Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3519/20 (M. T.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

  • Ponavljanje postupka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3519/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3519/20, rješavajući apelaciju Momira Tomaša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Momira Tomaša podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 022435 20 Kž 2 od 11. augusta 2020.

godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Momir Tomaš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Duško Tomić advokat iz Sarajeva, podnio je 25. septembra 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 022435 20 Kž 2 od 11. augusta 2020. godine.

2. Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom broj 09 0 K 022435 14 K od 22. aprila 2016. godine (koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda broj 09 0 K 022435 16 Kž od 19. januara 2017. godine ) oglasio apelanta krivim za krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ i osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca. Istom presudom oštećeni A.K. je sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.

3. Kantonalni sud je rješenjem broj 09 0 K 022435 20 Kv od 11. marta 2020. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda od 11. augusta 2020. godine, odbio apelantov zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka pravosnažno okončanog presudom Kantonalnog suda od 22. aprila 2016. godine. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da dokazi na koje se apelant pozvao u zahtjevu za ponavljanje postupka nisu novi dokazi u smislu člana 343. tačka c) stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, jer su neki od njih provedeni na glavnom pretresu, dok je provođenje ostalih dokaza prvostepeni sud odbio kao nevažne za odluku, a u cilju efikasnijeg vođenja krivičnog postupka. Vrhovni sud je naveo da su dokazi (u ovom slučaju svjedoci) bili predstavljeni sudu od strane apelantove odbrane i da je prvostepeni sud ispitao relevantnost njihovog svjedočenja, odnosno svjedok Ž.Š. je tokom postupka u kojem je donesena pravosnažna presuda, po kojoj se traži ponavljanje postupka, direktno i unakrsno ispitan na glavnom pretresu. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, prije nego što je saslušan svjedok Ž.Š., razmatrao prijedlog apelanta da se sasluša osam svjedoka, te da je raspravno vijeće odlučilo da se prihvati saslušanje četiri svjedoka, jer su se svi predloženi svjedoci izjašnjavali na iste okolnosti (a u cilju efikasnijeg vođenja krivičnog postupka). Vrhovni sud je naveo da apelant u žalbi samo iznosi paušalnu tvrdnju da je iz novih izjava novih svjedoka sasvim vidljivo da apelant nije učinio ratni zločin za koji je pravosnažno osuđen, prebacujući odgovornost na apelantovog brata, te da i ne pokušava dati bilo kakve razloge zbog čega te činjenice i dokazi i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu. S obzirom da apelant u žalbi nije ni dovodio u pitanje stvarne razloge koje je prvostepeni sud iznio u rješenju od 11. marta 2020. godine kojim je odbio apelantov zahtjev za ponavljanje postupka, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o apelantovom zahtjevu za ponavljanje pravosnažno okončanog krivičnog postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o „osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava, kao i na svoju praksu da se garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ne primjenjuju na postupak povodom zahtjeva za ponavljanje postupka, jer se u tom postupku samo odlučuje o ispunjenosti zakonskih uslova da se dozvoli ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, a ne odlučuje se o „osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta“ (vidi, između ostalih, Odluke Ustavnog suda, AP 1206/10 od 15. juna 2010. godine i AP 781/11 od 20. aprila 2011. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3519/20 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio