Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3518/20 (L. B. i D. M.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Ponavljanje postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3518/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3518/20, rješavajući apelaciju Ljiljane Babić i Dragane Marić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljiljane Babić i Dragane Marić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 021823 19 Uvp od 15. jula 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljiljana Babić i Dragana Marić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Banjaluke, koje zastupa Siniša Marić advokat iz Banjaluke, podnijele su 28. septembra 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 021823 19 Uvp od 15. jula 2020. godine.
2. Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske (u daljem tekstu: tuženi) je rješenjem broj 11/08-511-141/16 od 4. aprila 2016. godine utvrdilo da Preduze će „Telekomunikacije Republike Srpske“ - M:tel a.d. Banjaluka, kao podnosilac zahtjeva za suglasnost za izgradnju bazne stanice, ispunjava uslove za izgradnju bazne stanice mobilne telefonije, na lokaciji bliže označenoj u dispozitivu ovog rješenja, te dalo saglasnost za izgradnju stacionarnog izvora elektromagnetnog polja bazne stanice.
3. Tuženi je rješenjem od 27. novembra 2017. godine odbio prijedlog apelantica, kao suvlasnica zemljišta koje graniči sa zemljištem na kojem je predviđena izgradnja navedene bazne stanice, za ponavljanje postupka izdavanja odobrenja za upotrebu bazne stanice mobilne telefonije okončanog rješenjem od 4. aprila 2016. godine.
4. U upravnom sporu apelantica, kao tužilaca, protiv rješenja tuženog od 27. novembra 2017. godine, Okružni sud u Banjaluci je donio presudu broj 11 0 U 021823 17 U od 5. novembra 2018. godine kojom je odbio predmetnu tužbu kao neosnovanu.
5. Odlučujući o zahtjevu apelantica za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banjaluci od 5. novembra 2018. godine, Vrhovni sud je donio presudu od 15. jula 2020. godine kojom je odbio predmetni zahtjev.
6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da su apelantice prijedlog za ponavljanje postupka zasnovale na razlogu iz člana 234. tačka 9. Zakona o opštem upravnom postupku, kojim je propisano da će se postupak okončan rješenjem protiv kojeg nema redovnog pravnog sredstva u upravnom postupku ponoviti ako licu koje je trebalo da učestvuje u svojstvu stranke nije bila data mogu ćnost da učestvuje u postupku. Vrhovni sud je naveo da je tuženi u postupku donošenja rješenja od 27. novembra 2017. godine priznao apelanticama svojstvo stranke u postupku. Naime, Vrhovni sud je naveo da je tuženi apelanticama dostavio fotokopiju Izvještaja Instituta za javno zdravstvo RS o sistematskom ispitivanju nivoa nejonizuju ćeg zračenja električnog polja u udaljenoj zoni na predmetnoj lokaciji, te zatražio od apelantica da dostave drugačiju dokumentaciju i dokaze, te nalaze i mišljenje vještaka za kojeg smatraju da bi pružio nove i dodatne dokaze i informacije različite od navedenog izvještaja. Vrhovni sud je naveo da su apelantice 6. juna 2017. godine dostavile dokaze na kojima zasnivaju svoj prijedlog za ponavljanje postupka, a koji se odnose na članke sa internet stranica. Vrhovni sud je naveo da je tuženi, u smislu člana 241. stav 3. Zakona o opštem upravnom postupku, pravilno rješenjem od 27. novembra 2017. godine odbio prijedlog apelantica za ponavljanje postupka, jer okolnosti odnosno dokazi koje su apelantice iznijele kao razlog za ponavljanje postupka nisu takvi da bi se dozvolilo ponavljanje. Vrhovni sud je naveo da su navedeni članci sa internet stranica rađeni za drugačije uslove stanovanja i boravka, pri čemu je fokus bio na urbanim sredinama, dok apelantice ne žive u blizini bazne stanice niti imaju objekata u blizini, pa sama činjenica da parcela apelantica graniči sa parcelom na kojoj se postavlja bazna stanica ne može da bude razlog da se usvoji njihov prijedlog za ponavljanje postupka. Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelantice su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o prijedlogu apelantica za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnim slučajevima, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelantica. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za obnovu pravosnažno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva), nego se samo odlučivalo o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije.
10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnog slučaja, u predmetnom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelantica iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi da se dozvoli ponavljanje postupaka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelantica iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević