Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3374/20 (Opština Stanari)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3374/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3374/20, rješavajući apelaciju Opštine Stanari, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Opština Stanari protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Rs 082461 20 Rsž od 24. juna 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 Rs 082461 19 Rs od 21. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Opština Stanari (u daljnjem tekstu: apelantkinja), podnijela je 15. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Rs 082461 20 Rsž od 24. juna 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 Rs 082461 19 Rs od 21. februara 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, poništeno je kao nezakonito rješenje načelnika apelantkinje od 10. septembra 2019. godine, obavezan je načelnik apelantkinje da donese odluku o izboru kandidata i rješenje o prijemu u radni odnos tužiteljke (S.L.) kao jedinog kandidata koji ispunjava uslove iz konkursa za rad na radnom mjestu „Samostalni stručni saradnik za poslove socijalne i dječije zaštite“ na neodređeno vrijeme, po javnom konkursu za popunu upražnjenih radnih mjesta u opštinskoj upravi apelantkinje od 19. februara 2019. godine, sa 28. aprilom 2019. godine kao datumom zasnivanja radnog odnosa, obavezana je apelantkinja da tužiteljki na ime naknade materijalne štete - izgubljene zarade (plata) za period od 28. aprila 2019. godine do 31. decembra 2019. godine isplati određene novčane iznose precizirane izrekom prvostepene presude sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da na tu izgubljenu zaradu izvrši uplatu doprinosa za tužiteljku i da Poreznoj upravi Republike Srpske podnese prijavu uplate doprinosa počev od 28. aprila 2019. godine, kao i da u radnu knjižicu tužiteljke upiše datum 28. april 2019. godine kao dan zasnivanja radnog odnosa i da tužiteljki nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelantkinje kojima se ukazuje da je predmetna tužba nepotpuna jer istom nije obuhvaćena i kandidatkinja S.M. kao nužni suparničar. Okružni sud je u vezi s tim ukazao da apelantkinja tokom postupka nije isticala da je tužba nepotpuna, već taj prigovor ističe po prvi put u žalbi, suprotno odredbama člana 207. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Okružni sud je dalje naveo da navedeni prigovor svakako nije osnovan, a imajući u vidu da je predmet spora tužbeni zahtjev za poništenje rješenja načelnika apelantkinje od 10. septembra 2019. godine kao jednostranog pravnog akta apelantkinje proizišlog iz njenog nezakonitog postupanja i, slijedom navedenog, zahtjev da se naloži apelantkinji da donese zakonitu odluku o izboru kandidata i rješenje o prijemu u radni odnos tužiteljke, kao i da joj naknadi materijalnu štetu. Okružni sud je naveo da se, dakle, u konkretnom slučaju ne radi o nužnom suparničarstvu apelantkinje i S.M., a s obzirom da se tužbeni zahtjev ne odnosi na poništenje nekog dvostranog pravnog akta, tako da je S.M. eventualno mogla stupiti (uključiti se) u predmetnu parnicu kao umješač, shodno odredbama član 369. ZPP, a ne kao nužni suparničar. Okružni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni navodi apelantkinje u pogledu stvarne nadležnosti suda za postupanje po predmetnom tužbenom zahtjevu, a imajući u vidu predmet tužbenog zahtjeva (poništenje nezakonite odluke apelantkinje, te prijem u radni odnos po predmetnom konkursu i naknada izgubljene zarade u vidu plata) koju u konkretnom slučaju predstavlja zaštitu prava iz radnog odnosa, pa su, shodno članu 30. tačka b) Zakona o sudovima Republike Srpske, za odlučivanje o predmetnoj tužbi nadležni osnovni sudovi. Okružni sud je dalje naveo da nije mogao prihvatiti ni žalbene prigovore apelantkinje kojima se ukazuje da je predmetna tužba preuranjena, jer je, kako se u žalbi navodi, ista podnesena prije donošenja odluke Odbora za žalbe. Okružni sud je naveo da, naime, iz stanja spisa proizlazi da je protiv zaključka načelnika apelantkinje od 18. juna 2019. godine tužiteljka izjavila žalbu Odboru za žalbe, a koja žalba je zaprimljena 26. juna 2019. godine, te kako je apelantkinja propustila bez odlaganja dostaviti žalbu Odboru za žalbe, a isti nije odlučio o predmetnoj žalbi u zakonom predviđenom roku od 15 dana (propisanom odredbama člana 87. Zakona o službenicima i namještenicima u organima jedinice lokalne samouprave), jasno je da je predmetna tužba od 18. jula 2019. godine podnesena po proteku navedenog roka, te da kao takva nije preuranjena.
4. Okružni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni prigovori apelantkinje kojima se ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u pogledu ispunjenosti uslova propisanih predmetnim konkursom i valjanosti (potpunosti) prijave S.M. Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je prema Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u opštinskoj upravi apelantkinje za radno mjesto “Samostalni stručni saradnik za poslove socijalne i dječije zaštite”, kao jedan od posebnih uslova propisan položen stručni ispit za rad u organima uprave, dok je samim konkursom kao jedan od potrebnih dokumenata (koji je potrebno priložiti uz prijavu na konkurs o ispunjavanju opštih i posebnih uslova) navedeno uvjerenje o položenom stručnom ispitu za rad u opštinskoj upravi. Okružni sud je naveo da, kako navedenim konkursom nije propisana mogućnost dostavljanja izjave kojom se kandidat obavezuje da će navedeni ispit položiti u roku od 6 mjeseci (iako je Zakonom o službenicima predviđena takva mogućnost u izuzetnim situacijama), a prijavljeni kandidat S.M. nema položen traženi stručni ispit, pa slijedom navedenog nije ni dostavila uvjerenje o položenom stručnom ispitu za rad u opštinskoj upravi, jasno je da je u konkretnom slučaju njena prijava na predmetni konkurs nepotpuna i da ista ne ispunjava konkursom tražene uslove. Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelantkinja bila dužna da u konkursu, pored uvjerenja o položenom stručnom ispitu za rad u opštinskoj upravi, navede da se kao dokaz o ispunjenosti posebnih uslova za ovo radno mjesto, a koji se tiču dokazivanja da kandidat ima položen ispit za rad u organima uprave, priznaje i izjava kandidata da će navedeni ispit položiti u roku od 6 mjeseci.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelantkinja navodi da je predmetnom tužbom morala biti obuhvaćena i S.M. jer se u konkretnom slučaju radi o nužnom suparničarstvu, pa je sud zbog toga bio dužan da predmetnu tužbu odbaci. Dalje, da je predmetna tužba preuranjena jer je podnesena prije nego što je „pravna stvar konačno riješena“ u upravnom postupku. Apelantkinja takođe smatra da redovni sud nije imao ovlašćenje da u konkretnom slučaju „nalaže prijem određenog kandidata“, te da je eventualno mogao poništiti predmetni konkurs, kao i da je pogrešno utvrdio da je prijava S.M. nepotpuna.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Prije svega Ustavni sud primjećuje da je u konkretnoj apelaciji apelantkinja nosilac javne vlasti. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da apelantkinja ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević