Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3468/20 (N. M.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3468/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3468/20, rješavajući apelaciju Nevresa Mehmedinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nevres Mehmedinović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 162093 20 Gž od 14. jula 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 162093 19 Kom od 23. aprila 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nevres Mehmedinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka kod Tuzle, podnio je 22. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mal 162093 20 Gž od 14. jula 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 162093 19 Kom od 23. aprila 2020. godine.

2. U predmetnom postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužitelju JKP „Komunalac" Tuzla isplati novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da je tužitelj vršio uslugu odvoza i deponovanja smeća na adresi apelanta, te da dug apelanta za izvršenu komunalnu uslugu za navedeni period iznosi novčani iznos pobliže označen izrekom presude. Slijedom navedenog činjeničnog utvrđenja, Kantonalni sud je naveo da je pravilna odluka prvostepenog suda kojom je obavezan apelant da tužitelju na ime duga isplati novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, budući da se takva obaveza apelanta zasniva na odredbama člana 17. i 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, odredbama člana 12. i 15. Zakona o komunalnim djelatnostima, te odredbama člana 111. Odluke o komunalnom redu na području Općine Tuzla (kojim je propisano da su se svi vlasnici i korisnici stambenih i poslovnih prostora dužni uključiti u prikupljanje i odvoz smeća, zaključivanjem ugovora sa davaocem komunalne usluge i plaćati mjesečnu naknadu na ime korištenja tih usluga). Kantonalni sud je naveo da su irelevantni navodi apelanta da sa tužiteljem nije zaključio pismeni ugovor o pružanju usluga odvoza smeća, te da dokazi koje je predložio i izveo tužitelj sami po sebi nisu dokaz da je ta usluga izvršena. Kantonalni sud je naveo da je apelant kao korisnik stambenog prostora na području Općine Tuzla, na kojem se obavezno prikuplja i odvozi kućno smeće i krupni otpad, na osnovu navedene odredbe člana 111. Odluke o komunalnom redu, dužan tužitelju, kao odgovornom javnom preduzeću kome je Općina povjerila vršenje navedenih poslova, platiti propisanu naknadu za obavljenu uslugu. Kantonalni sud je naveo i da apelant na kojem je bio teret dokazivanja (član 7. i 123. Zakona o parničnom postupku), tokom postupka nije imao prijedloga za izvođenje dokaza, pa slijedom toga nije ni dokazao da mu u utuženom periodu predmetne usluge nisu pružene ili da su mu uskraćene suprotno odredbama člana 12. i 16. Zakona o komunalnim djelatnostima. Kantonalni sud je naveo i da na drugačiju odluku suda nisu od uticaja ni navodi apelanta da je tužitelj organizovao odvoz kućnog smeća u Mjesnoj zajednici Kiseljak, ali da nije odredio mjesta i način prikupljanja smeća gdje specijalno vozilo ne može prići, a da upravo iz tehničkih razloga (gabarita vozila i lošeg puta), tužitelj ne vrši odvoz smeća sa adrese apelanta, pa da je to jedan od razloga što apelant nije zaključio ugovor sa tužiteljem. Kantonalni sud je ukazao da apelant zanemaruje da se predmetno potraživanje odnosi na komunalnu uslugu koju apelant obavlja kao djelatnost od javnog i društvenog interesa, a da su prava i obaveze kako korisnika i davaoca usluge, propisana Zakonom o komunalnim djelatnostima, te da u skladu sa članom 36. navedenog Zakona, nadzor nad provođenjem odredaba Zakona, vrši komunalni inspektor u okviru svoje nadležnosti. Kantonalni sud je naveo da je apelant, ukoliko je smatrao da mu je tužitelj uskratio pružanje komunalne usluge, imao mogućnost da o istom obavijesti nadležnog komunalnog inspektora radi preduzimanja odgovarajućih mjera, a što prema stanju spisa apelant u konkretnom slučaju nije učinio. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz razloga što mu se presudama nameće materijalna obaveza za uslugu koja nije vršena. Apelant smatra da su u postupku redovni sudovi bili pristrasni štiteći prava tužitelja kao javnog državnog preduzeća, te da je vjera poklonjena samo izjavama tužitelja.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3468/20 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio