Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2922/20 (R. K.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2922/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2922/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Ruža Krstanović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ruža Krstanović protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 10 0 U 004250 18 Uvp od 15. svibnja 2020. godine i Presude Kantonalnoga suda u Livnu broj 10 0 U 004250 17 U od 15. siječnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ruža Krstanović (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Livna, koju zastupa Jozo Ćurić, odvjetnik iz Livna, podnijela je 10. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 10 0 U 004250 18 Uvp od 15. svibnja 2020. godine i Presude Kantonalnoga suda u Livnu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 10 0 U 004250 17 U od 15. siječnja 2018. godine
2. Rješenjem tuženika (Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje), Kantonalna administrativna služba Kantona 10 od 7. travnja 2017. godine, odbijen je zahtjev apelantice za priznavanje prava na obiteljsku mirovinu na temelju odredaba Zakona o prijevremenome povoljnijem umirovljenju branitelja domovinskog rata.
3. Rješenjem tuženika od 16. listopada 2017. godine priziv apelantice je odbijen.
4. Osporenom presudom Kantonalnoga suda od 15. siječnja 2018. godine odbijena je tužba apelantice (radi poništenja rješenja tuženika od 16. listopada 2017. godine).
5. Osporenom presudom Vrhovnoga suda od 15. svibnja 2020. godine odbijen je zahtjev za izvanredno preispitivanje odluke Kantonalnoga suda.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da prema podacima spisa predmeta proistječe da je apelantica (udova branitelja F.K., koji je umro 24. siječnja 2013. godine) rješenjem direktora tuženika – Kantonalnoga administrativna služba Kantona 10 od 11. ožujka 2013. godine ostvarila pravo na obiteljsku mirovinu sukladno odredbama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju, počevši od 25. siječnja 2013. godine. Vrhovni je sud istakao da je 8. listopada 2013. godine apelantica prvostupanjskome organu podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na obiteljsku mirovinu sukladno odredbi čl. 9. st. 2. u svezi sa čl. 14. st. 2. Zakona o prijevremenom povoljnijem umirovljenju branitelja domovinskoga rata, te da je rješenjem od 7. travnja 2017. godine zahtjev apelantice odbijen, uz obrazloženje da se radi o osobnom pravu osoba koje ispunjavaju zakonom propisane uvjete, da spomenuti zakon nije predvidio mogućnost ostvarivanja prava na obiteljsku mirovinu, osim u slučaju kada je umrli iza kojega se ostvaruje pravo već bio korisnik prava po tomu Zakonu, što u konkretnomu predmetu nije slučaj. Vrhovni je sud istakao da kako proistječe da apelantica nije dokazala da je njen umrli suprug bio osoba iz čl. 7. toč. 4. Zakona o prijevremenome povoljnijem umirovljenju branitelja domovinskog rata, tj. da je bio korisnik prava iz čl. 3. tog Zakona, a iz drugih odredbi proistječe da navedeni Zakon nije predvidio mogućnost ostvarivanja prava na obiteljsku mirovinu, to proistječe da presuda o odbijanju tužbe, kao i rješenja upravnih organa o odbijanju zahtjeva apelantice nije rezultat pogrešne već pravilne primjene odredaba materijalnoga prava.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći „da je kroz postupak dokazala da je njen pokojni suprug bio osoba iz čl. 7. toč. 4. Zakona o prijevremenom povoljnijem umirovljenju branitelja domovinskoga rata“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o prijevremenom povoljnijem umirovljenju branitelja domovinskoga rata. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević