Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2966/20 (N.A.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2966/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2966/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela N. A., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela N. A.

protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Rs 242539 16 Rsž od 22. svibnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli broj 32 0 Rs 242539 15 Rs od 29. kolovoza 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. N. A. (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Amir Omerćehajić, odvjetnik iz Tuzle, podnijela je 14. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 242539 16 Rsž od 22. svibnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli broj 32 0 Rs 242539 15 Rs od 29. kolovoza 2016. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila, kao nasljednica iz umrloga (M.A.) uposlenika tuženika (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo – Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla), da joj se isplati određeni iznos na temelju neisplaćene naknade na ime razlike plaća i naknade plaća, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz obrazloženja prvostupanjske presude proistječe da je prvostupanjski sud tužbeni zahtjev apelantice odbio iz razloga što je utvrdio da je utemeljen istaknuti prigovor zastare potraživanja, jer se potraživanje apelantice za isplatu plaće odnosilo za razdoblje od 16. kolovoza 2006. godine do 16. kolovoza 2007. godine. Kantonalni je sud istakao da s obzirom da je apelantica podnijela tužbu 13. srpnja 2015. godine, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je protekao zakonom propisani rok iz čl. 106. Zakona o radu (u daljnjemu tekstu: ZOR), tj. rok od tri godine od dana nastanka potraživanja. Kantonalni je sud naveo da je prvostupanjski sud istakao kako nije utemeljen istaknuti prigovor tuženika da apelantica nije aktivno legitimirana u ovome sporu, iz razloga što apelantica svoj imovinski zahtjev temelji na osnovu nasljeđivanja iza umrloga supruga koji je bio uposlenik tuženika. Kantonalni je sud istakao da je zaključak suda, u svezi sa valjanošću istaknutoga prigovora aktivne legitimacije, odnosno prigovora tuženika da apelantica nije aktivno legitimirana da traži plaću, pogrešan. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud shodno odredbama čl. 68., 69. i 102. ZOR morao utvrditi u konkretnomu slučaju, da apelantica nije aktivno legitimirana za podnošenje predmetne tužbe, kojom traži od tuženika isplatu na ime ranije isplaćenih plaća i naknade plaća preminuloga supruga. Kantonalni je sud istakao da ova činjenica nije osporavana niti od strane apelantice, te da prema navedenim odredbama Zakona o radu, samo uposlenik tuženog (a ne i njegovi pravni slijednici) imaju aktivnu legitimaciju da traže isplatu razlike plaća. Kantonalni je sud istakao da je odredbom čl. 102. ZOR propisano da u ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnoga odnosa, uposlenik može zahtijevati ostvarivanje tih prava kod poslodavca pred mjerodavnim sudom i drugim tijelima. Kantonalni je sud istakao da je smisao i sadržina ove zakonske odredbe da, u slučaju povrede pojedinačnih prava iz radnoga odnosa, aktivnu legitimaciju ima radnik, odnosno u konkretnomu slučaju je imao umrli suprug kao pravni prednik apelantice, a ne apelantica kao njegova zakonska nasljednica. Kantonalni je sud istakao da stoga proistječe da je prvostupanjski sud pravilno donio odluku kada je odbio tužbeni zahtjev, ali iako se pogrešno pozvao na zastaru potraživanja i pogrešno obrazlaže razloge odbijanja tužbenoga zahtjeva, to nije bilo od utjecaja na pravilno donošenje odluke o samom tužbenom zahtjevu, pa ovaj sud samo korigira pravnu ocjenu predmeta, koju je iznio u svojoj odluci prvostupanjski sud.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da „joj je onemogućeno da vodi bilo kakav postupak da bi ostvarila svoja prava i obveze kao jedini nasljednik svog umrloga (nestaloga) supruga“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi da je osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOR. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2966/20 (N.A.) | Sudska praksa | Aktio