Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-731/19 (S.G.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Eksproprijacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-731/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-731/19, rješavajući apelaciju S.G, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S.G.
protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 017619 16 Uvp od 22. novembra 2018. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 017619 15 U od 23. avgusta 2016. godine i rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske broj 21.05/473-223/15 od 29. septembra 2015.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S.G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Rade K. Ćulibrk, advokat iz Banjaluke, podnio je 15. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 017619 16 Uvp od 22. novembra 2018. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 017619 15 U od 23. avgusta 2016. godine i rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 21.05/473-223/15 od 29. septembra 2015. godine.
2. Iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je apelant 3. oktobra 2002. godine podnio zahtjev Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske – Područna jedinica Prnjavor (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) za deeksproprijaciju nekretnina označenih kao k.č. br. 228/7 (u daljnjem tekstu: prva parcela), te broj 228/21 (u daljenjem tekstu: druga parcela) i parcela broj 228/9 (u daljnjem tekstu: treća parcela), upisanih u zemljišno-knjižni uložak preciziran u dostavljenoj dokumentaciji, koje su eksproprisane dopunskim rješenjem Opštinskog sekretarijata za upravno pravne i opšte poslove Prnjavor (u daljnjem tekstu: Opštinski sekretarijat) broj 03/9-UP- 305-5/71 od 21. juna 1971. godine, ukazujući da te nekretnine nisu privedene svrsi.
3. Područna jedinica je, odlučujući u ponovnom postupku u konkretnom predmetu, nakon održanih usmenih rasprava, donijela rješenje broj 36-473-10/02 od 11. juna 2015. godine kojim je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev „za deeksproprijaciju nekretnina koje su eksproprisane rješenjem [Opštinskog sekretarijata] broj 03/9-UP-305-5/71 od 21.06.1971. godine kojim su od [apelanta] a na njegov zahtjev, eksproprisane nekretine označene kao [prva parcela] vlasništvo državna svojina sa 1/1 dijela“.
4. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je Područna jedinica utvrdila da su dopunskim rješenjem Opštinskog sekretarijata broj 03/9-UP-305-5/71 od 21. juna 1971. godine od apelanta eksproprisane nekretnine - prva, druga i treća parcela - vlasništvo i posjed apelanta, te da je navedenim rješenjem Opštinskog sekratarijata od 29. juna 1971. godine određena novčana naknada za eksproprisane nepokretnosti. Dalje, utvrđeno je da je prva parcela, koja je, kako je navedeno, predmet konkretnog postupka, ranije bila vlasništvo i posjed apelanta, a sada vlasništvo i posjed opštine Prnjavor, eksproprisana na apelantov zahtjev i da se na istoj nalazila stambeno-porodična zgrada. Zatim, utvrđeno je da za navedenu parcelu nije utvrđivan opšti interes za izgradnju puta Klašnice-Prnjavor- Derventa, a što je, kako je navedeno u obrazloženju rješenja, vidljivo iz rješenja Opštinskog sekretarijata broj 03/2-UP-670/1-69 od 30. maja 1969. godine, gdje su u dispozitivu tog rješenja, kojim je utvrđen opšti interes, navedene samo druga i treća parcela, što znači da prva parcela nije eksproprisana za potrebe izgradnje puta, već po zahtjevu ranijeg vlasnika, zbog nepostojanja ekonomskog interesa da je i dalje koristi.
5. Područna jedinica je zaključila da se u slučaju deeksproprijacije, prema stanovištu sudske prakse, primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme donošenja rješenja, a da je to u konkretnom slučaju Zakon o eksproprijaciji SFRJ, po čijem članu 31. stav 3. bi se odlučivalo o zahtjevu ranijeg vlasnika za poništenje rješenja o eksproprijaciji. Međutim, Područna jedinica je zaključila da korisnik eksproprijacije u odnosu na nepokretnosti koje su eksproprisane na zahtjev ranijeg vlasnika u smislu člana 9. navedenog Zakona nije bio u obavezi iste privoditi namjeni, a u kojem slučaju se deeksproprijacija i ne može izvršiti bez saglasnosti korisnika eksproprijacije, koja u konkretnom slučaju nedostaje jer se korisnik eksproprijacije protivi postupku deeksproprijacije i povratu nekretnina ranijem vlasniku. Područna jedinica je ukazala da je to i stav sudske prakse izražen u presudi Vrhovnog suda BiH broj U-3251/71 od 29. marta 1973. godine i presudi Vrhovnog suda FBiH broj U-2451/02 od 14. jula 2004. godine, (objavljenim u Komentaru Zakona o eksproprijaciji Republike Srpske iz 2007. godine). Imajući u vidu navedeno, te konstatujući da se apelantov zahtjev (preciziran na usmenoj raspravi) odnosi na prvu parcelu, koja je eksproprisana po njegovom zahtjevu upravo po članu 9. Zakona o eksproprijaciji SFRJ, Područna jedinica je konstatovala da nema osnova da se ta nekretnina deekspropriše, budući da se korisnik eksproprijacije protivi postupku deeksproprijacije odnosno nije saglasan sa istom, a da je sasvim irelevantno utvrđivati činjenicu da li je predmetna parcela izgrađena ili ne, jer ista nije ni eksproprisana u svrhu izgradnje puta Klašnice-Prnjavor-Derventa.
6. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Područne jedinice, u kojoj je između ostalog, ukazao da je na održanim raspravama uslovno odustao od prijedloga za deeksproprijaciju druge i treće parcele samo ukoliko mu se deekspropriše prva parcela, što se u konkretnom slučaju nije desilo. Odlučujući o žalbi, Uprava je donijela rješenje broj 21.05/473-223/15 od 29. septembra 2015. godine kojim je (stav 1. izreke rješenja) žalbu odbila kao neosnovanu, te je (stav 2. izreke rješenja) naložila Područnoj jedinici da donese dopunsko rješenje po apelantovom zahtjevu za deeksproprijaciju nekretnina označenih kao druga parcela i treća parcela.
7. U obrazloženju rješenja Uprava je zaključila da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito u odnosu na apelantov zahtjev za deeksprorpijaciju prave parcele, te je vezi sa tim prihvatila razloge date u prvostepenom rješenju. Pored toga, Uprava je naložila Područnoj jedinici da donese odluku po apelantovom zahtjevu za deeksproprijaciju druge i treće parcele, obrazloživši da se, u situaciji gdje postoji određena dilema da li je stranka podnijela neki zahtjev, a organ navodno propustio odlučiti o istom ide u korist stranke zbog čega će prvostepeni organ donijeti dopunsko rješenje samo za ove dvije parcele.
8. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Uprave, koja je odbijena kao neosnovana presudom Okružnog suda broj 11 0 U 017619 15 U od 23. avgusta 2016. godine broj 11 0 U 017619 15 U od 23. avgusta 2016. godine.
9. Okružni sud je u obrazloženju presude zaključio da su činjenično utvrđenje i pravni zaključak izražen u osporenom aktu pravilni i da se ne mogu se dovesti u sumnju navodima tužbe. Naime, Okružni sud je ocijenio da su u osporenom rješenju dati valjani razlozi za odluku kojom je naloženo donošenje dopunskog rješenja u odnosu na drugu i treću parcelu, a koje prihvata i taj sud. Što tiče prve parcele, Okružni sud je zaključio da su i u tom dijelu osporenog rješenja dati valjani razlozi za odluku o odbijanju apelantovog zahtjeva, koje prihvata i taj Sud.
10. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, koji je Vrhovni sud odbio presudom broj 11 0 U 017619 16 Uvp od 22. novembra 2018. Godine.
11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ukazao da se u postupku deeksproprijacije primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji, jer je postupak deeksproprijacije neposredno vezan za realizaciju rješenja o eksproprijaciji, pa je u konkretnom slučaju relevantan Zakon o eksproprijaciji SFRJ, koji je važio u vrijeme odlučivanja i donošenja dopunskog rješenja o eksproprijaciji, a ne Zakon o eksproprijaciji SR BiH na koji se apelant pozvao u zahtjevu.
12. Vrhovni sud je dalje naveo da je odredbom člana 31. stav 1. Zakona o eksproprijaciji SFRJ propisano da će se pravosnažno rješenje o eksproprijaciji poništiti ako to korisnik eksproprisane nepokretnosti i raniji sopstvenik zajednički zahtijevaju, a da je stavom 2. te odredbe propisano da će se na zahtjev ranijeg sopstvenika eksproprisane nepokretnosti pravosnažno rješenje o eksproprijaciji poništiti ako korisnik eksproprijacije u roku od dvije godine od pravosnažnosti tog rješenja nije izvršio prema prirodi objekta znatnije radove na tom objektu. Vrhovni sud je konstatovao da iz navedenog proizlazi da se rješenje o eksproprijaciji obavezno poništava kada postoji zajednički zahtjev ranijeg vlasnika i sadašnjeg korisnika eksproprisanih nekretnina, bez obzira na uslove iz stava 2. te odredbe, postojanje kojih se u tom slučaju ne utvrđuje. Takođe, Vrhovni sud je zaključio da se to odnosi i na nekretnine koje su eksproprisane po prijedlogu ranijeg vlasnika u smislu člana 9. tada važećeg Zakona o eksproprijaciji, zbog nepostojanja privrednog interesa da ih dalje koristi. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da se stav 2. odredbe člana 31. tog Zakona odnosi samo na one nekretnine koje su eksproprisane po zahtjevu korisnika eksproprijacije u svrhu izgradnje nekog objekta za koji je utvrđen opšti interes, jer se samo za te nekretnine može utvrđivati da li su privedene utvrđenoj namjeni, što je jedan od uslova za podnošenje zahtjeva za deeksproprijaciju. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da su nekretnine koje su eksproprisane po zahtjevu ranijeg vlasnika, eksproprisane iz drugog razloga, jer raniji vlasnik nije imao privredni interes da ih dalje koristi, a ne radi izgradnje objekta (u ovom slučaju auto-puta), zbog čega se i ne mogu utvrđivati uslovi privođenja namjeni. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da dalje korištenje te nekretnine nije ograničeno Zakonom o eksproprijaciji, upravo iz navedenih razloga, zbog čega je pogrešan navod apelanta da i te nekretnine imaju isti pravni status, kada je riječ o provođenju postupka deeksproprijacije, kao i nekretnine za koje je utvrđen opšti interes i koje su eksproprisane u svrhu izgradnje određenog objekta, konkretno autoputa.
13. Konstatujući da eksproprijacija prve parcele nije izvršena za potrebe izgradnje autoputa, niti je za tu parcelu utvrđivan opšti interes od strane nadležnih organa, već je navedena parcela eksproprisana po prijedlogu ranijeg vlasnika - apelanta u smislu člana 9. tada važećeg Zakona o eksproprijaciji, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno osporenim aktom zaključeno da se deeksproprijacija te parcele može vršiti samo uz saglasnost sadašnjeg korisnika navedene parcele, koja u konkretnom slučaju ne postoji. S obzirom da su predmetnim zahtjevom za deeksproprijaciju obuhvaćene i druga i treća parcela, o kojima nije odlučeno, Vrhovni sud je ocijenio da je osporenim aktom pravilno naloženo Područnoj jedinici da donese dopunsko rješenje i odluči o tom dijelu zahtjeva.
14. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelant vidi u navodnoj proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno člana 31. Zakona o eksproprijaciji SFRJ. Naime, apelant smatra da osporene odluke nisu imale uporište u zakonu, već samo u sudskoj praksi, za zaključak da apelant nema pravo na deeksproprijaciju prve parcele jer je ta parcela eksproprisana po zahtjevu apelanta iz ekonomskih razloga, zbog čega korisnik eksproprijacije nije imao ni obavezu da predmetnu parcelu privede namjeni. Apelant smatra da nekretnina na kojoj je proglašen javni interes i nekretnina koja je eksproprisana od ranijeg vlasnika zbog nepostojanja ekonomskog interesa za korištenje te nekretnine prilikom deeksproprijacije predstavljaju pravno jedinstvo i imaju isti pravni status, što znači da ako nekretnina na kojoj je proglašen pravni interes nije privedena namjeni da raniji vlasnik u postupku deeksproprijacije ima pravo da izvrši povrat i nekretnina koje su eksproprisane po njegovom zahtjevu i da mu za to ne treba saglasnost korisnika eksproprijacije. Apelant tvrdi da se u konkretnom slučaju trebao zapravo trebao primijeniti Zakon o eksproprijaciji SR BiH. Pored toga, tvrdi da proizvoljna primjena materijalnog prava u konkretnom slučaju predstavlja diskriminaciju po nacionalnoj osnovi jer je Hrvat po nacionalnosti.
15. Zakon o eksproprijaciji ("Službeni list FNRJ", br. 12/57 i 53/62 i "Službeni list SFRJ", br. 13/65, 5/68 i 7/68 – ispravka; tekst preuzet sa: paragraf.rs) u relevantnom dijelu glasi: Član 9 Ako se pri eksproprijaciji jednog dela nepokretnosti utvrdi da sopstvenik nema privrednog interesa da koristi preostali deo, eksproprisaće se na njegov zahtev i ovaj deo. Član 31 Korisnik eksproprijacije može do pravnosnažnosti rešenja o eksproprijaciji odustati od predloga za eksproprijaciju.
Pravnosnažno rešenje o eksproprijaciji poništiće se ako to korisnik eksproprijacije i raniji sopstvenik zajednički zahtevaju.
Na zahtev ranijeg sopstvenika eksproprisane nepokretnosti pravnosnažno rešenje o eksproprijaciji poništiće se, ako korisnik eksproprijacije u roku od dve godine od pravnosnažnosti toga rešenja nije izvršio, prema prirodi objekta, znatnije radove na tom objektu, ukoliko ovim zakonom za pojedine slučajeve nije drukčije određeno.
Zahtev za poništaj rešenja o eksproprijaciji raniji sopstvenik može staviti i po isteku dve godine od pravnosnažnosti toga rešenja, sve dok korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove.
Po zahtevu za poništaj rešenja o eksproprijaciji i po odustanku od predloga za eksproprijaciju rešava organ koji je po predlogu za eksproprijaciju rešavao u prvom stepenu, a imovinski odnosi između korisnika eksproprijacije i sopstvenika nepokretnosti rešavaće se u slučaju spora pred sudom opšte nadležnosti.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
17. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
19. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega zapaža da iz tih navoda proizilazi da apelant osporene odluke osporava samo u dijelu u kojem je meritorno odlučeno o njegovom zahtjevu za deeksproprijaciju prve parcele, pa će Ustavni sud osporene odluke (i) ispitati isključivo u tom dijelu. U vezi sa tim, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
20. Ustavni sud nalazi da apelant povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji nalazi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
21. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud smatra da su u obrazloženjima osporenih odluka prilikom razmatranja navoda kakve apelant ponavlja u apelaciji, dati dovoljno jasni i argumentovani razlozi za zaključak da je u konkretnom slučaju primjenjiv Zakon o eksproprijaciji SFRJ, kao zakon koji je važio u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji predmetne nekretnine, a ne Zakon o eksproprijaciji SR BIH, u kojem zaključku Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti (vidi mutatis mutandis Odluka Ustavnog suda broj AP-669/15 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisudba).
22. Takođe, Ustavni sud smatra da su u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda, kao konačne odluke u konkretnom slučaju, dati dovoljno jasni i argumentovani razlozi za zaključak da je apelantov zahtjev za deeksproprijaciju prve parcele neosnovan, jer u odnosu na tu parcelu nisu ispunjeni uslovi za deeksproprijaciju (odnosno poništenje rješenja o eksproprijaciji) propisani tim Zakonom. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, smatra potrebnim ukazati da je Vrhovni sud u osporenoj presudi naveo da je citirao odredbe člana 31. stav 1. i 2. Zakona o eksproprijaciji SFRJ i da se u obrazloženju te presude dalje pozivao na te odredbe. Međutim, upoređujući sadržaj odredbi člana 31. st. 1. i 2. Zakona o eksproprijaciji SFRJ citiran u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda i stvarni sadržaj odredbi člana 31. Zakona o eksproprijaciji SFRJ (citiran u tački 15. ove odluke) proizilazi da se radi o očiglednoj grešci i da se Vrhovni sud u osporenoj odluci zapravo pozivao na odredbe člana 31. st. 2. i 3. Zakona o eksproprijaciji. Shodno tome, Ustavni sud će u daljnjem tekstu ove Odluke navedene odredbe tako i označavati. Ustavni sud zapaža da je, razmatrajući apelantove navode, Vrhovni sud obrazložio da iz navedenih odredbi proizilazi da se rješenje o eksproprijaciji obavezno poništava kada postoji zajednički zahtjev ranijeg vlasnika i sadašnjeg korisnika eksproprisanih nekretnina, bez obzira na uslove iz stava 3. člana 31. Zakona o eksproprijaciji SFRJ, te da se to odnosi i na nekretnine koje su eksproprisane po prijedlogu ranijeg vlasnika u smislu člana 9. istog Zakona, zbog nepostojanja privrednog interesa da ih dalje koristi i na nekretnine eksprorpisane po prijedlogu korisnika eksproprijacije, a da se stav 3. odredbe člana 31. tog Zakona odnosi samo na nekretnine koje su eksproprisane po zahtjevu korisnika eksproprijacije u svrhu izgradnje nekog objekta za koji je utvrđen opšti interes, jer se samo za te nekretnine može utvrđivati da li su privedene utvrđenoj namjeni, što je jedan od uslova za podnošenje zahtjeva za deeksproprijaciju. Vrhovni sud je obrazložio da su nekretnine koje su eksproprisane po zahtjevu ranijeg vlasnika, eksproprisane iz drugog razloga, jer raniji vlasnik nije imao privredni interes da ih dalje koristi, a ne radi izgradnje objekta (u ovom slučaju auto-puta), zbog čega se i ne mogu utvrđivati uslovi privođenja namjeni.
23. Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju nesporno da se radi o nekretninama – prvoj parceli koja je eksproprisana po apelantovom zahtjevu i da se korisnik eksproprijacije protivi deeksproprijaciji te parcele, te dovodeći u vezu ovakvo obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda sa tekstom odredbi čl. 31. i 9. Zakona o eksproprijaciji SFRJ, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda, iz kojeg proizilazi da u konkretnom slučaju nije primjenjiv stav 3. člana 31. navedenog Zakona o eksproprijaciji SFRJ, jer se ne radi o nekretninama koje su eksproprisane po zahtjevu korisnika eksproprijacije u svrhu izgradnje nekog objekta za koji je utvrđen opšti interes, već po zahtjevu ranijeg vlasnika koji nije imao privredni interes da ih dalje koristi, a da nisu ispunjeni uslovi ni iz stava 2. istog člana jer ne postoji saglasnost korisnika eksproprijacije, zbog čega je apelantov zahtjev i odbijen kao neosnovan. Pored toga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke razmotrio apelantove navode, kakve apelant takođe ponavlja u apelaciji, da predmetna nekretnina (prva parcela) ima isti pravni status kao i nekretnine za koje je utvrđen opšti interes i da je dao dovoljno jasno i agrumentovano obrazloženje zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja u konkretnom slučaju.
24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporene odluke nisu proizvoljne, niti postoji išta što bi ukazalo da su redovni sudovi i organi uprave proizvoljno primijenili materijalno pravo na štetu apelanta. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant u ovom dijeli ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
25. Takođe, vezano za nediskriminaciju, Ustavni sud primjećuje da apelant smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje i imovinu s obzirom da je u osporenim odlukama proizvoljno primjenjeno materijalno pravo jer je po nacionalnosti Hrvat. Međutim, imajući u vidu zaključke iz prethodnih tački ove Odluke, te uzimajući u obzir da osim ovih paušalnih navoda, nije ponudio dokaze koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju nediskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i pravoma na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani
26. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević