Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1989/20 (A. M.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Povreda
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Izuzetna dopustivost - nema odluke suda
- Ograničenja prava iz čl. 2. P.4.
- Sloboda kretanja
- Djelotvoran pravni lijek
- Odnos sa drugim članovima EK
- Krivični postupak
- Mjera obezbjeđenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1989/20
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1989/20, rješavajući apelaciju Adnana Muratovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Adnana Muratovića.
Utvrđuje se povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog propusta Kantonalnog suda u Zenici da u zakonskom roku od dva mjeseca izvrši kontrolu opravdanosti mjera zabrane izrečenih Rješenjem broj 04 0 K 009666 18 Kv 2 od 26. februara 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Adnan Muratović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Senad Bilić, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) jer Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) nakon donošenja Rješenja broj 04 0 K 009666 18 Kv 2 od 26. februara 2018. godine kojim su mu izrečene mjere zabrane nije u zakonom određenom roku izvršio kontrolu opravdanosti daljnjeg produženja izrečenih mjera.
2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Kantonalnom sudu bilo naloženo „da hitno ispita da li su mjere zabrane još uvijek potrebne, da ukine mjeru zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja, te da hitno naloži Kantonalnom sudu, odnosno Ministarstvu unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona vraćanje apelantu lične karte i pasoša; da ukine mjere zabrane svih poslovnih aktivnosti u odnosu na 'Trgomarket' d.o.o. Zenica i 'Velepromet- Zenica' d.d. Zenica, odnosno mjeru zabrane posjećivanja svih poslovnih prostorija 'Trgomarket' i 'Velepromet' do nove odluke Kantonalnog suda, te da se Kantonalnom sudu naloži da svaka dva mjeseca vrši kontrolu izrečenih mjera zabrane, da o izvršenoj kontroli opravdanosti daljnjeg produženja mjera zabrane donosi rješenja, sve do pravosnažnog okončanja krivičnog postupka, odnosno do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po ovoj apelaciji“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Zenici (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 13. jula 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili traženi odgovor.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 04 OK 009666 18 Kv 2 od 26. februara 2018. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog Tužiteljstva broj T04 0 KTK 0028979 18 od 21. februara 2018. godine za produženje pritvora apelantu. Određeno je da se pritvor ukida i da se apelant ima odmah pustiti na slobodu. Dalje, određeno je da se umjesto pritvora apelantu izriču mjere zabrane, i to: mjera zabrane poduzimanja svih poslovnih aktivnosti d.o.o. Zenica i „Velepromet“ d.o.o. Zenica; mjera zabrane posjećivanja svih poslovnih prostorija „Trgomarket“ d.o.o. Zenica i „Velepromet“ d.o.o. Zenica; mjera zabrane sastajanja s osumnjičenima S. D. i M. B., te zabrana sastajanja s bivšim uposlenicima društva „Velepromet“ d.o.o. (poimenično označenima u navedenom rješenju); zabrana napuštanja boravišta, kao i zabrana putovanja. Naređeno je privremeno oduzimanje putnih isprava od apelanta, kao i zabrana izdavanja novih putnih isprava, te je zabranjeno korištenje lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine. Apelant je obavezan javljati se svakih 15 dana u PU I Zenica, koja će voditi evidenciju o javljanju. Određeno je da će PU I Zenica povremeno vršiti kontrolu izrečenih mjera, te će o svakom nepoštivanju mjera zabrane obavijestiti sud.
6. Sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da je tokom postupka utvrđeno da se uspješno provođenje krivičnog postupka u ovom predmetu može provesti i blažom mjerom u odnosu na pritvor, zbog čega je, shodno članu 140, 140. a) 140. b). 140. c), 140. e) i 140.f) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) odlučio kao u izreci rješenja. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da se protiv tog rješenja može, u roku od tri dana, podnijeti žalba Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine. Apelant nije podnosio žalbu.
7. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je sudija za prethodni postupak izvršio kontrolu izrečenih mjera o čemu je doneseno Rješenje Kantonalnog suda broj 04 0 K 009666 20 Kpp 8 od 23. juna 2020. godine. Tim su rješenjem apelantu ukinute mjere zabrane koje se odnose na poduzimanje svih poslovnih aktivnosti u odnosu na „Velepromet“ d.o.o. Zenica, dok su ostale mjere, izrečene rješenjem Kantonalnog suda od 26. februara 2018. godine, ostale na snazi. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
8. Apelant tvrdi da su mu zbog propusta Kantonalnog suda da u roku od dvije godine i tri mjeseca preispita opravdanost daljnjeg produženja izrečenih mjera zabrane povrijeđena prava iz člana II/3.e), f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
9. U odnosu na povredu prava na slobodu kretanja i prebivališta, apelant je istakao da, iako su prošle dvije godine i tri mjeseca od donošenja rješenja kojim su određene mjere zabrane, Kantonalni sud nije ispitao da li je primjena mjera zabrane od 26. februara 2018. godine i dalje potrebna i opravdana, niti je donio rješenje u kojem bi odlučio o eventualnom produžavanju ili ukidanju mjera zabrane. Smatra da su se u nedostatku sudske kontrole izrečenih mjera te mjere pretvorile u kaznu.
10. U odnosu na povredu prava na privatni i porodični život, dom i prepisku, apelant je naveo da su mu ta prava povrijeđena s obzirom na to da mu je više od dvije godine zabranjeno da se sastaje sa bratom E. M., a da Kantonalni sud nije vršio bilo kakve provjere neophodnosti nastavka primjene izrečene mjere zabrane ili omogućio apelantu da izjavi pravni lijek na odluku suda. Dalje, smatra da su mu navedena prava povrijeđena i zbog činjenice da je apelant duže od dvije godine dužan javljati se nadležnom državnom organu, kao i da taj organ već duže od dvije godine ima obavezu vršenja povremene kontrole izrečenih mjera, što u praksi znači nasumične provjere policijskih službenika da li apelant poštuje mjeru zabrane napuštanja boravišta.
11. U pogledu prava na imovinu, apelant je istakao da zbog izrečenih mjera nije u mogućnosti vršiti obaveze zakonskog zastupnika društva „Trgomarket“ d.o.o. Zenica, čiji je vlasnik. Ukazao je da mu je zabranjeno da se sastaje s računovođom i direktoricom društva „Trgomarket“ d.o.o. Zenica, kao i da je posredstvom punomoćnika obavijestio Kantonalni sud da zbog izrečenih mjera zabrane društvo „Trgomarket“ d.o.o. Zenica nije moglo izvršiti zakonsku obavezu izrade i predaje završnog računa za 2017. godinu, obračunati i predati redovne mjesečne PDV prijave, kao i da nije u mogućnosti izabrati novog direktora, pri čemu do dana podnošenja apelacije nije bilo nikakve sudske kontrole dalje opravdanosti određenih mjera zabrane, čime je dovedena u opasnost apelantova imovina. Ukazao je da je navedeno pravo povrijeđeno i u odnosu na apelantovu imovinu koja se ogleda u vlasničkom udjelu društva „Trgomarket“ d.o.o. Zenica (u apelantovom vlasništvu) u društvu „Velepromet-Zenica“ d.d. Zenica. Naime, apelant je kao fizičko lice vlasnik 5.97% dionica navedenog društva, dok je kao vlasnik društva „Trgomarket“ d.o.o. Zenica posredno vlasnik dodatnih 67% dionica u društvu „Velepromet-Zenica” d.d. Zenica. S obzirom na to da apelantu kao fizičkom licu, odnosno zakonskom zastupniku društva „Trgomarket“ d.o.o. Zenica nije dozvoljeno da prisustvuje niti učestvuje u radu Skupštine društva „Velepromet-Zenica“ d.d. Zenica, to u praksi znači da zbog odluke Kantonalnog suda od prije dvije godine i tri mjeseca Skupština društva „Velepromet-Zenica” d.d. Zenica nije u mogućnosti da donosi bilo kakve odluke.
12. Apelant smatra da je, s obzirom na to da Kantonalni sud nije u zakonskom roku od dva mjeseca od dana određivanja mjera zabrane donio rješenje kojim bi ispitivao okolnosti i činjenice o daljnjoj primjeni ili ukidanju mjera zabrane, povrijeđeno i njegovo pravo na obrazloženu odluku, kao i pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, koje pravo je neodvojivo od prava na pravično suđenje garantirano članom 6. Evropske konvencije, odnosno prava na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom koje garantira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Također, apelant se pozvao na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 715/17.
b)Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da prilikom donošenja osporenog rješenja nije došlo do povrede bilo kojeg apelantovog prava, te da je rješenje doneseno u skladu s relevantnim odredbama ZKPFBiH. Prije donošenja osporenog rješenja sud je održao ročište na kojem je omogućeno apelantu i njegovom branitelju da se izjasne u pogledu prijedloga za produženje pritvora, te im je omogućeno da predlože izricanje mjera zabrane. Dalje, navedeno je da su neosnovani apelantovi navodi koji se odnose na kontrolu opravdanosti mjera zabrane, kao i apelantov prijedlog koji se odnosi na privremenu mjeru i konačan prijedlog iz apelacije jer je sudija za prethodni postupak izvršio kontrolu opravdanosti izrečenih mjera, o čemu je doneseno Rješenje broj 04 0 K 009666 20 Kpp 8 od 23. juna 2020. godine. Tim su rješenjem apelantu ukinute mjere zabrane koje se odnose na poduzimanje svih poslovnih aktivnosti u odnosu na „Velepromet“ d.o.o. Zenica, dok su ostale mjere, izrečene rješenjem Kantonalnog suda od 26. februara 2018. godine, ostale na snazi. Ukazano je da protiv navedenog rješenja ni apelant niti Tužiteljstvo nisu podnijeli žalbu. Kantonalni sud je predložio da se, s obzirom na navedeno, apelacija odbije ili odbaci.
14. Tužiteljstvo smatra da je u konkretnom slučaju krivični postupak provođen u skladu s važećim odredbama ZKPFBiH i da niti jedan od učesnika u postupku nije kršio odredbe tog zakona, kako se sugerira u apelaciji. Tužiteljstvo smatra da je sud povodom podnesaka odbrane radi preispitivanja mjera zabrane, nakon pribavljenog mišljenja Tužiteljstva, razmatrao opravdanost utvrđenih mjera i donosio odluke povodom tih podnesaka, s tim što Tužiteljstvo nema saznanja da li je svoje odluke sud formalizirao donošenjem rješenja. Istaknuto je da, ukoliko za ranije podneske Kantonalni sud eventualno nije donosio rješenja, zasigurno može potvrditi da je povodom podneska apelantovog branitelja od 22. maja 2020. godine Kantonalni sud donio rješenje od 23. juna 2020. godine kojim je ukinuo jednu od mjera zabrane koja je bila određena rješenjem iz februara 2018. godine.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14 ) u relevantnom dijelu glasi:
Član 140b. st. (6) i (7) Izricanje mjera zabrane (6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.
(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a tužitelj i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
19. U konkretnom slučaju apelantu su rješenjem Kantonalnog suda od 26. februara 2018. godine određene mjere zabrane. Apelant smatra da su mu zbog propusta Kantonalnog suda da postupi u skladu sa zakonom i odluči o daljnjoj opravdanosti mjera zabrane izrečenih tim rješenjem povrijeđena ustavna i konvencijska prava, kako je navedeno u prethodnim tačkama ove odluke.
20. S obzirom na to da predmetna apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te da bi u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja zahtijevanje od apelanta da iznađe najefikasniji put za zaštitu svog prava rezultiralo pretjeranim teretom za njega, Ustavni sud je zaključio da je, s obzirom na specifične okolnosti konkretnog slučaja uzrokovane (ne)postupanjem suda u kontekstu ispitivanja da li je primjena mjera zabrane i dalje potrebna, predmetna apelacija dopustiva u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3376/07 od 28. aprila 2010. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3080/13 od 16. marta 2016. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant smatra da su mu zbog propusta Kantonalnog suda da postupi u skladu sa zakonom i u zakonom određenom roku preispita opravdanost daljnje primjene mjera zabrane povrijeđena prava iz člana II/3. e) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 6. i 8. Evropske konvencije, člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
23. Prije razmatranja konkretnog predmeta Ustavni sud podsjeća da je u svojoj ranijoj praksi razmatrao predmete koji su pokretali slična pitanja (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu AP 715/17 od 22. marta 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), odnosno predmete u kojima su apelanti ukazivali na brojne povrede ustavnih prava i konvencijskih prava u vezi s izrečenim mjerama zabrane (zabrane obavljanja poslovnih aktivnost, zabrane kretanja, sastajanja s određenim licima i drugo). Ustavni sud je u Odluci broj AP 715/17 naveo da „iz apelanticinih navoda u suštini proizlazi da smatra da joj je pravo na slobodu kretanja povrijeđeno zbog popusta Kantonalnog suda da po proteku zakonom određenog roka od dva mjeseca preispita da li je primijenjena mjera još potrebna, a što je za učinak imalo i uskraćivanje prava na žalbu kako je to propisano ZKPFBiH. Imajući u vidu suštinu apelanticinih navoda u dijelu tvrdnji o povredi prava na žalbu, kao i da je, prema predočenom Ustavnom sudu, krivični postupak protiv apelantice još uvijek u toku, proizlazi da apelantica u ovom dijelu pokreće pitanje ostvarivanja prava iz člana 13. Evropske konvencije (pravo na djelotvoran pravni lijek), a ne prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju (pravo na žalbu u krivičnim stvarima) na koje se izričito pozvala u apelaciji. Stoga će Ustavni sud apelanticine navode ispitati u odnosu na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.“
24. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na noviju praksu (vidi Odluka o dopustivosti broj AP 3357/19 od 19. februara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud naveo da nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, shodno pravilu iura novit curia ovlašten da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo.
25. Stoga, u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da, imajući u vidu apelantove navode o kršenju prava na ličnu slobodu i sigurnost, prava na imovinu, prava na pravično suđenje i drugo, ispitivanju apelacionih navoda treba pristupiti s aspekta povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, što je u skladu s praksom Ustavnog suda i činjenicom da nije „vezan“ navodima o povredi prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, već samo činjeničnim navodima iz apelacije. Pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na slobodu kretanja i prebivališta
26. Član 13. Evropske konvencije glasi:
Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinile osobe koje su postupale u službenom svojstvu.
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
28. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako tko se zakonito nalazi na teritoriju jedne države ima, na tom teritoriju, pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
Nikakva se ograničenja ne mogu postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su sukladna zakonu i koja su nužna u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprječavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
Prava iz stava 1 mogu se takođe u posebnim oblastima ograničiti u skladu sa zakonom i opravdati javnim interesom u demokratskom društvu.
29. Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 garantira svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što znači pravo da putuje u zemlju po svom izboru u koju može biti primljen (vidi Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, aplikacija broj 28975/05, stav 64, 11. juli 2013. godina, Baumann protiv Francuske, aplikacija broj 33592/96, stav 61, ECHR 2001-V).
30. U konkretnom slučaju, rješenjem Kantonalnog suda apelantu su određene mjere zabrane, i to mjera zabrane poduzimanja svih poslovnih aktivnosti u „Trgomarket” d.o.o. Zenica i “Velepromet” d.o.o. Zenica; mjera zabrane posjećivanja svih poslovnih prostorija „Trgomarket” d.o.o. Zenica i „Velepromet” d.o.o. Zenica; mjera zabrane sastajanja s osumnjičenima S. D. i M. B., te zabrana sastajanja s bivšim uposlenicima društva „Velepromet“ d.o.o. (poimenično označenima u navedenom rješenju); zabrana napuštanja boravišta, kao i zabrana putovanja. Naređeno je privremeno oduzimanje putnih isprava od apelanta, kao i zabrana izdavanja novih putnih isprava, te je zabranjeno korištenje lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine. Apelant je obavezan javljati se svakih 15 dana u PU I Zenica, koja će voditi evidenciju o javljanju. Određeno je da će PU I Zenica povremeno vršiti kontrolu izrečenih mjera, te će o svakom nepoštivanju mjera zabrane obavijestiti sud. S obzirom na navedeno, proizlazi da izrečene mjere predstavljaju ograničenje apelantovog prava na slobodu kretanja u smislu naprijed navedenog stava Evropskog suda. Na drugačiji zaključak ne utječe ni činjenica da apelantu nije ograničena sloboda da izlazi iz svog doma, te imajući u vidu efekt dodatnih naloga (obaveze javljanja svakih 15 dana policiji i zabrane sastajanja s određenim licima), da ima društveni život i održava kontakte s vanjskim svijetom (vidi, mutatis mutandis, De Tommaso protiv Italije, presuda od 27. februara 2017. godine, stav 88).
31. Ustavni sud podsjeća da mjere koje rezultiraju ograničenjem prava na slobodu kretanja moraju biti u skladu sa zakonom, slijediti neki od legitimnih ciljeva određenih u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i postići pravičnu ravnotežu između javnog interesa i interesa pojedinca (vidi Evropski sud, pored ostalih, Battista protiv Italije, aplikacija broj 43978/09, stav 37). Također, Ustavni sud podsjeća da izraz „u skladu sa zakonom” zahtijeva ne samo da nametnute mjere imaju osnov u domaćem pravu već upućuje i na kvalitetu primijenjenog zakona, zahtijevajući da bude dostupan zainteresiranim licima i predvidiv u pogledu njegovih efekata (vidi naprijed citiranu De Tommaso protiv Italije, stav 106. s referencama na relevantnu praksu Evropskog suda). Pri tome, kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje da li je poštovan postupak propisan zakonom, Evropska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava. Dalje, Ustavni sud podsjeća da kada postoji osnovan prigovor da mjere poduzete od javne vlasti mogu narušiti slobodu kretanja pojedinca, član 13. Evropske konvencije zahtijeva da nacionalni pravni sistem omogući licu u pitanju da u adversarnom postupku pred sudom ospori izrečene mjere (vidi naprijed citiranu, De Tommaso protiv Italije, stav 182).
32. U konkretnom slučaju, iz apelantovih navoda proizlazi da on ne osporava da su mjere zabrane zasnovane na relevantnim odredbama ZKPFBiH, ali tvrdi da nakon njihovog izricanja Kantonalni sud nije poštovao proceduru propisanu članom 140b. stav 6. ZKPFBiH, prema kojem je obavezan preispitati osnovanost izrečenih mjera zabrane svaka dva mjeseca i donijeti odluku protiv koje se može podnijeti žalba.
33. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je članom 140b. ZKPFBiH, pored ostalog, određeno: „U stavu 2. da kada odlučuje o pritvoru sud može izreći neku od mjera zabrane po službenoj dužnosti umjesto određivanja ili produženja pritvora; u stavu 4. da mjere zabrane u toku istrage određuje i ukida sudija za prethodni postupak; stavom 5. da mjera zabrane može trajati dok za to postoji potreba a najduže do pravosnažnosti presude; stavom 6. da je sudija za prethodni postupak dužan svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna; te stavom 7. da protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka (tužitelj i osumnjičeni/optuženi), odnosno branitelj može podnijeti žalbu“.
34. Ustavni sud zapaža da iz navedenih zakonskih rješenja nedvosmisleno proizlazi zaključak da, iako zakon propisuje da mjera zabrane može trajati dok za to postoji potreba, odnosno najduže do donošenja presude, on ne isključuje i ne ograničava mogućnost i njihovog ukidanja kad za to prestane potreba, kao i da je propisana obaveza dvomjesečne kontrole izrečenih mjera zabrane. Nadalje, proizlazi da se u postupku određivanja, produženja ili ukidanja mjera zabrane shodno primjenjuju odredbe ZKPFBiH u skladu s kojim sud postupa prilikom određivanja, produženja ili ukidanja mjere pritvora, tj. da je osiguran adversarni postupak u kojem je i Tužiteljstvu i osumnjičenom, odnosno optuženom osigurano da se mogu izjasniti o određivanju, produženju ili ukidanju mjera zabrane. Najzad, prema navedenom zakonskom rješenju, obaveza sudije je da donese rješenje kako prilikom određivanja mjera zabrane tako i u povodu njihove dvomjesečne kontrole, odnosno ukidanja, koje po žalbi može biti predmet preispitivanja tročlanog sudskog vijeća. Navedeno eksplicitno proizlazi iz odredbe člana 140b. stav 7. ZKPFBiH.
35. U konkretnom slučaju mjere zabrane su određene rješenjem sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda od 26. februara 2018. godine, pa je u skladu sa članom 140b. stav 6. ZKPFBiH sudija za prethodni postupak bio dužan protekom dva mjeseca, tj. 26. aprila 2018. godine ispitati da li je primjena mjera još uvijek potrebna, te u skladu sa stavom 7. istog člana donijeti rješenje kojim se mjere zabrane ukidaju ili produžavaju, dakle donijeti rješenje protiv kojeg se može podnijeti žalba. Ustavni sud podsjeća da je isto pitanje, tj. propust suda da protekom dva mjeseca preispita da li je primjena mjera zabrane i dalje potrebna razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 302/17 od 7. marta 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), u kojoj je istaknuto (vidi tačka 40) da „(...) odredba člana 140b. stav (6) ZKP-a popisuje da sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.“ Dakle, iz navedenih odredaba jasno proizlazi obaveza funkcionalno nadležnog sudije/vijeća da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna. Međutim, u konkretnom predmetu, Ustavni sud na osnovu stanja u spisu zapaža da je Kantonalni sud prvu kontrolu izrečenih mjera izvršio tek 23. juna 2020. godine kada je doneseno Rješenje Kantonalnog suda broj 04 0 K 009666 20 Kpp 8, dakle da je prva kontrola izvršena nakon dvije godine i četiri mjeseca.
36. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da član 13. Evropske konvencije garantira dostupnost, na državnom nivou, pravnog lijeka kojim se podnosi žalba zbog povrede sloboda i prava iz Konvencije. Zbog toga, mada je državama dozvoljena određena diskrecija u pogledu načina na koji će poštovati svoje obaveze, mora postojati domaći pravni lijek koji će nadležnom domaćem organu vlasti dozvoliti da se bavi i suštinom relevantne žalbe (o povredi sloboda i prava) iz Konvencije, te da pruži odgovarajuću pomoć. Obim obaveze iz člana 13. razlikuje se ovisno o prirodi pritužbe podnositelja predstavke iz Konvencije, ali, u svakom slučaju, pravni lijek mora biti „djelotvoran” u praksi kao i u zakonu, posebno u smislu da njegovo ostvarivanje ne smije biti neopravdano ometano radnjama ili propustima organa vlasti države (vidi Evropski sud, Nada protiv Švicarske, st. 208-209; Büyükdağ protiv Turske, br. 28340/95, stav 64, 21. decembar 2000. godine, sa daljnjim referencama na relevantnu praksu Evropskog suda).
37. U konkretnom slučaju izrečene mjere zabrane nesporno imaju učinak ograničenja apelantovog prava na slobodu kretanja, pa mu je jasnim i nedvosmislenim odredbama ZKPFBiH osiguran i adversarni postupak pred sudom u kojem se izrečene mjere mogu preispitati. Stoga, propust Kantonalnog suda da preispita daljnju opravdanost izrečenih mjera zabrane nakon dvije godine i četiri mjeseca i donese rješenje kojim izrečene mjere ukidaju ili produžavaju, sa razlozima i obrazloženjima za donesenu odluku, predstavlja neopravdano ometanje koji je zakonom dozvoljeni efektivni pravni lijek u apelantovom slučaju u praksi učinio neefektivnim.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
39. Najzad, imajući u vidu navedene razloge o povredi apelantovih ustavnih i konvencijskih prava, s obzirom na okolnost da je Kantonalni sud, nakon što je apelant podnio predmetnu apelaciju, donio Rješenje broj 04 0 K 009666 20 Kpp 8 od 23. juna 2020. godine kojim je izvršena kontrola mjera nakon više od dvije godine, Ustavni sud smatra da je dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku kontrole opravdanosti mjera zabrane (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tačke 68. i 69, s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba).
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada je zbog propusta redovnog suda da po isteku dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera zabrane kojom se ograničava apelantova sloboda kretanja i dalje potrebna apelant lišen mogućnosti da u adversarnom postupku pred sudom ospori izrečene mjere, te u nedostatku odluke iskoristi djelotvoran pravni lijek propisan zakonom.
41. Na osnovu člana 18. stav (2), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević