Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-634/19 (MI „Galames“ d.o.o. Beograd i D. Č.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ništavost
  • Uknjižba
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Hipoteka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-634/19

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 634/19, rješavajući apelaciju MI „Galames“ d.o.o. Beograd i Dragana Čičića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija MI „Galames“ d.o.o.

Beograd i Dragana Čičića podnesena protiv presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine br. 96 0 P 082879 18 Rev od 21. novembra 2018. godine i 96 0 P 082879 17 Gž od 29. januara 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. MI „Galames“ d.o.o. Beograd i Dragan Čičić iz Kraljeva (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Nebojša Pantić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 6. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 96 0 P 082879 18 Rev od 21. novembra 2018. godine i 96 0 P 082879 17 Gž od 29. januara 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužilac), „Nove Agro banke“ a.d. Beograd u stečaju (umješača na strani tužioca, u daljnjem tekstu: umješač) i „Novog Bimeksa“ d.d. Brčko u stečaju zatraženo je u periodu od 8. do 14. septembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Apelacioni sud, Osnovni sud, tužilac, umješač i „Novi Bimeks“ d.d. Brčko u stečaju dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 11. do 29. septembra 2020. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Tužilac je 12. septembra 2001. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženih ODP „Bimeks“ Brčko, „Zmijanje Plast“ d.o.o. Banjaluka i „Drvoplast“ d.o.o. Petrinja radi poništenja ugovora o dokapitalizaciji i poslovno-tehničkoj saradnji od 15. juna 1999. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o dokapitalizaciji) i njegovog aneksa od 16. jula 1999. godine. „Zmijanje Plast“ d.o.o. Banjaluka i „Drvoplast“ d.o.o. Petrinja su 13. februara 2002. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv tužioca i ODP „Bimeks“ Brčko radi raskida ugovora o dokapitalizaciji i njegovog aneksa, te isplate određenog novčanog iznosa na ime ulaganja u ODP „Bimeks“ Brčko. Rješenjem Osnovnog suda od 28. februara 2002. godine spojeni su navedeni parnični predmeti u jedan postupak pod brojem Ps-24/01-4.

6. Osnovni sud je donio Presudu broj Ps-24/01-4 od 16. maja 2003. godine kojom je usvojio tužiočev tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništav ugovor o dokapitalizaciji i njegov aneks, te usvojio protivtužbeni zahtjev i obavezao tužioca i ODP „Bimeks“ Brčko da solidarno isplate „Zmijanje Plast“ d.o.o. Banjaluka i „Drvoplast“ d.o.o. Petrinja određeni novčani na ime izvršenih ulaganja po ugovoru o dokapitalizaciji i njegovom aneksu sa zakonskom zateznom kamatom, dok su zahtjevi odbijeni u preostalom dijelu.

7. Presudom Apelacionog suda broj Pž-24/03 od 17. jula 2003. godine uvažena je žalba tužioca i ODP „Bimeks“ Brčko i preinačena prvostepena presuda tako što je „Zmijanje Plast“ d.o.o. Banjaluka i „Drvoplast“ d.o.o. Petrinja odbio u cijelosti s protivtužbenim zahtjevom i obavezao ih na naknadu troškova postupka, dok je prvostepena presuda potvrđena u dijelu koji se odnosio na utvrđenje ništavosti ugovora o dokapitalizaciji i njegovog aneksa.

Parnični postupak okončan osporenom odlukom

8. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 082879 17 P 2 od 25. maja 2017. godine utvrđeno je da nije osnovano potraživanje drugoapelanta kao razlučnog povjerioca u iznosu od 76.530.423,08 KM na nepokretnostima bliže opisanim u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti) koje su svojina stečajnog dužnika u postupku stečaja nad „Novim Bimeksom“ d.d. Brčko u stečaju (stav I izreke). Presudom je dalje utvrđeno da je ništav Sporazum o nagodbi broj M-038/08 od 14. jula 2008. godine zaključen između prvoapelanta i „Novog Bimeksa“ d.d. Brčko u stečaju (u daljnjem tekstu: predmetni sporazum) i Ugovor o zasnivanju hipoteke broj OPU-151/11 od 17. februara 2011. godine zaključen između prvoapelanta i „Novog Bimeksa“ d.d. Brčko u stečaju i PTR „Drvoplast“ Kraljevo (u daljnjem tekstu: ugovor o hipoteci), te kao takvi ne proizvode pravno dejstvo (stav II izreke). Takođe, presudom je utvrđeno da nije pravno valjana uknjižba založnog prava – hipoteke upisanog u korist PTR „Drvoplast“ Kraljevo na određenim nepokretnostima bliže opisanim u izreci presude, koja je dozvoljena Rješenjem Osnovnog suda broj 096-O-DN-11-000588 od 24. februara 2011. godine, pa je naloženo brisanje ove uknjižbe i uspostava pređašnjeg zemljišnoknjižnog stanja (stav III izreke). Presudom je odbijen tužiočev tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da drugoapelant nije pravni sljedbenik PTR „Drvoplast“ Kraljevo zastupano po drugoapelantu kao direktoru (stav IV izreke), te su obavezani apelanti i „Novi Bimeks“ d.d. Brčko u stečaju da tužiocu solidarno nadoknade troškove parničnog postupka (stav V izreke).

9. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je 15. juna 1999. godine zaključen ugovor o dokapitalizaciji između Mesne industrije „Bimeks“ Brčko i preduzeća „Zmijanje Plast“ Banjaluka i „Drvoplast“ d.o.o. Petrinja, te da su se aneksom navedenog ugovora zaključenim 16. jula 1999. godine ugovarači usaglasili da u slučaju prodaje dijela državnog kapitala Mesne industrije „Bimeks“ Brčko, mimo volje ulagača, osnivač Mesna industrija „Bimeks“ Brčko izvrši nadoknadu uloženih sredstava ulagaču prema situacijama i prema procjeni međunarodnih procjenitelja. Osnovni sud je ukazao na presude Osnovnog suda broj Ps-24/01-4 od 16. maja 2003. godine i Apelacionog suda broj Pž-24/03 od 17. jula 2003. godine, kojim je utvrđena ništavost ugovora o dokapitalizaciji i njegovog aneksa i odbijen zahtjev za isplatu potraživanja. Dalje je naveo da je „Zmijanje Plast“ d.o.o. Banjaluka 10. maja 2001. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Banjaluci protiv ODP „Bimeks“ Brčko radi utvrđenja da je u cijelosti izvršio svoje obaveze proistekle iz ugovora o dokapitalizaciji i njegovog aneksa, te da je na određeni datum visina njegovog ulaganja po osnovu izvršenih ugovornih obaveza iznosila određeni novčani iznos. Dalje je naveo da je u toku tog postupka ODP „Bimeks“ Brčko obavijestio sud o presudama donesenim pred sudovima u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine, te je predložio da se tužba odbaci jer je o tužbenom zahtjevu pravosnažno odlučeno. Nadalje, istaknuo je da je u toku postupka pred Osnovnim sudom u Banjaluci zaključen ugovor o prenosu potraživanja 1. juna 2005. godine između „Zmijanje Plast“ d.o.o. Banjaluka i „Drvoplast“ d.o.o. Petrinje kao prenosilaca potraživanja i prvoapelanta kao primaoca potraživanja, kojim je određeno da „Zmijanje Plast“ d.o.o. Banjaluka i „Drvoplast“ d.o.o. Petrinje prenose na prvoapelanta svoja ulaganja u ODP „Bimeks“ Brčko u iznosu od 18.665.654,00 KM, koja ulaganja su potvrđena presudom Apelacionog suda od 17. jula 2003. godine i u kojoj je navedeno da se ta potraživanja mogu realizovati jedino u postupku njegove privatizacije iz razloga što je prvoapelant imao namjeru da učestvuje u postupku privatizacije ODP „Bimeks“ Brčko. Dalje je istaknuo da je „Zmijanje Plast“ d.o.o. Banjaluka podneskom od 26. decembra 2007. godine obavijestio Osnovni sud u Banjaluci da je zaključen prethodno navedeni ugovor o prenosu potraživanja, da prvoapelant stupi na mjesto dotadašnjeg tužioca, kao i da je u međuvremenu transformiran pravni subjekt ODP „Bimeks“ Brčko u d.d. „Novi Bimeks“ Brčko, pa je on označen kao tuženi. Osnovni sud je naveo da je 7. februara 2008. godine punomoćnik DD „Novi Bimeks“ Brčko obavijestio Osnovni sud u Banjaluci da se ne protivi preciziranom tužbenom zahtjevu, da su zainteresovani da se navedena pravna stvar riješi u postupku medijacije shodno Zakonu o postupku medijacije u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o medijaciji), a podneskom od 12. juna 2008. godine obavijestio da priznaje tužbeni zahtjev. Dalje je naveo da je prvoapelant podneskom od 20. juna 2008. godine preinačio tužbu, te predložio da se obaveže „Novi Bimeks“ d.d. Brčko da na ime duga isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

10. Osnovni sud je naveo da je nakon dostavljanja navedenih prijedloga opozvano ročište pred Osnovnim sudom u Banjaluci, te su prvoapelant i „Novi Bimeks“ d.d. Brčko pred medijatorom zaključili predmetni sporazum, nakon čega je prvoapelant Osnovnom sudu u Banjaluci dostavio predmetni sporazum i izjavu da se odriče tužbenog zahtjeva u cijelosti. U vezi s tim, obrazložio je da su se predmetnim sporazumom prvoapelant i „Novi Bimeks“ d.d. Brčko sporazumjeli da „Novi Bimeks“ d.d. Brčko na ime duga isplati prvoapelantu iznos od 18.665.654,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, a prvoapelant se obavezao da će angažovati sudskog vještaka ekonomsko-finansijske struke koji će izvršiti obračun navedene kamate i pripojiti je glavnom dugu. Ukazao je da će se plaćanja navedene obaveze „Novi Bimeks“ d.d. Brčko izvršavati tako što će isplatu vršiti na bankovni račun PTR „Drvoplast“ Kraljevo. Istaknuo je da su se strane saglasile da je predmetnim sporazumom riješen spor po tužbi prvoapelanta protiv „Novog Bimeksa“ d.d. Brčko koji se vodi kod Osnovnog suda u Banjaluci pod brojem 11 71 Ps 004772 01 Ps (raniji broj Ps-754/01), te je određeno da ima snagu izvršne isprave u skladu sa članom 25 Zakona o medijaciji. Nadalje, Osnovni sud je naveo da su se „Novi Bimeks“ d.d. Brčko kao založni dužnik i prvoapelant kao založni povjerilac ugovorom o hipoteci saglasili da se u korist PTR „Drvoplast“ Kraljevo kao založnog povjerioca na osnovu sporazuma o nagodbi i ugovora o ustupanju potraživanju između prvoapelanta i PTR „Drvoplast“ Kraljevo od 16. februara 2011. godine uspostavi hipoteka na određenim nepokretnostima radi obezbjeđenja vraćanja novčanih sredstava po osnovu predmetnog sporazuma i obračuna zakonskih zateznih kamata. Dalje je naveo da je Rješenjem Osnovnog suda broj 096 0 Dn 11 000588 od 24. februara 2011. godine, na osnovu ugovora o hipoteci i saglasnosti nadzornog odbora „Novi Bimeks“ d.d. Brčko, dozvoljena uknjižba založenog prava na određenim nepokretnostima. Osnovni sud je takođe ukazao da je iz dopunskog rješenja Osnovnog suda broj 96-0-St-091772-15-St od 14. marta 2016. godine utvrđeno da je drugoapelantu osporen status razlučnog povjerioca za određeni novčani iznos na predmetnim nepokretnostima.

11. Osnovni sud je ukazao da su ugovorom o kupoprodaji 67% ukupnog kapitala ODP „Bimeks“ Brčko (u daljnjem tekstu: ugovor o kupoprodaji kapitala ODP „Bimeks“ Brčko), koji je zaključen 31. oktobra 2005. godine između tužioca kao prodavca i prvoapelanta kao kupca, regulisane međusobne obaveze ugovornih strana koje je detaljno naveo. Osnovni sud je naveo da je Kancelarija za upravljanje javnom imovinom Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kancelarija za upravljanje) u dopisu zakonskom zastupniku tužioca navela da u postupku evidentiranja privatizacije i u samom ugovoru nije obuhvaćen predmetni sporazum u fazama pripreme preduzeća ODP „Bimeks“ Brčko za privatizaciju, niti se našao u ugovoru o kupoprodaji kapitala ODP „Bimeks“ Brčko. U dopisu je dalje navedeno da je ugovor o kupoprodaji kapitala ODP „Bimeks“ Brčko zaključen 31. oktobra 2005. godine, a predmetni sporazum sačinjen 14. jula 2008. godine, što znači da predmetni sporazum nije ni postojao u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji kapitala ODP „Bimeks“ Brčko, niti su Kancelarija za upravljanje niti Kancelarija za privatizaciju Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kancelarija za privatizaciju) dali saglasnost za takav sporazum, niti podržavaju posljedice koje su nastale primjenom takvog sporazuma.

12. Osnovni sud je naveo da je iz dokaza provedenih tokom postupka utvrdio da je predmetni sporazum ništav prema odredbi člana 103 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno da je protivan prinudnim propisima i pravilima morala. Dalje je naveo da je jedan od razloga zbog kojih je utvrdio da je predmetni sporazum protivan prinudnim propisima činjenica nepostojanja identiteta stranaka u parničnom postupku pred Osnovnim sudom u Banjaluci i stranaka koje su zaključile predmetni sporazum. U vezi s tim, obrazložio je da se u parničnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Banjaluci u svojstvu tužioca pojavljuje „Zmijanje Plast“ d.o.o. Banjaluka, a tuženi ODP „Bimeks“ Brčko, dok su predmetni sporazum zaključili prvoapelant i „Novi Bimeks“ d.d. Brčko, pa identitet stranaka ne postoji ni na strani tužioca niti na strani tuženog. Istaknuo je da se kod zaključenja predmetnog sporazuma pojavljuje još jedan pravni subjekt PTR „Drvoplast“ Kraljevo, na čiji račun po predmetnom sporazumu „Novi Bimeks“ d.d. Brčko treba da isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom, a prethodno su na prvoapelanta ugovorom o cesiji od 1. juna 2005. godine prenesena ulaganja u istom iznosu prenosilaca „Zmijanje Plast“ d.o.o. Banjaluka i „Drvoplast“ d.o.o. Petrinja koja su izvršena u ODP „Bimeks“ Brčko. Prema mišljenju Osnovnog suda, navedeno znači da „Zmijanje Plast“ d.o.o. Banjaluka nije bio jedini prenosilac potraživanja na prvoapelanta koji se pojavljuje kao stranka u postupku zaključenja predmetnog sporazuma. Dalje je citirao član 4 Zakona o medijaciji i obrazložio da su samo stranke iz navedenog postupka mogle da zaključe predmetni sporazum, a to su „Zmijanje Plast“ d.o.o. Banjaluka i ODP „Bimeks“ Brčko ili eventualno njihovi pravni sljednici. Istaknuo je da Osnovni sud u Banjaluci nije donio bilo kakvu odluku povodom podneska „Zmijanje Plast“ d.o.o. Banjaluka kojim je označio novog tužioca i tuženog, te obrazložio da po odredbama parničnog postupka uz postojećeg može pristupiti novi tužilac, ali se ne može pojaviti umjesto jednog drugi tužilac. U pogledu označavanje novog tuženog, obrazložio je da se radi o pravnom sljedniku dotadašnjeg tuženog ODP „Bimeks“ Brčko koji je počeo da posluje pod nazivom DD „Novi Bimeks“ Brčko, pa u tom smislu se u odnosu na tuženog radi o ispravci tužbe.

13. Osnovni sud je naveo da je predmetni sporazum ništav jer je zaključen bez izričitog odobrenja (pismene saglasnosti) Kancelarije za privatizaciju, što je u suprotnosti sa članom 5 Zakona o privatizaciji preduzeća u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine. Dalje je naveo da je protivan i članu 5. 2. ugovora o kupoprodaji kapitala ODP „Bimeks“ Brčko, kojim se prvoapelant izričito saglasio da preduzećem upravlja u skladu s poslovnim planom koji predstavlja prilog, da u toku perioda poslovnog plana neće izazvati ili dozvoliti da preduzeće učini bilo koju od radnji navedenih u čl. od 5.2.1. do 5.2.2. ugovora bez prethodne pismene saglasnosti Kancelarije za privatizaciju.

14. Prema mišljenju Osnovnog suda, predmetni sporazum je zaključen suprotno načelima obligacionog prava, posebno načelu savjesnosti i poštenja, te zloupotrebom prava i nedozvoljenim raspolaganjem parničnih stranaka. Osnovni sud je naveo da iako su ugovor o dokapitalizaciji i njegov aneks pravosnažnom presudom utvrđeni kao ništavi, te odbijen protivtužbeni zahtjev „Zmijanje Plast“ d.o.o. Banjaluka i „Drvoplast“ d.o.o. Petrinja kojim je tražena isplata iznosa od 18.665.654,00 KM na ime ulaganja, „Zmijanje Plast“ d.o.o. Banjaluka i „Drvoplast“ d.o.o. Petrinja kao prenosioci potraživanja su 1. juna 2005. godine zaključili ugovor o prenosu potraživanja na prvoapelanta, na osnovu kojeg je (za potraživanje za koje su pravosnažnom presudom odbijeni tužbeni zahtjevi) „Zmijanje Plast“ d.o.o. Banjaluka uredio tužbu u postupku pred Osnovnim sudom u Banjaluci na način da na mjesto tužioca stupa prvoapelant, a kao novog tuženog označava „Novi Bimeks“ d.d. Brčko. Istaknuo je da je „Novi Bimeks“ d.d. Brčko pismenim podneskom priznao potraživanje prvoapelanta prema „Novi Bimeks“ d.d. Brčko, bez pismene saglasnosti Kancelarije za privatizaciju, odnosno priznaje da su ulaganja u visini od 18.665.654,00 KM koja se potražuju tužbenim zahtjevom postojala i da je osnovan tužbeni zahtjev, te je na navedeni iznos tražena i isplata zakonske zatezne kamate. Osnovni sud je istaknuo da su prvoapelant i „Novi Bimeks“ d.d. Brčko, iako su znali da se radi o nezakonitom i nedozvoljenom raspolaganju, podnijeli zajednički prijedlog da se spor riješi mirnim putem u postupku medijacije, nakon čega su zaključili predmetni sporazum kojim je u postupku medijacije ponovo preinačen tužbeni zahtjev tako što je ponovo povećan iznos, odnosno visina tužbenog zahtjeva, a samim tim i duga „Novi Bimeks“ d.d. Brčko jer je na ukupnu sumu dugovanja dodata i obračunata kamata, pa se na tu ukupnu sumu ponovo potražuje i računa kamata, što je u suprotnosti sa čl. 3 i 9 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i članom 277 ZOO-a.

15. Osnovni sud je istaknuo da, suprotno odredbama člana 436 ZOO-a, bez postojanja pismenog ugovora o cesiji između prvoapelanta i „Drvoplast“ d.o.o. Petrinja, predmetnim sporazumom „Novi Bimeks“ d.d. Brčko se obavezuje da će isplatu izvršiti na račun PTR „Drvoplast“ Kraljevo. Stoga je, prema mišljenju Osnovnog suda, predmetni sporazum ništav zato što je protivan zakonskim propisima, prvenstveno odredbama ZPP-a i ZOO-a, a potom što je i u suprotnosti sa odredbama ugovora o kupoprodaji kapitala ODP „Bimeks“ Brčko, te suprotan sporazumu o prenosu potraživanja bez postojanja pravno valjanog pismenog ugovora o cesiji između prvoapelanta i PTR „Drvoplast“ Kraljevo kojim se predmetnim sporazumom „Novi Bimeks“ d.d. Brčko obavezuje da će isplatu navodnog duga prvoapelanta vršiti na račun PTR „Drvoplast“ Kraljevo. Osnovni sud je ukazao i da iz navedenog proizlazi da nije pravno valjana uknjižba založnog prava – hipoteke na osnovu zaključenog ugovora o hipoteci, jer je upisan po osnovu ništavih pravnih akata. Osnovni sud je zaključio da nije osnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužilac traži da se utvrdi da drugoapelant nije pravni sljednik PTR „Drvoplast“ Kraljevo. U vezi s tim, obrazložio je da drugoapelant jeste pravni sljednik PTR „Drvoplast“ Kraljevo, čiji je bio vlasnik i odgovara za sve obaveze tog pravnog subjekta, a isto tako na njega prelaze i potraživanja tog pravnog subjekta. Istaknuo je da je tačno da drugoapelant nije upisan u zemljišnim knjigama kao nosilac založnog prava – hipoteke, međutim, on je aktivno legitimisan za podnošenje prijave za priznavanje razlučnog prava u stečajnom postupku.

16. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 082879 17 Gž od 29. januara 2018. godine odbijene su žalbe apelanata i „Novog Bimeksa“ d.d. Brčko u stečaju i potvrđena prvostepena presuda u I, II, III i V stavu izreke, te su odbijeni zahtjevi tužioca i umješača za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu.

17. U obrazloženju presude žalbeno vijeće Apelacionog suda je navelo da je prvostepeni sud dokaze koji su provedeni u postupku cijenio u skladu s odredbom člana 8 ZPP-a i naveo u obrazloženju koje su činjenice dokazane u ovom sporu, odnosno koje su činjenice utvrđene kao relevantne činjenice u pogledu tužiočevog tužbenog zahtjeva, a obrazloženje presude sadrži dovoljno razloga za odluku. Kako je Osnovni sud stavom I izreke presude odlučio o tužiočevom zahtjevu kako ga je on odredio stavom I tužbenog zahtjeva (koji je u saglasnosti sa stavom III stavom izreke dopunskog rješenja Osnovnog suda broj 96 0 St 091771 15 St od 14. marta 2016. godine), zaključeno je da ne može biti riječi o povredi člana 2 ZPP-a zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva. Prema mišljenju žalbenog vijeća Apelacionog suda, zaključak Osnovnog suda da su predmetni sporazum i ugovor o hipoteci ništavi nisu dovedeni u pitanje navodima žalbe jer je Osnovni sud osnovano našao, s razlozima koje prihvata i ovaj sud, da je o predmetu nagodbe bilo odlučeno prije zaključivanja predmetnog sporazuma u parničnom postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom pod brojem Ps-24/01-4, i jer je predmetni sporazum, postupanjem stranaka koje su ga zaključile, zaključen povredom načela savjesnosti i poštenja (član 12 ZOO-a), načela zloupotrebe prava (član 13 ZOO-a) i načela zabrane prouzrokovanja štete (član 16 ZOO-a), te protivno članu 5 ugovora o kupoprodaji kapitala ODP „Bimeks“ Brčko. Stoga je zaključio da su predmetni sporazum i ugovor o hipoteci takvo raspolaganje stranaka koje je protivno ugovoru o kupoprodaji kapitala ODP „Bimeks“ Brčko i navedenim odredbama ZOO-a, te vode njihovoj ništavosti prema odredbi člana 103 ZOO-a.

18. Žalbeno vijeće Apelacionog suda je navelo da nije prihvatljiv zaključak prvostepenog suda o ništavosti predmetnog sporazuma zbog toga što su predmetni sporazum zaključili drugi pravni subjekti u odnosu na pravne subjekte koji su parnične stranke u postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Banjaluci (kod sadržaja ugovora o prenosu potraživanja i činjenice da je „Novi Bimeks“ d.d. Brčko pravni sljednik ODP „Bimeks“ Brčko). Takođe, ocijenio je da nije prihvatljiv ni zaključak prvostepenog suda da je predmetni sporazum ništav zbog toga što je njime određeno plaćanje „Novog Bimeksa“ d.d. Brčko na račun PTR „Drvoplast“ Kraljevo bez ugovora o cesiji u pismenoj formi. Međutim, imajući u vidu ostale razloge prvostepenog suda, žalbeno vijeće Apelacionog suda je ocijenilo da nije upitna ništavost predmetnog sporazuma i ugovora o hipoteci, a slijedom toga ni zakonitost odluke prvostepenog suda da nije pravno valjana uknjižba hipoteke u korist PTR „Drvoplast“ Kraljevo dozvoljena rješenjem Osnovnog suda na osnovu ugovora o hipoteci, što ima za posljedicu brisanje uknjižbe i uspostavu pređašnjeg zemljišnoknjižnog stanja. Prema mišljenju žalbenog vijeća Apelacionog suda, zaključivanje nagodbe, odnosno predmetnog sporazuma u propisanom postupku i time na zakonom propisani način ne isključuje mogućnost primjene na nagodbu pravila o ništavosti, niti mogućnost njihove primjene isključuje činjenica da predmetni sporazum predstavlja izvršnu ispravu. U vezi s tim, obrazložio je da je nagodba, po pravnoj prirodi, dvostrano obavezni ugovor i na nju se odnose pravila o ništavosti (čl. 103–110 ZOO-a), a granice slobodnog raspolaganja su određene članom 10 ZOO-a (sloboda uređivanja obligacionopravnih odnosa) i članom 103 ZOO-a. Žalbeno vijeće Apelacionog suda je ukazalo da je stečajni sud rješenjem utvrdio kao osporen status drugoapelanta kao razlučnog povjerioca u određenom novčanom iznosu na predmetnim nepokretnostima, na osnovu drugoapelantove prijave potraživanja u stečajnom postupku otvorenom nad „Novim Bimeksom“ d.d. Brčko, koji je pravo odvojenog namirenja istakao u pogledu predmetnih nepokretnosti na osnovu rješenja Registra zemljišta Osnovnog suda od 25. marta 2011. godine i 24. februara 2011. godine (kojim je dozvoljena uknjižba založnog prava na osnovu ugovora o hipoteci). U vezi s tim, istaknulo je da kada je ugovor o hipoteci ništav, nema mjesta odvojenom namirenju drugoapelanta kao razlučnog povjerioca za određeno potraživanje na predmetnim nepokretnostima, kako je to zaključio i prvostepeni sud.

19. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 082879 18 Rev od 21. novembra 2018. godine odbijene su revizije apelanata podnesene protiv drugostepene presude.

20. U obrazloženju presude reviziono vijeće Apelacionog suda je navelo da nije ostvarena povreda postupka iz člana 318 u vezi sa članom 8 ZPP-a na koju ukazuju apelanti navodima da su redovni sudovi pogrešno cijenili presude donesene u predmetu broj Ps- 24/01, iz razloga što su ti prigovori u bitnom samo činjenične naravi kojima apelanti iznose svoju ocjenu provedenih dokaza, koja je različita od ocjene na kojima su sporne odluke zasnovane, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu i utvrđenom činjeničnom stanju. Kako se drugostepena presuda ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja shodno odredbi člana 349 stav 2 ZPP-a, te navode reviziono vijeće Apelacionog suda nije moglo razmatrati. U pogledu revizionog prigovora apelanata da je usvajanjem tužbenog zahtjeva iz stava I izreke prvostepene presude tužbeni zahtjev prekoračen, reviziono vijeće Apelacionog suda je navelo da je tužbeni zahtjev prekoračen kada je odlučeno o nečemu drugom, a ne o onom što je traženo ili kada je dosuđeno više od onoga što je traženo (član 2 stav 1 ZPP-a). U vezi s tim, reviziono vijeće Apelacionog suda je ukazalo da je prvostepeni sud odlučio u okviru tužbenog zahtjeva istaknutog u preciziranom podnesku tužioca 19. juna 2016. godine tako što je izrekom presude u cijelosti prihvatio i tužbeni zahtjev iz stava I izreke, a drugostepeni sud potvrdio prvostepenu presudu u tom dijelu. Revizione vijeće je istaknulo da je odredbom člana 349 stav 1 tačka 3 ZPP propisano da se revizija može izjaviti zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva, ako je ta povreda učinjena u postupku pred Apelacionim sudom, pa u smislu navedene zakonske odredbe to znači da se drugostepena presuda zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva može pobijati samo ako je ta povreda učinjena tek u postupku pred drugostepenim sudom. Stoga, prema mišljenju revizionog vijeća Apelacionog suda, i kada bi bio tačan navod revizije da je prvostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev, zbog takvog prekoračenja se ne može izjaviti revizija. Stoga, kako drugostepeni sud nije mijenjao tužbeni zahtjev u postupku odlučivanja po žalbi, reviziono vijeće je ocijenilo da nije ostvarena povreda postupka iz člana 349 u vezi sa čl. 2 i 318 ZPP-a.

21. Reviziono vijeće Apelacionog suda je zaključilo da nije ostvaren ni revizioni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. U odnosu na navode revizije kojim se istrajava da sporazum stranaka zaključen u postupku medijacije ima snagu izvršne isprave, pa da se iz tog razloga ne može u parničnom postupku ispitivati njegova valjanost u smislu odredbe člana 103 ZOO-a, reviziono vijeće je ukazalo da izloženi prigovor nije osnovan iz razloga navedenih u obrazloženju drugostepene presude. U vezi s tim, obrazložilo je da je sporazum stranaka procesnopravni i građanskopravni ugovor, odnosno posmatrano sa stanovišta procesnog prava sporazum predstavlja akt dispozicije stranaka kojim oni uređuju svoje odnose, prava i dužnosti u pogledu predmeta koji je postavljen tužbenim zahtjevom u parnici, te u svakom slučaju, posmatrano sa stanovišta materijalnog prava, to je ugovor među strankama, pa je za njegovu pravnu valjanost potrebno da postoje svi materijalnopravni uslovi, kao i za svaki ugovor. Dalje je obrazložilo da navedeno proizlazi iz odredbe člana 1093 ZOO-a koja upućuje da za ugovor o poravnanju (sporazumu) važe opšte odredbe o dvostranim ugovorima, ako za njega nije što drugo propisano, što znači da nije isključena mogućnost utvrđivanja ništavosti zaključenog sporazuma, koja se utvrđuje, odnosno ispituje u konkretnom slučaju po odredbi člana 103 ZOO-a. Reviziono vijeće Apelacionog suda je istaknulo da apelanti smatraju da su kod utvrđivanja ništavosti predmetnog sporazuma redovni sudovi pogrešno cijenili odredbu člana 103 u vezi sa čl. 12, 13 i 16 ZOO-a. U vezi s tim, citiralo je odredbu člana 103 stav 1 ZOO-a, te obrazložio da kod utvrđenih činjenica u postupku da je pravosnažnom presudom u postupku koji se vodio u predmetu broj Ps- 24/01-4 utvrđeno da je ništav ugovor o dokapitalizaciji, a zahtjev apelanata za isplatu sredstava u iznosu od 18.665.654,00 KM uloženih u ODP „Bimeks“ odbijen, da je predmetni sporazum o isplati novčanih sredstava tog iznosa od strane „Novi Bimeks“ d.d. Brčko, u korist prednika drugoapelanta zaključen u periodu trajanja „poslovnog plana“ određenog ugovorom o kupoprodaji kapitala ODP „Bimeks“ bez saglasnosti Kancelarije za upravljanje, što je suprotno odredbi člana 5 ugovora, takvo raspolaganje kupca (ovdje stečajnog dužnika) ima se smatrati nedopuštenim raspolaganjem pri zaključenju sporazuma, odnosno suprotno je moralu i načelu savjesnosti i poštenja, što vodi ništavosti predmetnog sporazuma, a time i ništavosti ugovora o hipoteci radi namirenja potraživanja iz predmetnog sporazuma. Zbog navedenog, prema mišljenju revizionog vijeća Apelacionog suda, nije odlučan za odluku u ovoj pravnoj stvari prigovor apelanata da je ugovor pravno valjan sa aspekta primjene navedenih odredaba ZOO-a jer ništav ugovor po samom zakonu ne proizvodi pravno dejstvo.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je Apelacioni sud proizvoljno primijenio odredbe ZPP-a jer nije ispitao sve žalbene navode, posebno one koji se odnose na ocjenu dokaza i primjenu materijalnog prava. Ističu da je Apelacioni sud dao paušalnu ocjenu dokaza na kojima se zasniva prvostepena odluka, te ukazuju da je predmetnim sporazumom „Novi Bimeks“ d.d. izvršavao obavezu prema ulagačima koja je postojala i prije privatizacije, što su detaljno obrazložili. Takođe, tvrde da je u tenderskoj ponudi koja je prethodila ugovoru o kupoprodaji kapitala ODP „Bimeks“ (i koja je njegov sastavni dio) postojao popis neriješenih sporova, među kojima je naveden i predmetni postupak pred Osnovnom sudom u Banjaluci. Smatraju da se na predmetnu situaciju trebao primijeniti Zakon o medijaciji kao lex specialis, a ne ZOO, te da su sudovi pogrešno primijenili odredbe čl. 12, 13, 16 i 103 ZOO-a. Apelanti tvrde da se u konkretnom slučaju radilo o izmirenju duga na način naveden u predmetnom sporazumu, što ne dovodi do zloupotrebe prava. Takođe, smatraju da su sudovi u svojim presudama suprotstavili čl. 12 i 13 ZOO-a, te ističu da kršenje čl. 13 i 16 ZOO-a ne može da dovede do primjene člana 103 ZOO-a, nego se samo stiče pravo na naknadu štete po pravilima ZOO-a. Apelanti tvrde da su se prilikom sklapanja predmetnog sporazuma vodili odredbama čl. 17, 18, 19, 20, 51 i 53 ZOO-a. U pogledu odredbi predmetnog sporazuma, kojim je određeno plaćanje na račun PTR „Drvoplast“ Kraljevo, apelanti, suprotno stavu Apelacionog suda, tvrde da se radilo samo o modalitetu vraćanja duga i da se te odredbe trebaju smatrati nalogom povjerioca koji je dužnik prihvatio.

23. Apelanti tvrde da su sudovi prekoračili tužbeni zahtjev. U vezi s tim, navode da je Kancelarija za upravljanje u svom izvještaju o ispunjenju ugovornih obaveza na kraju perioda poslovnog plana za „Novi Bimeks“ d.d. Brčko iz 2008. godine konstatovala da je revizijom utvrđeno da su ugovorne obaveze ispunjene i da je ukupno dotadašnje ulaganje po osnovu investicija veće od obaveze koju su kupci preuzeli ugovorom o kupoprodaji 67% ukupnog kapitala ODP „Bimeks“ Brčko. Dalje navode da se radi o nespornim ulaganjima o kojima se u toku prvostepenog postupka nije raspravljalo jer nisu bili ni predmet tužbenog zahtjeva, ali su donesene presude kojima je cjelokupno potraživanje od 76.530.423,08 KM utvrđeno kao neosnovano. Da je Apelacioni sud prilikom donošenja osporene odluke savjesno ocijenio sve pravno relevantne činjenice koje su u reviziji navedene ponaosob i zajedno, apelanti smatraju da bi usvojio revizije i ukinuo drugostepenu presudu. Kako Apelacioni sud nije postupio na navedeni način, prema mišljenju apelanata, prekršio je član II/2 i II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije, te ne rješavajući sva pitanja na koja je ukazano revizijom obesmislio taj pravni lijek i počinio povredu člana 13 Evropske konvencije.

b) Odgovori na apelaciju

24. Apelacioni sud navodi da ostaje pri stavu navedenom u revizionoj odluci, te da nije povrijeđen zakon na štetu apelanata, kao ni prava na koja se pozivaju.

25. Osnovni sud je samo dostavio traženu dokumentaciju, te se nije izjasnio na apelacione navode.

26. Tužilac apelacione navode smatra neosnovanim, te smatra da osporenom odlukom nije došlo do povrede čl. 6 i 13 Evropske konvencije.

27. Umješač apelacione navode smatra neosnovanim. Ističe da je spor pred Osnovnim sudom u Banjaluci fingiran i da je sam postupak medijacije u kojem je došlo do predmetnog sporazuma čista izmišljotina i farsa, te nedozvoljena simulacija bilo kakvog pravnog posla, sve s ciljem da se prizna nepostojeće potraživanje koje je već jednom bilo raspravljeno pred sudovima između istih stranaka prije same cesije.

28. „Novi Bimeks“ d.d. Brčko u stečaju smatra da su neosnovani apelacioni navodi i da redovni sudovi prilikom postupanja nisu povrijedili čl. 6 i 13 Evropske konvencije. Smatra da apelanti u apelaciji ističu činjenice i okolnosti koje su istakli u toku postupka pred redovnim sudovima, te da su u suštini nezadovoljni donesenim odlukama. V.Relevantni propisi

29. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 1.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

30. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list Republike Bosne i Hercegovine“ br. 2/92, 13/93 i 13/94). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Sloboda uređivanja obligacionih odnosa Član 10.

Učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva.

Načelo savesnosti i poštenja Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.

Zabrana zloupotrebe prava Član 13.

(1) Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.

(2) Isto tako, zabranjeno je vršenje prava iz obligacionog odnosa protivno cilju zbog koga je ono ustanovljeno samoupravnim sporazumom.

Zabrana prouzrokovanja štete Član 16.

Svako je dužan da se uzdrži od postupka kojim se može drugom prouzrokovati šteta.

Ništavost Član 103. stav 1.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

31. Zakon o privatizaciji preduzeća u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ br. 8/04, 19/07 i 2/08). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 5. stav 1.

Preduzeća koja se nalaze u postupku privatizacije ne mogu zaključiti ugovor o prodaji, zakupu, kreditu, hipoteci ili drugom zalogu, niti ugovor o kupovini imovine ili opreme, ili slično bez prethodnog izričitog odobrenja nadležnog odjeljenja.

32. Zakon o postupku medijacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 37/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4. stav 1.

Stranke u sporu mogu se sporazumjeti, prije i nakon pokretanja sudskog postupka do zaključenja glavne rasprave, da spor riješe u postupku medijacije.

Član 25.

Sporazum o nagodbi iz člana 24. ovog zakona ima snagu izvršne isprave.

VI.Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 082879 18 Rev od 21. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu zastupnici apelanata su primili 10. i 11. decembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 6. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član II/2 Ustava Bosne i Hercegovine (Međunarodni standardi).

Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

39. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

40. Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti potraživanja, ništavosti predmetnog sporazuma i ugovora o hipoteci, te pravne valjanosti uknjižbe založnog prava – hipoteke na određenim nepokretnostima, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

41. Apelanti tvrde da su u predmetnom postupku proizvoljno ocijenjeni dokazi, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

42. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

43. Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).

44. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak i utvrdio činjenično stanje, te na osnovu relevantnih odredaba materijalnog prava djelomično usvojio tužiočev tužbeni zahtjev. Navedena odluka prvostepenog suda je potvrđena od Apelacionog suda u žalbenom postupku, te je odbijena i revizija apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na osnovu izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, na tri sudske instance bili jedinstveni u stavu da su ništavi predmetni sporazum i ugovor o hipoteci budući da je takvo raspolaganje stranaka protivno ugovoru o kupoprodaji kapitala ODP „Bimeks“ Brčko i odredbama čl. 12, 13 i 16 ZOO-a, što vodi njihovoj ništavosti prema odredbi člana 103 ZOO-a, a slijedom toga i da nije osnovano drugoapelantovo potraživanje, kao i da nije pravno valjana uknjižba hipoteke u korist PTR „Drvoplast“ Kraljevo. Prilikom donošenja osporenih odluka Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno i jasno analizirali sve okolnosti konkretnog slučaja, te doveli ih u kontekst relevantnih odredaba ZPP-a i ZOO-a. Pri tome, suprotno navodima apelanata, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi detaljno analizirali sve dokaze koji su izvedeni u toku postupka, te dali njihovu ocjenu koja se ne doima proizvoljnom.

45. U pogledu apelacionih navoda koji se odnose na prekoračenje tužbenog zahtjeva, Ustavni sud primjećuje da apelanti ukazuju da je Kancelarija za upravljanje u svom izvještaju o ispunjenju ugovornih obaveza na kraju perioda poslovnog plana za „Novi Bimeks“ d.d. Brčko iz 2008. godine konstatovala da je revizijom utvrđeno da su ugovorne obaveze ispunjene i da je ukupno dotadašnje ulaganje po osnovu investicija veće od obaveze koju su kupci preuzeli ugovorom o kupoprodaji 67% ukupnog kapitala ODP „Bimeks“ Brčko. Dalje navode da se radi o nespornim ulaganjima o kojima se u toku prvostepenog postupka nije raspravljalo jer nisu bili ni predmet tužbenog zahtjeva, ali su donesene presude kojima je cjelokupno potraživanje od 76.530.423,08 KM utvrđeno kao neosnovano. Iz navedenog proizlazi da apelanti ne ukazuju na prekoračenje tužbenog zahtjeva u smislu da ne postoji istovjetnost tužbenog zahtjeva i presude, nego problematizuju odlučenje u pogledu ovog dijela tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je žalbeno vijeće Apelacionog suda ukazalo da kada je ugovor o hipoteci ništav nema mjesta odvojenom namirenju drugoapelanta kao razlučnog povjerioca koji je svoju prijavu potraživanja u stečajnom postupku nad „Novim Bimeksom“ d.d. Brčko zasnovao na rješenjima kojim je dozvoljena uknjižba založnog prava na osnovu ugovora o hipoteci. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud dao jasno obrazloženje zašto je neosnovano drugoapelantovo potraživanje na predmetnim nepokretnostima, koje se, u okolnostima konkretnog slučaja, ne čini proizvoljnim, pa se stoga i ovi apelacioni navodi ukazuju neosnovanim.

46. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne nalazi elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih propisa na štetu apelanata, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova u osporenim odlukama. Takođe, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u osporenim odlukama odgovorio na svaki navod apelanata koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje, te da je za svoj stav dao valjane, jasne i logične razloge koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

47. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

48. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su apelanti istaknuli u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

49. Apelanti navode da je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije budući da je Apelacioni sud, ne rješavajući sva pitanja na koja je ukazano revizijom, obesmislio taj pravni lijek. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelanti dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da su apelanti u konkretnom slučaju koristili zakonom predviđeni pravni lijek, žalbu protiv prvostepene presude, odnosno reviziju protiv drugostepene presude, a koji pravni lijek je Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, razmotrio i zaključio da je neosnovan, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da korišćeni pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluke u korist apelanata sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava apelanata na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi navodi apelanata neosnovani.

Član II/2 Ustava Bosne i Hercegovine (Međunarodni standardi)

50. Apelanti navode da je osporenim odlukama povrijeđena odredba člana II/2 (Međunarodni standardi) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da ova odredba ne garantuje neko posebno samostalno pravo, već da, zapravo, definiše da se slobode i prava predviđeni u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima „direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima“. Međutim, imajući u vidu prethodna razmatranja u vezi s apelacionim navodima o povredi prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su osporene odluke upravo donesene uz poštovanje navedenih standarda.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje kada je osporenim odlukama utvrđeno da su ništavi predmetni sporazum i ugovor o hipoteci, te da nije osnovano potraživanje drugoapelanta kao razlučnog povjerioca, niti je pravno valjana uknjižba založnog prava – hipoteke uz obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

52. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.

53. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su apelanti imali i koristili mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, koje je Apelacioni sud na dvije instance razmotrio i zaključio da su neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da pravni lijek nije rezultovao donošenjem odluka u korist apelanata sama po sebi ne vodi kršenju tog prava.

54. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-634/19 (MI „Galames“ d.o.o. Beograd i D. Č.) | Sudska praksa | Aktio