Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3298/20 (M. G., R. N. i A. R.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Djelotvoran pravni lijek
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nematerijalna šteta
- Materijalna šteta
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3298/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3298/20, rješavajući apelaciju Mirjane Goričanac i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirjane Goričanac, Radivoja Nedića i Angeline Radonjić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 016647 20 GŽ 4 od 23. juna 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 016647 19 P 4 od 10. januara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirjana Goričanac, Radivoje Nedić i Angelina Radonjić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Teslića, podnijeli su 4. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 016647 20 GŽ 4 od 23. juna 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 016647 19 P 4 od 10. januara 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da se obaveže tuženi (B.D.) da apelantima naknadi štetu zbog smrti bliskog srodnika te da apelantima naknadi materijalnu štetu. Također, obavezani su apelanti da tuženom solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 6.540,00 KM.
3. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da je presudom broj 87 0 P 016647 14 P od 24. novembra 2016. godine obavezao tuženog da apelantima nadoknadi štetu na ime duševnih bolova zbog smrti majke svakom apelantu po 4.500,00 KM i troškova sahrane svakom apelantu po 900,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom (stav I izreke), dok je odbio tužbeni zahtjev apelanata u dijelu kojim su tražili da se obaveže tuženi da apelantima na ime naknade štete zbog duševnih bolova zbog smrti brata isplati iznos od po 2.000,00 KM (stav II izreke), te odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav III izreke). Prvostepeni sud je naveo da je Okružni sud rješenjem broj 87 0 P 016647 17 Gž 2 od 24. marta 2017. godine prvostepenu presudu u prvom i trećem stavu njene izreke ukinuo i predmet u tom dijelu vratio provostepenom sudu na ponovno odlučivanje, dok je u drugom stavu izreke prvostepena presuda ostala neizmjenjena. Prvostepeni sud je naveo da su apelanti u ponovnom postupku ostali kod tužbenog zahtjeva u dijelu kojim su tražili isplatu štete ze pretrpljene duševne bolove zbog smrti majke i troškova sahrane. Prvostepeni sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio na osnovu čl. 383., 386., 387. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Prvostepeni sud je naveo da troškove postupka čine troškovi tuženog koji se odnose na sastav odgovora na tužbu, sastav odgovora na žalbu, za zastupanje na osam održanih ročišta, sve uvećano za paušalnu nagradu u iznosu od 25%, te naknadu za odsustva iz kancelarije za ukupno četiri sata, što sve ukupno iznosi 3.270 boda ili 6.540,00 KM (član 14., tarifni br. 2., 9. i 12. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata; u daljnjem tekstu: AT), a koje troškove je, cijeneći da je tuženi u cijelosti uspio u sporu, dosudio tuženom.
4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je tuženi kao vozač motornog vozila u krivičnom postupku oglašen krivim zbog krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret povodom ove saobraćajne nezgode u kojoj je smrtno stradala majka apelanata, dok je krivični postupak protiv brata apelanata obustavljen zbog njegove smrti. Okružni sud je naveo da je brat apelanata, kao vozač zaprege na kojoj se nalazila majka apelanata, u trenutku nastanka saobraćajne nezgode bio pod dejstvom alkohola sa 1,32 g/kg, te da zaprega nije bila označena bilo kakvom svjetlosnom signalizacijom tokom noćne vožnje. Okružni sud je naveo da doprinos majke apelanata nastanku štetne posljedice iznosi 10%, jer je svjesno pristala da se vozi sa licem pod dejstvom alkohola i na zaprezi bez svjetlosnih oznaka (član 192. Zakona o obligacionim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO).Okružni sud je naveo da je umješač na strani tuženog "Drina osiguranje", kod koga je bilo osigurano vozilo tuženog, apelantima na ime duševnih bolova zbog smrti majke isplatio iznose od po 7.804,00 KM (čl. 200. i 201. ZOO), iznose od 2.000,00 KM na ime sahrane, iznose od po 400,00 KM na ime crnine i iznos od 2.500,00 KM na ime podizanja nadgrobnog spomenika (član 193. ZOO). Okružni sud je naveo da visina isplaćenih iznosa na ime duševnih bolova zbog smrti bliskog srodnika predstavlja pravičnu naknadu, a imajući u vidu da je majka apelanata u trenutku smrti imala oko 88 godina, te da su apelanti lica zrelije životne dobi koji su u trenutku smrti majke bili formirani kao ličnosti sa potpunim emotivnim i fizičkim razvojem, te da isplaćeni iznosi na ime materijalne štete, uključujući i iznos koji se odnosi na ime troškove sahrane, predstavlja prosječni iznos za taj vid štete i u skladu je sa ustaljenom sudskom praksom i običajima. Okružni sud je naveo da su apelanti namireni sa isplatom naknade štete od strane umješača, te naglasio da apelanti nisu dokazali (član 123. ZPP) da su pretrpili veću nematerijalnu, odnosno materijalnu štetu od one koja im je od strane umješača na strani tuženog već isplaćena, pa je neosnovan tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, pozivajući se na ZPP i AT, pravilno odlučio o troškovima parničnog postupka, te naglasio da se ne radi o troškovima krivičnog postupka, kako to apelanti navode. Osnovom navedenog, Okružni sud je odbio žalbu apelanata i potvrdio prvostepenu presudu.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti navode da se „ni po jednom od kriterija za dosudu troškova ne može uzeti da se troškovi imaju dosuditi tuženom. Apelanti navode da je došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku, zbog čega traže naknadu nematerijalne štete.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, a Ustavni sud u ovakvom obrazloženju redovnih sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelanti u apelaciji uglavnom ponavljaju navode koje su isticali u toku postupka pred redovnim sudovima, a koje navode su razmotrili redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. U odnosu na navode apelanata kojima ukazuju na dužinu trajanja predmetnog postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud će kao relevantan period razmatrati period od 26. maja 2014. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 23. juna 2020. godine kada je Okružni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji su apelanti koristili, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, predmetni postupak pred redovnim sudovima trajao nešto duže od šest godina, u kojem periodu su redovni sudovi preduzimali niz procesnih radnji te donijeli četiri odluke. Imajući u vidu navedeno, po mišljenju Ustavnog suda, dužina predmetnog postupka se ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević