom ponašanju i potpuno odsustvo zainteresovanosti za rješavanje njenog predmeta, te se stoga period od podnošenja zahtjeva za legalizaciju do donošenja zaključka prvostepenog organa može staviti na teret apelantkinji.
47. Nadalje, Ustavni sud će analizirati i ostali dio postupka koji je nakon donošenja zaključka prvostepenog organa trajao tri godine i sedam mjeseci, u kom periodu su organi uprave i nadležni sudovi donijeli sedam odluka. Naime, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni organ u roku od dva mjeseca donio rješenje kojim je odbio žalbu protiv zaključka prvostepenog organa. Takođe, nakon toga je uslijedio upravni spor, tokom kojeg je Osnovni sud donio presudu u roku od osam mjeseci, dok je Apelacioni sud u roku od tri mjeseca donio presudu kojom je uvažio žalbu, preinačio prvostepenu presudu, poništio rješenja drugostepenog i prvostepenog organa i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u ponovnom postupku prvostepeni organ donio rješenje nakon osam mjeseci, a da je drugostepenom organu bilo potrebno oko dva i po mjeseca da odluči o žalbi protiv prvostepenog rješenja. Zatim, da je Osnovni sud, u upravnom sporu, odlučio o tužbi nakon jedne godine i tri mjeseca, a da je Apelacioni sud presudu donio nakon četiri mjeseca. U vezi s navedenim, Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje postupka i vraćanje na ponovni postupak često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Međutim, u konkretnom predmetu to nije slučaj jer su organi uprave i nadležni sudovi u razumnim rokovima donosili odluke, odnosno jer je u periodu od tri godine i sedam mjeseci apelantkinja došla do konačne odluke.
48. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog apelantkinjine očigledne pasivnosti, odnosno potpunog odsustva zainteresovanosti za rješavanje njenog predmeta u periodu od deset godina i deset mjeseci, te zbog toga što su nakon toga organi uprave i nadležni sudovi u razumnim rokovima donosili odluke, odnosno jer je u periodu od tri godine i sedam mjeseci apelantkinja došla do konačne odluke.
Zabrana diskriminacije
49. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
50. Član 14 Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
51. Apelantkinja smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantkinji postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacionim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.
52. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantkinjini navodi da je diskriminisana u odnosu na druga lica koja su učestvovala u postupku legalizacije svojih objekat jer nije blagovremeno riješen zahtjev za legalizaciju nisu dovoljni da bi potkrijepili apelantkinjine tvrdnje da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisana, odnosno da je drugačije tretirana u odnosu na druga lica u istim ili sličnim situacijama. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
Pravo na imovinu i djelotvoran pravni lijek
53. Apelantkinja, takođe, tvrdi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13 Evropske konvencije. Apelantkinja posebno ne obrazlaže kršenje ovih prava, već svoje navode zasniva na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru navoda o povredi člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da je povrijeđeno apelantkinjino pravo na imovinu i djelotvoran pravni lijek, odnosno zaključuje da su i ovi navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u odnosu na primjenu relevantnih odredaba Zakona o legalizaciji i Odluke o minimalnim udaljenostima. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje zbog apelantkinjine očigledne pasivnosti, odnosno potpunog odsustva zainteresovanosti za rješavanje njenog predmeta u periodu od deset godina i deset mjeseci, te zbog toga što su nakon toga organi uprave i nadležni sudovi u razumnim rokovima donosili odluke, odnosno u periodu od tri godine i sedam mjeseci donijeli konačnu odluku.
55. Takođe, u odnosu na apelantkinju nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/ 4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelantkinja nije ponudila dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je bila različito tretirana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.
56. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim navodima koje je apelantkinja istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
57. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević