Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-464/19 (V. H.)

Odluka donesena 22. 12. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada
  • Građanski postupak
  • Dokazni postupak
  • Protek roka
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nekretnina
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravo na pravnu sigurnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-464/19

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 464/19, rješavajući apelaciju Vahide Habul, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka c), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vahide Habul podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 095897 18 Rev od 6. novembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 095897 17 Gž 2 od 19.

januara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 095897 16 P 2 od 19. jula 2017. godine (u odnosu na tužbeni zahtjev).

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vahide Habul podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 095897 17 Gž 2 od 19. januara 2018. godine (u odnosu na protivtužbeni zahtjev) zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vahida Habul (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Mišo Golub, advokat iz Banje Luke, podnijela je 31. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 095897 18 Rev od 6. novembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 095897 17 Gž 2 od 19. januara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 095897 16 P 2 od 19. jula 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i P. V. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je u periodu od 3. septembra do 2. novembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužilac su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 14. septembra do 9. novembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelantkinjin prednik (njena majka) 5. oktobra 1994. godine zaključila je kupoprodajni ugovor s tužiocem, u smislu kojeg je tužilac od apelantkinjinog prednika kupio stambeno-poslovni objekat (bliže opisan u izreci osporene presude Osnovnog suda od 19. jula 2017. godine, u daljnjem tekstu: predmetna nepokretnost) za određeni novčani iznos.

6. Presudom Osnovnog suda broj P-1304/05 od 11. aprila 2007. godine utvrđeno je da je ništav navedeni ugovor o kupoprodaji predmetne nepokretnosti, te je naloženo tužiocu da predmetnu nepokretnost preda u posjed apelantkinji, te da trpi da se uspostavi posjedovno stanje kakvo je bilo prije zaključenja ugovora o kupoprodaji, dok je apelantkinja obavezana da tužiocu isplati primljenu kupoprodajnu cijenu. Okružni sud je Presudom broj 011-0-GŽ- 07-001737 od 15. februara 2008. godine djelimično uvažio tužiočevu žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao apelantkinju da na novčani iznos od 158.500,00 KM isplati zakonsku zateznu kamatu počev od vraćanja predmetne nepokretnost u njen posjed (u daljnjem tekstu: raniji postupak).

7. Nakon toga, na osnovu navedenih odluka, apelantkinja je (kao tražilac izvršenja) pokrenula izvršni postupak protiv tužioca (kao izvršenika), u kojem postupku je apelantkinja 21. januara 2016. godine položila na depozit suda iznos od 158.500,00 KM (na ime kupoprodajne cijene), a 23. novembra 2016. godine je uvedena u posjed predmetne nepokretnosti.

Osporeni postupak

8. Tužilac je 10. avgusta 2010. godine podnio tužbu Osnovnom sud protiv apelantkinje radi isplate naknade troškova za ulaganja u predmetnu nepokretnost. Apelantkinja je u podnesku od 8. maja 2013. godine podnijela protivtužbu protiv tužioca radi isplate.

9. Osnovni sud je 20. jula 2015. godine donio presudu, koja je rješenjem Okružnog suda od 24. marta 2016. godine ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

10. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 095897 16 P 2 od 19. jula 2017. godine, u ponovnom postupku, apelantkinja je obavezana da tužiocu na ime izvršenih ulaganja i povećanja vrijednosti predmetne nepokretnosti isplati iznos od 65.411,33 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezana da tužiocu po osnovu povrata plaćenog poreza na promet nepokretnosti i zakonskih zateznih kamata isplati određeni novčani iznos. Takođe, navedenom presudom odbijen je apelantkinjin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužilac obaveže da joj isplati iznos od 24.250,00 KM na ime uništenih i oštećenih stvari u predmetnoj nepokretnosti.

11. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo, između ostalog, šta je propisano članom 27a. Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine, te je u vezi s tim istakao da je pravo na traženje povrata uloženih sredstava uslovljeno činjenicom, odnosno momentom stupanja u posjed nepokretnosti ranijeg vlasnika, ali da o tom pravu sud mora meritorno odlučiti presudom, a ne odbaciti tužbeni zahtjev kao preuranjen jer takva mogućnost nije predviđena odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Nadalje je istakao da je nesporno da je apelantkinja stupila u posjed predmetne nepokretnosti 23. novembra 2016. godine i da je tužiocu isplaćena kupoprodajna cijena. Zatim je ukazao da je odredbom člana 177 stav 1 ZPP-a propisano da sud može da naloži tuženom da obavi određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave. U vezi s navedenim, istakao je da je za donošenje kondemnatorne presude, presude na činidbu, uslov dospjelost činidbe do zaključenja glavne rasprave, te da je dospjelost činidbe faktičko pitanje koje se utvrđuje za svaki konkretan slučaj i da nije smetnja za podnošenje tužbe, ali mora nastupiti prije zaključenja glavne rasprave (u konkretnom slučaju glavna rasprava je zaključena 3. aprila 2017. godine).

12. Nadalje je istakao da nije sporno da je tužilac u predmetnu nepokretnost uložio svoja sredstva, koja potražuje u predmetnoj parnici. Zatim je ukazao šta je propisano odredbama čl. 38 i 39 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), kao i odredbom člana 72 navedenog zakona, koja prava pripadaju savjesnom, a koja nesavjesnom posjedniku, pa je istakao da je pravo nesavjesnog posjednika da mu vlasnik naknadi nužne troškove, koje bi imao i vlasnik da se stvar nalazila kod njega, te korisne troškove samo ako su bili korisni lično za vlasnika (subjektivna korist).

13. Osnovni sud je ukazao da je tužilac bio savjestan posjednik predmetne nepokretnosti do 5. juna 2002. godine kada mu je tužba dostavljena na odgovor (u ranijem postupku). Nadalje je naveo šta proizlazi iz tužiočevog iskaza (koji je u suštini opisao da je predmetna nepokretnost bila u lošem stanju u vrijeme kada je kupio, da se u želji da opremi poslovni prostor obratio opštinskim organima radi otvaranja lokala i onda saznao da objekat nije legalizovan i koje je radove napravio na predmetnoj nepokretnosti), kao i iz iskaza njegove supruge (koja je istakla da je krov prokišnjavao, te da je 2007/2008. godine došlo do poplave jer su cijevi bile zamrzle i popucale, kada je došlo do štete na podovima i zidovima). Zatim je ukazao da su svjedoci M. V. i J. V. potvrdili tužiočeve navode da je ulagao u predmetnu nepokretnost (navedeno je koji su radovi izvršeni), kao i da je svjedok Z. P. u svom iskazu potvrdio navode tužioca i njegove supruge da je prokišnjavao krov. Nadalje je ukazao na izjave svjedoka P. R., A. S. i P. L. i apelantkinje (koja je u svom iskazu navela u kakvom je stanju bila predmetna nepokretnost u vrijeme kada je njena majka prodala tužiocu i šta je od namještaja bilo u njoj), kao i svjedoka F. H. (sve bliže navedeno u obrazloženju presude).

14. Nadalje je Osnovni sud istakao da je i vještak građevinske struke utvrdio da je tužilac vršio određena ulaganja u predmetnu nepokretnost, čijem nalazu je, kao i dopuni i naknadnom izjašnjenju, poklonio vjeru. Naime, vještak je utvrdio i u nalazu naveo da je tužilac u sanaciju, rekonstrukciju, adaptaciju i renoviranje predmetne nepokretnosti uložio 65.411,33 KM, te se na apelantkinjin zahtjev izjasnio da su sva ulaganja bila korisna, dijelom nužna, a u svakom slučaju su povećala vrijednost predmetne nepokretnosti. Takođe je ukazao da je vještak iskazao vrijednost ulaganja prema cijenama radova na dan izrade nalaza. Nadalje je istakao, u vezi s apelantkinjinim navodima da tužilac nema pravo da od nje potražuje predmetni iznos, da su svi tužiočevi troškovi bili opravdani jer bi propuštanjem izvođenja tih radova, kako je utvrdio vještak građevinske struke, došlo do znatnog oštećenja predmetne nepokretnosti. U vezi s apelantkinjinim navodima da je tužilac znao za vođenje spora i pored toga ulagao u nepokretnost, navedeno je da tužilac ima pravo na naknadu uloženih sredstava i to kako nužnih radova tako i radova koji nisu nužni, ali su svakako korisni i koji su povećali tržišnu vrijednost predmetne nepokretnosti, od čega će apelantkinja svakako imati koristi, bez obzira na njegovu savjesnost prilikom ulaganja.

15. Osim navedenog, Osnovni sud je obrazložio zašto je osnovan tužiočev zahtjev kojim traži isplatu plaćenog poreza na promet nepokretnosti po predmetnom kupoprodajnom ugovoru, odnosno zašto je neosnovan apelantkinjin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužilac obaveže da joj isplati određeni novčani iznos na ime uništenih i oštećenih stvari u predmetnoj nepokretnosti (ukazujući šta iz provedenih dokaza proizlazi, između ostalog i iz nalaza vještaka mašinske struke).

16. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 095897 17 Gž 2 od 19. januara 2018. godine odbijene su žalbe parničnih stranaka i potvrđena je prvostepena presuda.

17. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao, između ostalog, da je prvostepena presuda pravilna i zakonita, te da nije donesena uz povrede odredaba parničnog postupka. Naime, prvostepeni sud je, u skladu s odredbom člana 8 ZPP-a, savjesno i brižljivo ocijenio svaki od provedenih dokaza zasebno i sve dokaze zajedno, kako bi, na osnovu slobodne ocjene dokaza, odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane. Nadalje je istakao da je prvostepeni sud dao objektivno prihvatljivo obrazloženje, u skladu s odredbom člana 191 stav 4 ZPP-a, koje, kao pravilno, u cijelosti usvaja i drugostepeni sud.

18. Okružni sud je naveo da je pravilno rješenjem prvostepenog suda od 16. januara 2017. godine odbijen apelantkinjin prijedlog da se tužiočeva tužba odbaci kao neblagovremena jer u toj fazi postupka to nije bilo moguće, pa je prvostepeni sud, u nastavku postupka, pravilno odlučio meritornom odlukom o svim zahtjevima koje su postavile parnične stranke. Takođe je naveo da su i apelantkinjini žalbeni prigovori u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava neosnovani, te da je pravilno prvostepeni sud odbio apelantkinjin protivtužbeni zahtjev kao nedokazan, odnosno kao neosnovan.

19. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 095897 18 Rev od 6. novembra 2018. godine apelantkinjina revizija je djelimično usvojena, pa su nižestepene presude preinačene tako što je odbijen tužiočev tužbeni zahtjev da se apelantkinja obaveže da mu po osnovu „ostalih troškova“ u vezi s njegovim ulaganjem u predmetnu nepokretnost isplati određene novčane iznose (nižestepenim presudama dosuđeni iznos umanjen sa 65.411,33 KM na 61.957,97 KM), kao i zahtjev za povrat plaćenog poreza na promet nepokretnosti, dok je u ostalom dijelu (u kojem je apelantkinja obavezana da tužiocu po osnovu ulaganja u predmetnu nepokretnost isplati iznos od 61.957,97 KM sa zakonskom zateznom kamatom) revizija odbijena. Takođe je navedenom presudom odbačena apelantkinjina revizija izjavljena protiv drugostepene presude u dijelu u kojem je odbijen njen protivtužbeni zahtjev.

20. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je tokom postupka utvrđeno da su tužilac i apelantkinjin prednik zaključili ugovor o kupoprodaji predmetne nepokretnosti i da je pravosnažnom presudom utvrđeno da je taj kupoprodajni ugovor ništav. U vezi s tim je istakao da pravne posljedice ništavog ugovora imaju retroaktivno dejstvo, koje se ogledaju u tome da su ugovorne strane obavezne da izvrše obostranu restituciju i uspostave ranije stanje kakvo je bilo prije zaključenja ugovora. Zatim je istakao da je takođe utvrđeno da je tužilac ulagao svoja sredstva u apelantkinjinu predmetnu nepokretnost. Nadalje, navedeno je da je među parničnim strankama sporno da li je tužilac u vrijeme ulaganja ličnih sredstava za rekonstrukciju predmetne nepokretnosti bio savjestan posjednik, koja savjesnost se, s obzirom na to da je rekonstrukcija objekta vršena 2008. godine, u smislu odredbe člana 344 stav 2 Zakona o stvarnim pravima, ima cijeniti prema odredbama čl. 38 i 39 ZOSPO-a.

21. Vrhovni sud je ukazao šta je propisano odredbom člana 72 ZOSPO-a, te istakao da kada se sadržaj navedene odredbe ima u vidu, kao i činjenica da je tužilac za raniji postupak saznao 5. juna 2002. godine kada mu je tužba dostavljena na odgovor, a da je rekonstrukciju predmetne nepokretnosti vršio 2008. godine, a i kasnije (kako je našao građevinski vještak), da se u razrješenju spora u ovoj pravnoj stvari ima primijeniti odredba člana 39 ZOSPO-a, kojom je propisana zaštita prava svojine nesavjesnog posjednika. Zatim je ukazao da, prema stavu 4 navedene odredbe, nesavjestan posjednik može tražiti naknadu nužnih troškova koje bi imao i vlasnik da se stvar nalazila kod njega. U vezi s tim je istakao da je, prema nalazu vještaka građevinske struke, tužilac na predmetnoj nepokretnosti izveo radove bliže opisane u premjeru i predračunu radova (čija vrijednost ukupno iznosi 61.957,97 KM), koji su, kako je vještak potvrdio na održanim ročištima, dijelom nužni (o čemu se izjasnio pojedinačno za radove tog karaktera), dijelom su vezani za održavanje stvari (koje je takođe pojedinačno naveo), a neophodni su da ne bi došlo do propadanja stvari i takođe imaju karakter nužnih troškova koje predviđa odredba člana 39 stav 4 ZOSPO-a. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da revizioni navodi da se iz nalaza ne može zaključiti koja ulaganja su nužna, a koja korisna za vlasnika, nemaju značaj za pravilnost osporene presude.

22. Vrhovni sud je ukazao da je apelantkinja tokom postupka prigovarala nalazu građevinskog vještaka, na što se ukazuje i u reviziji. Međutim, s obzirom na to da je apelantkinja na ročištu 27. oktobra 2014. godine izjavila da ne pristaje da uplati naknadu na ime dopunskog nalaza, a da je na ročištu 7. aprila 2015. godine izjavila (na upit suda) da ne traži novo vještačenje, nižestepeni sudovi su pravilno sudili kada su taj dokaz (jer apelantkinja ničim nije dokazala suprotno) uzeli kao pravno relevantan dokaz na osnovu kojeg su izveli pravilan zaključak u pogledu karaktera radova koje je tužilac izveo na predmetnoj nepokretnosti i u tom dijelu tužbeni zahtjev usvojili.

23. Nadalje je istakao da ni apelantkinjini prigovori o dvostrukom uračunavanju poreza na dodatnu vrijednost u cijenu izvedenih radova ne proizlaze iz sadržaja pomenutog nalaza, pa se oni ne mogu prihvatiti osnovanim. Slijedom navedenog, apelantkinjina revizija je odbijena kao neosnovana u dijelu u kojem je njena žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva za naknadu sredstava uloženih u predmetnu nepokretnost u iznosu od 61.957,97 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Zatim je Vrhovni sud obrazložio zašto je drugostepena presuda, u dijelu odluke o obavezivanju apelantkinje da tužiocu, po osnovu „ostalih troškova“ u vezi s njegovim ulaganjem u predmetnu nepokretnost i povrata poreza na promet nepokretnosti, nepravilna (bliže navedeno u obrazloženju presude).

24. Osim navedenog, Vrhovni sud je ukazao da apelantkinjina revizija izjavljena protiv osporene presude u odbijajućem dijelu protivtužbenog zahtjeva nije dozvoljena. Naime, drugostepenom presudom žalba tužene je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda kojom je odbijen njen protivtužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 24.250,00 KM. Kako u konkretnom slučaju vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, saglasno odredbi člana 237 stav 2 ZPP-a, apelantkinjina revizija nije dozvoljena. Nadalje je ukazao da apelantkinja nije tražila odlučivanje po reviziji u smislu odredbe člana 237 st. 3 i 4 ZPP-a, pa time ni prema ovim odredbama nema mjesta odučivanju po izjavljenoj reviziji.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

25. Apelantkinja smatra da joj je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

26. Apelantkinja je navela, između ostalog, da ZOSPO, Zakon o stvarnim pravima i Zakon o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine propisuju da se tužba kojom posjednik (savjesni i nesavjesni) traži naknadu troškova ulaganja u objekat koji je koristio i predao u posjed vlasniku može podnijeti tek kad stvar (nepokretnost) bude predana u posjed vlasniku, od kada se to pravo stiče i dospijeva i od kada počinju da teku rokovi zastare. Naime, apelantkinja smatra da je tužba u konkretnom slučaju bila preuranjena jer je podnesena prije nego što je vraćena predmetna nepokretnost, a da ZPP propisuje da će sud neblagovremenu tužbu odbaciti. Zatim je istakla da se iz istog razloga, a primjenom navedenih propisa, i naknada troškova ulaganja utvrđuje prema cijenama u vrijeme predaje stvari vlasniku. U vezi s tim je istakla da je bilo potrebno utvrditi obim obaveze vlasnika vraćene stvari po cijenama u vrijeme vraćanja stvari, kada takvo potraživanje i nastaje, dok je Osnovni sud naknadu dosudio prema cijenama u vrijeme sačinjavanja nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke. Takođe, apelantkinja smatra da su odlučujući o visini naknade za uložena sredstva nižestepeni sudovi povrijedili odredbe člana 39 st. 4 i 5 ZOSPO-a. Naime, sudovi nisu utvrdili koji su to troškovi bili nužni za vlasnika stvari, već su paušalno i nekritički prihvatili nalaz i mišljenje vještaka. Iz navedenog utvrđenja nižestepenih sudova, a koje je proisteklo iz nalaza vještaka, ne može se utvrditi koliki iznos ulaganja je bio nužan za vlasnika nepokretnosti i da li bi ti troškovi bili nužni da se stvar nalazila u posjedu vlasnika nepokretnosti, a takođe nisu utvrdili ni koji je to iznos ulaganja u korisne troškove i koji su to korisni troškovi. Naime, apelantkinja smatra da, u skladu s odredbama čl. 123 i 126 ZPP-a, tužilac nije dokazao koji su troškovi bili nužni i u kojoj mjeri za apelantkinju kao vlasnika, takođe ni koji su bili korisni troškovi i za samog vlasnika stvari (jer u suprotnom nesavjestan posjednik nema pravo na njihovu naknadu), tako da su redovni sudovi trebali da odbiju tužbeni zahtjev u cijelosti. Takođe je istakla da je vještak građevinske struke obračunao i PDV na već obračunati i uračunati PDV.

27. Apelantkinja je istakla da su osporenim odlukama povrijeđene odredbe ZOSPO-a, Zakona o stvarnim pravima, Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine, kao i Zakon o parničnom postupku. Takođe je istakla da su isti sudovi u sličnim pravnim i činjeničnim situacijama zauzimali potpuno suprotna stanovišta i tužbene zahtjeve odbacivali, odnosno donosili drugačije odluke, poštujući pri tom naprijed pobrojane materijalne propise (u vezi s tim navodima apelantkinja je dostavila samo Presudu Okružnog suda broj 71 0 P 035767 12 Gž 2 od 12. marta 2013. godine). U vezi s protivtužbenim zahtjevom, apelantkinja smatra i da su nižestepeni sudovi učinili grubu povredu materijalnog prava.

28. U vezi s povredom prava na suđenje u razumnom roku, apelantkinja je istakla da je ona očigledna zbog toga što je postupak započet 2010. godine i okončan tek nakon osam godina.

b) Odgovor na apelaciju

29. Vrhovni sud je istakao da osporena odluka tog suda sadrži dovoljne, argumentovane i valjane razloge u pogledu činjenica odlučnih za pravilnu primjenu materijalnog prava. Naime, obrazloženi su razlozi koji su od odlučnog značaja za ishod predmetnog spora, što je u konkretnom slučaju tužiočeva savjesnost, kao i ulaganja u predmetnu nepokretnost i troškovi vezani za održavanje objekta, koji su bili neophodni da ne bi došlo do propadanja objekta (koje bi imao i vlasnik objekta), te koji imaju karakter nužnih troškova propisanih odredbom člana 39 stav 4 ZOSPO-a, pa osporena odluka nema nedostatke na koje ukazuje apelacija. Takođe je istakao da je taj sud donio revizionu odluku u razumnom roku.

30. Okružni sud je istakao da smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na koja se apelantkinja poziva, zbog čega predlaže da se apelacija odbije ili odbaci.

31. Osnovni sud je istakao da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava na koja se apelantkinja u apelaciji poziva, te da činjenica da apelantkinja nije uspjela u konkretnom sporu, sama za sebe, ne može predstavljati povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu.

32. Tužilac, u suštini, navodi da je predmetna apelacija neosnovana, te predlaže da se odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

33. Zakon o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02 – ispravka, 39/03, 96/03, 49/09 i 1/10 – ispravka). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst navedenog zakona sačinjen u Ustavnom sudu, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 27a. stav 1.

Lice čije je pravo privremenog korišćenja ili stanarsko pravo prestalo prema članu 2. ovog zakona, a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u nepokretnosti ili stanu, ima pravo da traži povrat tih sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 29/78 i 39/85 i “Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 17/93 i 3/96). Postupak povrata sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je raniji vlasnik ili nosilac stanarskog prava stupio u posjed nepokretnosti ili stana.

34. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 39. st. 4. i 5.

Nesavestan držalac može tražiti naknadu nužnih troškova koje bi imao i vlasnik da se stvar nalazila kod njega.

Nesavestan držalac ima pravo na naknadu korisnih troškova samo ako su korisni lično za vlasnika.

Član 72.

Državina je zakonita ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu koji je potreban za sticanje prava svojine i ako nije pribavljena silom, prevarom ili zloupotrebom poverenja.

Državina je savesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova.

Savesnost državine se pretpostavlja.

35. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09

– ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16 – odluka US i 107/19) u relevantnom dijelu glasi: Dejstvo zakona Član 344. stav 2.

(2)Na sticanje, promjenu, pravno djejstvo i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog zakona primjenjuju se propisi koji su važili u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih djejstava.

36. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 177. stav 1.

Sud može da naloži tuženom da izvrši određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave.

VI.Dopustivost

37. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

38. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na protivtužbeni zahtjev

39. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/ 3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.

40. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

41. Član 18 stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

42. Ustavni sud zapaža da apelantkinja u apelaciji osporava i dio Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 095897 18 Rev od 6. novembra 2018. godine kojim je odbačena njena revizija izjavljena protiv dijela odluke o njenom protivtužbenom zahtjevu, o kojem je pravosnažno odlučeno Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 095897 17 Gž 2 od 19. januara 2018. godine. Ustavni sud zapaža da je apelantkinjina revizija u tom dijelu odbačena zbog formalnih razloga, te da, stoga, i ne može biti predmet ocjene u ovom apelacionom postupku, odnosno Ustavni sud konstatuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek u smislu člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizlazi da je konačna odluka u odnosu na apelantkinjin protivtužbeni zahtjev navedena presuda Okružnog suda od 19. januara 2018. godine, koju je apelantkinja, prema navodima iz apelacije, zaprimila 12. februara 2018. godine. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 31. januara 2019. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantkinja primila osporenu presudu Okružnog suda od 19. januara 2018. godine u dijelu kojim se osporava odluka o apelantkinjinom protivtužbenom zahtjevu. Dopustivost u odnosu na tužbeni zahtjev

43. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je i dio Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 095897 18 Rev od 6. novembra 2018. godine kojim je odbijena apelantkinjina revizija u odnosu na dio usvojenog tužiočevog tužbenog zahtjeva, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 7. decembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 31. januara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

44. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na dio osporene presude Vrhovnog suda kojim je odlučeno o tužiočevom tužbenom zahtjevu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

45. Apelantkinja smatra da joj je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

46. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

47. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

48. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uslov za primjenu člana 6 stav 1 Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku povodom tužiočeve tužbe radi naknade na ime ulaganja u nepokretnosti, odnosno povodom apelantkinjine protivtužbe radi isplate. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

U odnosu na osporene odluke

49. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu odlukama redovnih sudova donesenim u osporenom parničnom postupku. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelantkinja, u suštini, smatra da su navedeni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, te da su isti sudovi u sličnim pravnim i činjeničnim situacijama zauzimali potpuno suprotna stanovišta.

50. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

51. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju tužilac svojim tužbenim zahtjevom tražio isplatu određenog novčanog iznosa na ime povrata sredstava koja je uložio u predmetnu nepokretnost, za čiju kupoprodaju je ugovor proglašen ništavim. Zatim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi djelimično usvojili takav tužbeni zahtjev (što je predmet osporavanja konkretnom apelacijom), te da su u vezi s tim dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud u obrazloženju svoje odluke naveo koji su dokazi provedeni u toku prvostepenog postupka, te šta proizlazi iz tih dokaza, odnosno iz kojih dokaza proizlaze zaključci tog suda o osnovanosti tužiočevog tužbenog zahtjeva, dovodeći te zaključke u vezu s odredbama materijalnog prava. Takve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i Okružni sud ocijenivši da je Osnovni sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku, a te odluke je ispitao i Vrhovni sud povodom apelantkinjine izjavljene revizije, te u usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva ocijenio da su nižestepene odluke pravilne.

52. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala i u toku osporenog parničnog postupka, na koje su redovni sudovi odgovorili. Naime, u vezi s apelantkinjinim prigovorom da je u konkretnom slučaju tužbu trebalo odbaciti kao neblagovremenu (preuranjenu), shodno članu 27a. Zakon o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine (jer je predmetni parnični postupak pokrenut prije nego što je apelantkinja stupila u posjed predmetne nepokretnosti), Ustavni sud zapaža da iz apelacionog spisa proizlazi da je prvostepeni sud taj apelantkinjin prijedlog odbio rješenjem od 16. januara 2017. godine, te da se o istom prigovoru izjasnio i u obrazloženju prvostepene presude. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud nakon što se osvrnuo na odredbu člana 27a. Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine ukazao, između ostalog, na odredbu člana 177 ZPP-a, te obrazložio da je za donošenje kondemnatorne presude, presude na činidbu, uslov dospjelost činidbe do zaključenja glavne rasprave. Takođe, Ustavni sud zapaža da se na iste navode osvrnuo i Okružni sud ističući da je u tom dijelu odluka prvostepenog suda pravilna jer u toj fazi postupka apelantkinjin prijedlog nije bio moguć. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 27a. Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine proizlazi da postupak povrata sredstava može započeti od dana kada je raniji vlasnik stupio u posjed nepokretnosti, a da iz člana 177 ZPP-a proizlazi da sud može naložiti tuženom da izvrši određenu činidbu ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave. Dovodeći u vezu navedene relevantne odredbe s nespornim činjenicama, da je apelantkinja stupila u posjed predmetne nepokretnosti 23. novembra 2016. godine, te da je u konkretnom slučaju glavna rasprava zaključena 3. aprila 2017. godine, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u činjenici da su redovni sudovi u konkretnom slučaju meritorno odlučili o tužiočevom tužbenom zahtjevu.

53. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj presudi kao konačnoj odluci u osporenom parničnom postupku zaključio da je tužilac nesavjestan posjednik (imajući u vidu sadržaj odredbe člana 72 ZOSPO-a, kao i činjenicu da je tužilac za raniji postupak saznao 5. juna 2002. godine, a da je rekonstrukciju predmetne nepokretnosti vršio 2008. godine, a i kasnije), tako da se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba člana 39 ZOSPO-a (kojom je propisana zaštita prava svojine nesavjesnog posjednika). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka redovnih sudova proizlazi, kao nesporno, da je tužilac izvršio određena ulaganja u predmetnu nepokretnost, te da su se redovni sudovi, pozivajući se na nalaz vještaka građevinske struke, kao i njegovu dopunu i iskaz tog vještaka, očitovali i o karakteru tih ulaganja. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude istakao da je vještak na održanim ročištima potvrdio da su tužiočeva ulaganja dijelom nužna, a dijelom vezana za održavanje stvari, koja su neophodna da ne bi došlo do propadanja stvari i da takođe imaju karakter nužnih troškova koje predviđa odredba člana 39 stav 4 ZOSPO-a, tako da su neosnovani revizioni navodi da se iz nalaza ne može zaključiti koja ulaganja su nužna, a koja korisna za vlasnika. Dovodeći u vezu navedeno obrazloženje s odredbom člana 39 ZOSPO-a, Ustavni sud, nasuprot apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u primjeni navedene odredbe, kao ni u ocjeni provedenih dokaza. Takođe, u vezi s apelacionim prigovorima da se u konkretnom slučaju nije mogao prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, kao i da je navedeni vještak obračunao i PDV na već obračunati i uračunati PDV, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja iste navode iznosila u reviziji. Naime, u vezi s tim navodima, Vrhovni sud je dao jasno obrazloženje (vidi tačke 22 i 23 ove odluke), ukazujući zašto ti navodi ne mogu uticati na donošenje drugačije odluke u konkretnom slučaju, a u tom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo pogotovo jer zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava, osim ako su ti zaključci očigledno proizvoljni, što u konkretnom slučaju ne proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, kao ni dokumenata dostavljenih uz apelaciju.

54. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da se apelantkinja poziva i na povredu načela pravne sigurnosti, ističući da su isti sudovi u sličnim pravnim i činjeničnim situacijama zauzimali potpuno suprotna stanovišta i tužbene zahtjeve odbacivali, odnosno donosili drugačije odluke, u vezi s čim je dostavila Presudu Okružnog suda broj 71 0 P 035767 12 Gž 2 od 12. marta 2013. godine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine (dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), slijedeći praksu Evropskog suda, ukazao na stav da načelo pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje i da je to načelo povrijeđeno u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance za odlučivanje u određenom pitanju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu, dolaze protivrječne odluke u kojima su izostala obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tome ne postoji mehanizam koji bi obezbijedio konzistentnost u odlučivanju (tačka 37). Imajući u vidu navedenu praksu, te da je u konkretnom slučaju konačna odluka bila presuda Vrhovnog suda, koja je predmet osporavanja, a da se apelantkinja poziva na različitu praksu ukazujući na presudu Okružnog suda, Ustavni sud i ove navode smatra neosnovanim s obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o odlukama istog suda, odnosno apelantkinja se poziva na odluku suda koji je niže instance. Pri tome, Ustavni sud zapaža da, iako se radi o istoj pravnoj stvari, da se ne radi o identičnoj činjeničnoj situaciji, niti je u odluci Okružnog suda, na koju se poziva apelantkinja, tužbeni zahtjev odbačen, kako to navodi apelantkinja.

55. Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

56. U vezi s apelantkinjinim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

57. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužiočevom tužbom od 10. avgusta 2010. godine, a da je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 6. novembra 2018. godine. Dakle, predmetni postupak je pred redovnim sudovima trajao osam godina i oko tri mjeseca.

Analiza dužine trajanja postupka

58. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju parnični postupak vođen povodom tužiočeve tužbe radi isplate naknade troškova ulaganja, odnosno povodom apelantkinjine protivtužbe radi isplate, a koji postupak nije hitne prirode. Zatim, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali sprovesti u predmetnom postupku, odnosno da se u konkretnom slučaju odlučivalo i o osnovanosti tužbenog i protivtužbenog zahtjeva, da je proveden veći broj materijalnih dokaza, da je izvršeno vještačenje po dva različita vještaka, kao i dopuna nalaza, te saslušanje parničnih stranaka i većeg broja svjedoka, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu. Takođe, imajući u vidu apelacione navode, kao i odgovore na apelaciju, odnosno dokumente dostavljene Ustavnom sudu, Ustavni sud ne nalazi da je apelantkinja svojim postupanjem doprinijela dužini trajanja predmetnog parničnog postupka.

59. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Osnovnim sudom u prvoj fazi trajao četiri godine i oko 11 mjeseci, a da je Okružni sud postupajući po žalbi donio rješenje kojim je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak nakon osam mjeseci (od dana donošenja prvostepene presude). U ponovnom postupku Osnovni sud je donio prvostepenu presudu nakon jedne godine i četiri mjeseca (od donošenja rješenja Okružnog suda), Okružni sud drugostepenu presudu nakon šest mjeseci (od donošenja prvostepene presude), a Vrhovni sud konačnu odluku nakon nešto duže od devet mjeseci (od donošenja drugostepene presude). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak nešto duže trajao u prvoj fazi pred Osnovnim sudom, dok su ostale odluke redovni sudovi donosili u relativno kratkom vremenu. Međutim, s obzirom na to da Ustavni sud ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, da su u postupku u okviru analiziranog perioda (osam godina i oko tri mjeseca) redovni sudovi donijeli četiri meritorne odluke i jednu procesnu odluku, da je apelantkinja došla do konačne odluke u svom predmetu prije podnošenja apelacije, kao i da se radilo o složenijem postupku, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

60. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

61. Apelantkinja se u apelaciji pozvala i na kršenje člana II/3k) Ustava Bosne Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantkinjina argumentacija u smislu povrede ovog prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, odnosno proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, kao i da je došlo do povrede načela pravne sigurnosti. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantkinja povredu prava na imovinu, u suštini, dovodi u kontekst navoda o povredi prava na pravično suđenje, zbog čega Ustavni sud prilikom zaključka u vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje pozivanje na povredu prava na imovinu, takođe, smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

62. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje zašto u konkretnom slučaju smatraju osnovanim tužiočev tužbeni zahtjev, odnosno kada su apelantkinju obavezali da tužiocu na ime ulaganja u predmetnu nepokretnost isplati određeni novčani iznos. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja, koji je složene prirode i u kojem su redovni sudovi odlučivali o tužbi i protivtužbi, ne nalazi da je dužina postupka u ukupnom trajanju od osam godina i oko tri mjeseca, u okviru kojeg perioda su donesene četiri meritorne odluke i jedna procesna odluka, prešla granice „razumnog roka“.

63. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka c) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

64. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-464/19 (V. H.) | Sudska praksa | Aktio