Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3020/20 (D. Č.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3020/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-3020/20, rješavajući apelaciju Daria Čerkeza, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dario Čerkez protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Mal 086260 20 Gž 2 od 14. svibnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Dario Čerkez (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Miro Blaž odvjetnik iz Viteza, podnio je 17. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Mal 086260 20 Gž 2 od 14. svibnja 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (A.S.) nadoknadi nematerijalnu štetu za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 550,00 KM i za pretrpljeni strah u iznosu od 450,00 KM, odnosno ukupno 1.000,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu tužiteljev zahtjev odbijen.

3. U obrazloženju prvostupanjske odluke prvostupanjski sud je, između ostalog, naveo da je u tužbi tužitelj zahtijevao naknadu nematerijalne i materijalne štete iz razloga što je apelant nakon verbalne rasprave nasrnuo na tužitelja uslijed čega je tužitelj zadobio laku tjelesnu ozljedu, usljed koje nije radio, imao je bolove, te pretrpio strah. S obzirom na to, naveo je da je tužitelj zahtijevao da sud obveže apelanta da tužitelju nadoknadi nematerijalnu štetu za pretrpljeni fizički bol u iznosu 1.500,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 750,00 KM, te da mu nadoknadi materijalnu štetu zbog umanjenja plaće zbog bolovanja u iznosu od 100,00 KM, kao i da mu nadoknadi troškove liječenja u iznosu od 250,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama tj. ukupno 2.600,00 KM. U vezi s tim, prvostupanjski sud je zaključio da je djelimično osnovan tužiteljev zahtjev za naknadu nematerijalne štete, a da je neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete u skladu s člankom 195. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, naveo je da tužitelj osim navoda da je imao materijalne troškove u vidu umanjenja plaće i u vidu troškova liječenja sudu nije predočio niti jedan dokaz u cilju dokazivanja tih troškova.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je ispravnom ocjenom izvedenih dokaza, kako to propisuju odredbe članka 8. i članka 123. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje u ovoj pravnoj stvari, te donio ispravnu odluku u kojoj je dao jasne, potpune i valjane razloge. Naime, naveo je da je tužitelj izveo dokaz čitanjem i uvidom u presudu Općinskog suda broj 51 0 K 0447728 11 K2 od 27. siječnja 2012 godine, liječničke nalaze i medicinsku dokumentaciju, iz čega je, prema tužiteljevom mišljenju, proizašlo da je došlo do verbalnog i fizičkog napada na tužitelja od strane apelanta. Pored toga, naveo je da je tužitelj pred sudom dao svoj iskaz, koji je prvostupanjski sud cijenio jasnim i uvjerljivim, a nakon što je iskaz doveo u vezu s materijalnim dokazima prvostupanjski sud je našao da je tužitelju, pričinjena šteta apelantovim postupanjem. Nasuprot dokazima tužitelja, apelant je dao svoj iskaz kojim je priznao da je došlo do verbalnog konflikta, ali nije priznao da je došlo do bilo kakvog fizičkog kontakta (apelantov iskaz prvostupanjski sud nije prihvatio, jer je u suprotnosti s izvedenim dokazima). Osim iskaza, naveo je da je apelant izveo dokaz čitanjem i uvidom u rješenja prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, iz kojih je sud utvrdio da je protiv apelanta obustavljen prekršajni postupak (zbog prekršaja iz članka 8. točka a l b. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira), kao i presudu drugostupanjskog suda iz koje proizlazi da je apelant oslobođen optužbi da je u trgovini, gdje je zaposlen kao trgovac, nakon verbalne rasprave prilikom reklamiranja prodanog mobitela, fizički nasrnuo na tužitelja kojeg je uz psovku uhvatio rukama u predio vrata i naglo izgurao vani uslijed čega je tužitelj zadobio laku tjelesnu ozljedu u vidu ogrebotine kože na vratu (čime bi počinio kazneno djelo Laka tjelesna ozljeda iz članka 173. stavak

1. Kaznenog zakona F BIH). Međutim, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud, cijeneći izvedene dokaze, našao da nepostojanje kaznene odgovornosti, kao i prekršajne (za koju parnični sud nije ni vezan) ne znači automatski i nepostojanje štetnika u smislu građanskog prava, odnosno da ne postoji i građanska deliktna odgovornost. Dakle, u slučaju kada je apelant oslobođen kaznene odgovornosti, to ne znači da je eventualni štetnik nepoznat, jer odštetna odgovornost i šteta mogu postojati i ako nema kaznene odgovornosti. S tim u vezi, naveo je da je prvostupanjski sud utvrdio postojanje građansko-pravne odgovornost apelanta, te je odluku sud temeljio na odredbi članka 200. stavak 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini smatra da zaključak suda, da je apelant tužitelju nanio tjelesnu ozljedu nije zasnovan na objektivnim činjenicama, s obzirom da je apelant oslobođen kaznene odgovornosti.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3020/20 (D. Č.) | Sudska praksa | Aktio