Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-106/19 (N. B.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Penzija
- Član I/2. Ustava BiH
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-106/19
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 106/19, rješavajući apelaciju Neđeljka Baroša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Neđeljka Baroša podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 119029 18 Rev 2 od 9. oktobra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Neđeljko Baroš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 4. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 119029 18 Rev 2 od 9. oktobra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika Banja Luka (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), zatraženo je 27. jula 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 3. do 10. augusta 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 119029 11 P od 17. maja 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su nezakonita rješenja tužene broj 04/2- 126-143 od 6. septembra 2010. godine i broj P/O-1-11/10 od 25. oktobra 2010. godine kojim mu je prestao radni odnos radi stjecanja prava na starosnu penziju; da se tužena obaveže da ga vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije donošenja tih rješenja; da se tužena obaveže da mu na ime razlike izgubljenih plata isplati određene novčane iznose i nadležnim fondovima uplati doprinose, te da mu nadoknadi troškove postupka. Istom presudom apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove postupka.
6. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Rs 119029 13 Rsž od 31. marta 2014. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 119029 14 Rev od 30. novembra 2016. godine uvažena je apelantova revizija, presuda Okružnog suda od 31. marta 2014. godine je preinačena tako što je uvažena apelantova žalba, te je utvrđeno da su nezakonita rješenja tužene od 6. septembra 2010. godine i 25. oktobra 2010. godine kojim je utvrđen prestanak radnog odnosa apelantu zbog ostvarivanja uslova za starosnu penziju, dok je u preostalom dijelu drugostepena presuda ukinuta i predmet vraćen Okružnom sudu na ponovno suđenje.
8. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 Rs 119029 16 Rsž 2 od 22. decembra 2016. godine uvažena je apelantova žalba, presuda Osnovnog suda od 17. maja 2013. godine je ukinuta i predmet je vraćen na ponovno odlučivanje.
Postupak u kojem je donesena osporena odluka
9. U ponovljenom postupku, Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Rs 119029 17 Rs 2 od 18. januara 2018. godine, usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i tužena je obavezana da mu isplati razliku između isplaćene penzije i plate koju bi primio da mu radni odnos nije prestao na nezakonit način za period od 1. novembra 2010. do 22. novembra 2015. godine, u ukupnom iznosu od 51.944,67 KM sa pripadajućom kamatom i u pojedinačnim iznosima detaljnije navedenim u izreci presude. Također, navedenom presudom obavezana je tužena da u apelantovu korist na dosuđene razlike plata izvrši uplatu doprinosa nadležnim fondovima, te da apelantu nadoknadi troškove postupka.
10. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant bio zaposlen kod tužene u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske do 31. oktobra 2010. godine. Direktor policije je 6. septembra 2010. godine donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu, u kojem je navedeno da apelant ima navršenih 40 godina staža osiguranja i da mu prestaje radni odnos sa 31. oktobrom 2010. godine, uz obavezu Uprave za materijalno-finansijske i imovinske poslove da izmiri obaveze prema Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond). Rješenjem Policijskog odbora od 25. oktobra 2010. godine apelantova žalba je odbijena, a u obrazloženju je navedeno da na dan prestanka radnog odnosa apelant ima ostvaren staž osiguranja u trajanju od 40 godina, sedam mjeseci i jednog dana. Također je utvrđeno da je tužena aktom od 10. augusta 2010. godine dostavila Fondu dokumentaciju sa zahtjevom za odobravanje pojedinačne uplate doprinosa osiguranja za apelanta, što nije prihvaćeno uz obrazloženje Fonda da apelant ima ukupno 43 godine, šest mjeseci i 13 dana staža osiguranja na dan 23. septembar 2010. godine, tako da ispunjava uslove za ostvarivanje prava na penziju. Apelant je zahtjevom od 30. decembra 2010. godine zatražio od tužene da ga vrati na rad jer je Fond odbio primiti pojedinačnu uplatu doprinosa osiguranja. Rješenjem Fonda od 26. juna 2012. godine apelantu je priznato pravo na starosnu penziju od 1. novembra 2010. godine, a rješenjem Fonda od 21. jula 2012. godine utvrđena je visina apelantove penzije u iznosu od 632,89 KM. Tim rješenjima je utvrđeno da apelantov penzijski staž na dan 31. oktobar 2010. godine za koji su uplaćeni doprinosi osiguranja iznosi 34 godine, 10 mjeseci i osam dana, dok u penzijski staž nije uračunato vrijeme od 1. januara 1992. godine do 30. juna 1996. godine, za koje nisu uplaćeni doprinosi penzijsko-invalidskog osiguranja zaključno sa 24. februarom 2012. godine. Navedeno rješenje je u upravnom sporu poništeno Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 010165 12 U od 27. januara 2014. godine, pa je u ponovnom upravnom postupku Fond donio Rješenje broj LBO 1158763029 od 20. augusta 2014. godine kojim je apelantu priznato pravo na starosnu penziju počev od 1. novembra 2010. godine i tim rješenjem je utvrđeno da apelant (sa beneficiranim stažem) ima ostvaren ukupan penzijski staž od 40 godina i jedan dan, te da je u vrijeme prestanka radnog odnosa imao 57 godina života. Zatim, Osnovni sud je naveo da prema nalazu finansijskog vještaka Z. B. razlika plate koju bi apelant primao da je radio od 1. novembra 2010. godine do 22. novembra 2015. godine iznosi 51.944,67 KM.
11. U vezi s navedenim, Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama sporno ima li apelant pravo na naplatu razlike neisplaćenih plata u odnosu na visinu penzije koju je primao u spornom periodu, kao i uplate doprinosa nadležnim fondovima za taj period. U tom pogledu, Osnovni sud je naveo da je, imajući u vidu da je presudom Vrhovnog suda od 30. novembra 2016. godine utvrđeno da su nezakonita rješenja tužene kojim je apelantu utvrđen prestanak radnog odnosa, zaključio da je apelantu nesporno trebalo dosuditi satisfakciju u vidu razlike izgubljenih plata zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 125. stav 1. tačka 4) Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) propisan prestanak radnog odnosa po osnovu prestanka ugovora o radu, pri čemu jedan od zakonom propisanih načina prestanka radnog odnosa predstavlja situacija kada radnik navrši 40 godina penzijskog staža ili 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja. Prema članu 41. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: ZPIO) u staž osiguranja u smislu čl. 27–36. ZPIO-a, osiguraniku se računa vrijeme za koje je plaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje. Kako dužina staža osiguranika, a time i penzijskog staža zavisi od uplata doprinosa, jasno je da tužena, koja je imala obavezu uplate doprinosa prema članu 22. tačka 1. ZPIO-a, nije izvršila uplatu potrebnih doprinosa za period od 1. januara 1992. godine do 30. juna 1996. godine i pored činjenice da je apelant u to vrijeme bio u radnom odnosu kod tužene. Iz toga slijedi da apelant u vrijeme donošenja spornih rješenja nije imao 40 godina penzijskog staža, pa stoga nisu ni bili ispunjeni uslovi za prestanak ugovora o radu u smislu člana 125. stav 1. tačka 4) ZOR-a. S obzirom na to, Osnovni sud je naveo da je zbog nezakonitih odluka tužene prihvatio u cijelosti osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva na ime satisfakcije koju bi apelant dobio isplatom razlike plaća i uplatom doprinosa. Apelantu je nedostajalo do punih 40 godina staža osiguranja period od pet godina, jedan mjesec i 22 dana, te bi mu radni odnos prestao 22. novembra 2015. godine do kada je mogao raditi i kada bi navršio zakonski osnov staža osiguranja, pa bi postojala obaveza poslodavca na isplatu plaće u skladu sa članom 16. stav 1. tačka 3) ZOR-a, a time i obaveza uplate doprinosa.
12. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Rs 119029 18 Rsž 3 od 23. aprila 2018. godine usvojena je žalba tužene i prvostepena presuda je preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. Istom presudom odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
13. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je u novom upravnom postupku Fond donio rješenje od 20. augusta 2014. godine, koje je apelant dostavio u spis i koje je pročitano na glavnoj raspravi. Tim rješenjem apelantu je priznato pravo na starosnu penziju počev od 1. novembra 2010. godine, tj. počev od prvog narednog dana nakon što je tužena bila utvrdila prestanak radnog odnosa. Istovremeno je tim rješenjem utvrđeno da apelant ima ostvaren ukupan penzijski staž od 40 godina i jedan dan. To rješenje apelant je dostavio u skladu s uputama iz presude Vrhovnog suda od 30. novembra 2016. godine, u kojoj je bilo navedeno da se prije odlučivanja o apelantovim zahtjevima za vraćanje na rad i isplatu naknade plaća treba utvrditi ishod upravnog postupka pokrenutog po apelantovom zahtjevu za priznavanje prava na starosnu penziju. Iz rješenja Fonda od 20. augusta 2014. godine vidljivo je da je apelant protiv rješenja o priznavanju prava na penziju i utvrđivanju visine penzije prethodno vodio upravni spor koji je okončan presudom Okružnog suda od 27. januara 2014. godine kojom je njegova tužba uvažena, a rješenja o priznavanju prava na penziju su poništena i određeno ponovno odlučivanje o zahtjevu za priznavanje prava na starosnu penziju.
14. U ovom pogledu, Okružni sud je istakao da je protivno uputama iz presude Vrhovnog suda od 30. novembra 2016. godine, te rješenja od 22. decembra 2016. godine prvostepeni sud propustio cijeniti i zanemario je rješenje Fonda od 20. augusta 2014. godine kojim je konačno apelantu priznato pravo na penziju od 1. novembra 2010. godine, i to na osnovu ukupnog penzijskog staža od 40 godina i jednog dana. Prema navedenom rješenju, Fond je u upravnom postupku priznavanja prava na penziju apelantu u staž osiguranja priznao vrijeme provedeno u osiguranju od 1. januara 1992. do 30. juna 1996. godine, a prema obračunu penzijskog osnova u prilogu tog rješenja uzete su u obzir plate koje je apelant bio ostvario za 1994, 1995. i 1996. godinu. Dakle, to rješenje Fonda, u smislu člana 12. ZPP-a, ima značaj odluke nadležnog organa koja je donesena u upravnom postupku i koja obavezuje sud u pogledu onog što je utvrđeno, tj. da je apelantu priznato pravo na starosnu penziju. U tom pogledu, Okružni sud je ukazao da, prema odredbi člana 125. stav 1. tačka
4. ZOR-a, radni odnos prestaje kada radnik navrši 40 godina penzijskog staža bez obzira na godine života, odnosno prema odredbi člana 104. stav 1. tačka v) Zakona o policijskim službenicima (u daljnjem tekstu: ZPS) policijski službenik prestaje sa radom kada ostvari uslove za penziju, te da je članom 75. stav 4. ZPIO-a propisano da osiguranik koji navrši 40 godina staža osiguranja stječe pravo na starosnu penziju bez obzira na godine života. Prema tome, kako je rješenjem Fonda od 20. augusta 2014. godine upravo i utvrđeno da je apelant na dan 1. novembar 2010. godine navršio 40 godina i jedan dan penzijskog staža, te 40 godina i jedan dan staža osiguranja, slijedi da apelant nakon toga datuma ne bi ostvarivao pravo na plate kod tužene. Zbog toga mu ne pripada ni pravo na isplatu naknade razlike između penzije koju je ostvario i plate koju bi ostvarivao radom kod tužene do 22. novembra 2015. godine, pa time nema pravo na uplatu doprinosa osiguranja koji se obavezno plaćaju na osnovu radnog odnosa.
15. U vezi s odlukom o troškovima postupka, Okružni sud je naveo da je na osnovu člana 397. stav 2. ZPP-a odlučeno o troškovima cjelokupnog postupka. Okružni sud je naveo da je na osnovu člana 386. stav 2. ZPP-a odlučeno da stranke snose svoje troškove parničnog postupka, cijeneći da je apelant djelomično uspio u sporu zahtjevom za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, a nije uspio sa zahtjevom za isplatu naknade razlike plata i doprinosa osiguranja zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa.
16. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Također, apelant je osporio i odluku o troškovima postupka navodeći da drugostepena odluka u tom pogledu nema doslovno nikakvo obrazloženje čime je povrijeđena odredba člana 191. ZPP-a, te pravo na obrazloženu odluku, zbog čega se drugostepena presuda ne može ispitati. U tom pogledu, apelant se pozvao na odluke Ustavnog suda u predmetima broj AP 22/10 i AP 2089/05.
17. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 119029 18 Rev 2 od 9. oktobra 2018. godine odbijena je apelantova revizija.
18. Vrhovni sud je u obrazloženju najprije konstatirao da je u presudi od 30. novembra 2016. godine utvrdio nezakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu jer je prema sadržaju rješenja o prestanku radnog odnosa apelant na dan prestanka radnog odnosa ostvario 34 godine, 10 mjeseci i osam dana penzijskog staža, a ne 40 godina kao uslov za ostvarivanje prava na starosnu penziju, bez obzira na godine života. Dakle, ranijom presudom je, suprotno navodima revizije, pravomoćno presuđeno samo u pogledu tog dijela tužbenog zahtjeva. S obzirom na to da je apelant istovremeno s konkretnim parničnim postupkom vodio i upravni postupak i upravni spor u pogledu ostvarivanja prava na starosnu penziju, u ranijoj revizionoj odluci je jasno navedeno da parnični sud nije imao saznanje u kojem stadiju su ti postupci (upravni postupak i upravni spor) i da stoga nije bilo uslova za meritorno odlučivanje o apelantovom zahtjevu za vraćanje na rad i za naknadu plaća. Međutim, naknadno je rješenjem Fonda od 20. augusta 2014. godine utvrđeno da apelantov ukupni penzijski staž na dan podnošenja zahtjeva za priznanje prava na starosnu penziju iznosi 40 godina i jedan dan, te da taj staž, između ostalog, čini staž osiguranja u Republici Srpskoj od 1. maja 1992. godine do 31. oktobra 2010. godine, s prekidima, i staž osiguranja s uvećanim trajanjem od 1. januara 1994. godine do 31. oktobra 2010. godine, s prekidima. Staž osiguranja s uvećanim trajanjem nije bio uzet u obzir ranijim rješenjima Fonda, pa kako su s tim stažem i stažem osiguranja s efektivnim trajanjem na dan prestanka radnog odnosa ispunjeni uslovi za prestanak radnog odnosa propisani odredbom člana 125. stav 2. tačka 4. ZOR-a, u vezi sa članom 104. ZPS-a i članom 75. stav 3. ZPIO-a, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno sudio kada je po okončanju upravnog spora (presudom Okružnog suda od 27. januara 2014. godine) i upravnog postupka o priznanju prava apelantu na starosnu penziju (donošenjem rješenja Fonda od 20. augusta 2014. godine) apelantov zahtjev za isplatu izgubljene plate odbio kao neosnovan.
19. Također, Vrhovni sud je naveo da je Fond kao nadležni organ rješenjem od 20. augusta 2014. godine o pitanju određivanja staža osiguranja kao uslova za ostvarivanje apelantovog prava na starosnu penziju i određivanja penzijskog osnova i za 1994, 1995. i 1996. godinu (za koje apelant tvrdi da nisu uplaćeni doprinosi), odlučio kao o glavnom pitanju, što je vidljivo iz obračuna penzijskog osnova koji je prilog navedenog rješenja. Prema tome, pravilno je drugostepeni sud to rješenje uzeo kao podlogu za donošenje konkretne odluke jer je parnični sud vezan odlukom drugog nadležnog organa koji je po tom pitanju odlučio kao o glavnom pitanju. Budući da se pravilnost i zakonitost navedenog rješenja Fonda donesenog u upravnom postupku ne može ispitivati u parničnom postupku, apelantovi navodi da tužena nije uplatila doprinose za period 1. januara 1992. do 30. juna 1996. godine, u čemu se revizija dobrim dijelom iscrpljuje, ukazuju se neosnovanim. Ovo iz razloga što je nesumnjivo utvrđeno da su u obračunu penzijskog osnova za apelanta od 20. augusta 2014. godine, kao sastavnom dijelu rješenja o priznanju prava na starosnu penziju, sadržane i njegove plate ostvarene za 1994–1996. godinu, što apelant nije osporio. Također, Vrhovni sud je ukazao da, u skladu sa članom 77. ZPIO-a, za utvrđenje penzijskog osnova se ne uzimaju plate niti osnovice osiguranja iz 1992. i 1993. godine. Da je navedeni obračun penzijskog osnova sastavni dio rješenja Fonda od 20. augusta 2014. godine proizlazi iz sadržaja tog rješenja u kojem je naveden penzijski osnov u iznosu od 917,14 KM, koji je u tom iznosu utvrđen upravo navedenim obračunom penzijskog osnova za apelanta. Kod takvog stanja stvari i činjenice da apelant, kako sam tvrdi, u reviziji tokom postupka nije predlagao uvjerenje Fonda broj T-7/907/17 od 13. septembra 2017. godine (prema kojem tužiocu za period od 1994. do 1996. godine nisu uplaćeni doprinosi), a time ni proveo taj dokaz, pozivanje u reviziji na navedeno uvjerenje je bez utjecaja na zakonitost pobijane presude. Taj prigovor je apelant sa osnovom mogao isticati osporavanjem rješenja od 20. augusta 2014. godine u upravnom sporu (što, prema stanju spisa u ovom predmetu, on nije učinio), a ne u ovom parničnom postupku u kojem je sud vezan navedenim rješenjem Fonda, čiji je sastavni dio obračun penzijskog osnova za apelanta, za čitav period koji je pokriven stažem osiguranja, pa i za period od 1994. do 1996. godine.
20. Slijedom navedenog, bez utjecaja je na ishod ovog spora ukazivanje u reviziji na odluke Ustavnog suda označene u reviziji. Kod činjenice da je predmet spora u ovoj parnici zahtjev za isplatu izgubljene plate i uplatu doprinosa, a ne osporavanje rješenja tužene na osnovu kojih je apelantu prestao radni odnos (čija je nezakonitost utvrđena ranijom revizionom odlukom ovog suda), revizioni navodi da je pobijanom presudom drugostepeni sud sudio o presuđenoj stvari ukazuju se neosnovanim. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da ni pozivanje na Presudu Okružnog suda broj 71 0P 119375 15 Gž 2 od 21. januara 2016. godine (koja je donesena na osnovu drugačijeg činjeničnog stanja) ne doprinosi drugačijem presuđenju. Naime, za razliku od konkretne situacije gdje je apelantu radni odnos prestao 31. oktobra 2010. godine, a pravo na starosnu penziju je ostvario od 1. novembra 2010. godine (dakle, naredni dan nakon prestanka radnog odnosa), tužiocu u tom predmetu je utvrđen prestanak radnog odnosa sa danom 24. maj 2011. godine, a pravo na starosnu penziju je stekao 5. jula 2012. godine, pa mu je za navedeni period dosuđena izgubljena zarada.
21. Prema tome, imajući u vidu da je apelant, na kraju, pravo na starosnu penziju ostvario na osnovu rješenja Fonda od 20. augusta 2014. godine, to jeste na osnovu drugog pravnog osnova (čija valjanost tokom postupka nije dovedena u pitanje) i da mu je pravo na starosnu penziju priznato od 1. novembra 2010. godine (kao dana podnošenja zahtjeva), apelantu od dana stjecanja prava na starosnu penziju ne pripada pravo na platu jer je s tim danom izgubio svojstvo osiguranika na obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje i stekao svojstvo korisnika starosne penzije. Iz toga slijedi da apelantu, suprotno revizionim navodima, ne pripada pravo na traženu razliku između penzije i plate koju bi ostvario za sporni period, kao ni pravo na uplatu doprinosa penzijskog i invalidskog osiguranja, kako je pravilno sudio i drugostepeni sud.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno načelo vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
23. U vezi s navedenim, apelant tvrdi da Vrhovni sud zanemaruje činjenicu da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je prestanak radnog odnosa bio nezakonit jer nije ispunjavao uslove za penziju zbog toga što njegov poslodavac nije uplatio doprinose za period od 1. januara 1992. godine do 30. juna 1996. godine. Taj stav je zauzeo i Vrhovni sud u odluci od 30. novembra 2016. godine, a to proizlazi i iz potvrde Fonda broj T-7-907/17 od 13. septembra 2017. godine koji dokaz nije provodio tokom postupka jer ta činjenica nije bila sporna. U vezi s tim, apelant smatra da Vrhovni sud proizvoljno i pogrešno tvrdi da je on u vrijeme prestanka radnog odnosa ispunjavao uslove za penziju, iako je u ranijoj presudi od 30. novembra 2016. godine zaključio drugačije. Apelant ističe da se sud poziva na obračun penzijskog osnova od 20. augusta 2014. godine, a ne želi vidjeti da u tom pogledu nema uplate plata apelantu za 1992. i 1993. godinu. Dalje, apelant tvrdi da sud takvim tumačenjem izjednačava staž osiguranja s vremenom provedenim u radnom odnosu, što nije jednako, s obzirom na to da je odredbom člana 41. ZPIO-a propisano da staž osiguranja podrazumijeva sve vrijeme na kojem je radnik bio prijavljen na osiguranje i za koje su plaćeni doprinosi. U tom pogledu, apelant ukazuje na odluke Ustavnog suda u predmetima broj AP 1989/06 od 11. marta 2008. godine i AP 2255/07 od 11. novembra 2009. godine. S obzirom na to da apelantu nisu bili uplaćeni doprinosi iako je bio u radnom odnosu, proizlazi da apelant u tom trenutku nije ispunjavao uslove za penziju, slijedom čega je po redovnom toku stvari kod tužene mogao raditi sve do stjecanja uslova za starosnu penziju, odnosno do 22. novembra 2015. godine kada bi na osnovu relevantnih zakonskih odredbi prestao radni odnos. Osim toga, apelant tvrdi da je osporena presuda dijametralno suprotna Presudi Okružnog suda broj 71 0 P 119375 15 Gž 3 od 21. januara 2016. godine u kojoj je Okružni sud u potpuno istim okolnostima odlučio drugačije. Naposljetku, apelant tvrdi da u osporenoj odluci nije odlučeno o troškovima postupka, u čemu nalazi povredu prava na obrazloženu odluku.
b)Odgovor na apelaciju
24. Vrhovni sud je naveo da kada se ima u vidu da se pravilnost i zakonitost rješenja Fonda donesenog u upravnom postupku ne može ispitivati u parničnom postupku, bez značaja su za zakonitost osporene presude apelantovi navodi da tužena nije uplatila doprinose na njegovo ime za period od 1. januara 1992. godine do 30. juna 1996. godine. Također, ni apelantovo ukazivanje na odluke Ustavnog suda, kao ni navodi da je pobijana presuda dijametralno suprotna presudi Okružnog suda u predmetu broj 71 0 P 119375 15 Gž 3 od 31. januara 2016. godine ne mogu ishoditi drugačiju odluku s obzirom na različito činjenično stanje u tim predmetima i u predmetnoj pravnoj stvari. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da u svemu ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima datim u obrazloženju pobijane presude, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. Okružni sud je naveo da je taj sud u obrazloženju drugostepene presude naveo razloge za takvu odluku. Također, Okružni sud je istakao da je konačnim i pravomoćnim upravnim aktom utvrđeno da apelant ostvaruje pravo na starosnu penziju počev od 1. novembra 2010. godine jer je tada ostvario 40 godina i jedan dan penzijskog staža, a što znači da po sili zakona nije imao pravo nastaviti s radom kod tužene, pa mu ne pripada ni pravo na isplatu tražene razlike plaće. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je predložio da se apelacija odbije, odnosno odbaci.
26. Osnovni sud je naveo da je provedenim dokazima utvrdio činjenično stanje i konstatirao da je apelant dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva, dok je drugostepeni sud zauzeo drugačiji pravni stav i za to dao obrazloženje uvažavajući žalbu tužene.
27. Pravobranilaštvo je u ime tužene navelo da kod činjenice da je apelant u trenutku otkaza ugovora o radu imao navršenih 40 godina i jedan dan penzijskog staža i da mu je priznato pravo na starosnu penziju proizlazi da apelant nema pravo na plate kod tužene nakon stjecanja uslova za penziju, niti pravo na isplatu razlike između penzije koju je ostvarivao i plate koju bi ostvarivao radom kod tužene. Imajući u vidu navedeno, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
28. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:
Član 2. stav (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 12.
Kad odluka suda zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.
Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravno dejstvo samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.
U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.
Član 231.
U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
Član 241. stav 1.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.
Član 242.
Stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na povrede odredaba parničnog postupka koje su učinjene u postupku pred drugostepenim sudom.
Član 253.
Ako u čl. 237. do 252. ovog zakona nije što drugo određeno, u postupku povodom revizije shodno će se primjenjivati odredbe ovog zakona o žalbi protiv presude, osim odredbi o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom.
Član 386.
Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.
Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti da li će troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.
Član 397. stav (2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka.
29. Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) koji je bio na snazi u vrijeme otkaza ugovora o radu u relevantnom dijelu glasi:
1. Prestanak ugovora o radu Član 125. stav 1. tačka 4.
Ugovor o radu prestaje važiti:
4. kad radnik navrši 40 godina penzijskog staža ili 65godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja, Izuzetno od tačke 4. ovog člana, kod utvrđivanja uvjeta za prestanak ugovora o radu radniku koji je ostvario poseban staž u dvostrukom trajanju poslodavac je dužan taj dio staža računati u jednostrukom trajanju, ukoliko to radnik zahtijeva.
30. Zakon o policijskim službenicima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 43/10 i 78/11). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o policijskim službenicima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 43/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
XII. PRESTANAK RADNOG ODNOSA
Član 104. stav (1) tačka v) (1) Radni odnos policijskog službenika prestaje u sljedećim slučajevima:
v) kada policijski službenik ispuni uvjete za penzioniranje,
31. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 106/05, 20/07, 33/08, 01/09, 71/09, 106/09 i 118/09). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 41.
Staž osiguranja u smislu članova 27. do 36. ovog zakona računa se osiguraniku, za vrijeme za koje je plaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje.
Član 42. stav (1) tačka 2) i stav (3) U poseban staž u dvostrukom trajanju računa se:
2) pripadniku Vojske Republike Srpske i pripadniku Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske - vrijeme neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja na teritoriji bivše Bosne i Hercegovine, posle 4. avgusta 1991.
godine;
Poseban staž u smislu stava 1. tač. 1. i 2. i stava 2. ovog člana, utvrđuje se na osnovu pravosnažnog rješenja o kategorizaciji boraca, koje donosi nadležni organ.
1. Uslovi za sticanje prava na starosnu penziju Član 75. stav (3) Osiguranik koji navrši 40 godina staža osiguranja stiče pravo na starosnu penziju, bez obzira na godine života.
2. Penzijski osnov za određivanje starosne i invalidske penzije Član 77.
Penzijski osnov za određivanje starosne i invalidske penzije predstavlja prosječan mjesečni iznos neto plata odnosno osnovica osiguranja, novčanih i nenovčanih prihoda i naknada koje je osiguranik ostvario, na koje je obračunat i uplaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljem tekstu: plate i osnovice osiguranja) počev od 1. januara 1970. godine do godine koja prethodi godini ostvarivanja prava, izuzimajući 1992. i 1993. godinu.
Ako Fond, odnosno osiguranik ne raspolaže podacima o plati za utvrđivanje penzijskog osnova u skladu sa članom 82. ovog zakona, za godine za koje se ne raspolaže podacima o plati osiguranika, kao plata uzima se iznos prosječne plate u SRBiH, odnosno Republici za te godine uvećan, odnosno umanjen za onoliko koliko je plata usiguranika veća, odnosno manja od prosječne plate u SRBiH, odnosno Republici u godini koja prethodi godini za koju ne postoje podaci o plati, a ako podaci ne postoje za više uzastopnih godina, onda se kao plata uzima iznos prosječne plate ostvarene u SRBiH, odnosno Republici iz tih godina uvećan, odnosno umanjen za onoliko koliko je plata osiguranika prosječno veća, odnosno manja od prosječne plate, u godini za koju se raspolaže podacima o plati osiguranika.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 119029 18 Rev 2 od 9. oktobra 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda apelantovom punomoćniku dostavljena 6. novembra 2018. godine, a da je apelacija podnesena 4. januara 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
36. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno načelo vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
a)Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
39. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi zaštite prava iz radnog odnosa, odnosno isplate razlike plate, dakle predmet je građanskopravne prirode. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
40. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je Vrhovni sud u osporenoj presudi proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo.
41. U tom pogledu, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacijone nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
42. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja Vrhovnog suda.
43. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom donošenja odluke kojom je odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude kojom je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike u platama odbijen kao neosnovan, dovoljno jasno i argumentirano obrazložio osporenu odluku, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda, koji je dovodeći nesporna činjenična utvrđenja da je naknadno u upravnom postupku pravomoćno utvrđeno da je apelant imao 40 godina staža u trenutku prestanka ugovora o radu i na osnovu toga ostvarivao pravo na penziju zaključio da apelantu ne pripada pravo na razliku između penzije koju je primao i plate koju bi primao. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da na proizvoljnost tog zaključka ne ukazuju apelantove tvrdnje da mu nisu uplaćeni doprinosi s obzirom na to da je na to pitanje Vrhovni sud dao jasan odgovor ukazujući na sadržaj odredbe člana 12. ZPP-a, te zaključujući da parnični sud nema ovlaštenje preispitivati odluke donesene u upravnom postupku. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao i na odredbe člana 77. ZPIO-a iz koje proizlazi na koji način je vršen obračun penzijskog osnova za 1992. i 1993. godinu. Prema tome, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantove tvrdnje kojima iz okolnosti da rješenje o prestanku radnog odnosa nije bilo zakonito jer se zasnivalo na nepravilnom obračunu penzijskog staža, što je u kasnijem toku upravnog postupka ispravljeno, izvodi svoj zaključak da mu pripada pravo na naknadu razlike plate. Ovo pogotovo jer iz okolnosti konkretnog slučaja i relevantnih odredaba ZOR-a, ZPS-a i ZPIO-a proizlazi da je pitanje je li zaposlenik ostvario 40 godina penzijskog staža u nadležnosti organa uprave, odnosno Fonda, na čijim odlukama je zasnovana osporena presuda Vrhovnog suda. U tom pogledu, Ustavni sud smatra da se stavovi iz odluka Ustavnog suda broj AP 1989/06 od 11. marta 2008. godine i AP 2255/07 od 11. novembra 2009. godine, na koje se apelant pozivao tokom postupka i u apelaciji, ne mogu primijeniti na okolnosti konkretnog slučaja s obzirom na to da je u tim predmetima odlučivano protiv odluka donesenih u upravnom sporu i upravnom postupku određivanja prava na penziju, te je zauzet stav da naknadna, odnosno retroaktivna uplata doprinosa ne utječe na određivanje početka ostvarivanja prava na penziju i početak isplate penzije. Stoga, u obrazloženjima koje je dao Vrhovni sud Ustavni sud nije našao elemente koji ukazuju da su ti zaključci proizvoljni u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem odredaba ZOR-a, ZPS-a i ZPIO-a zamijenio te zaključke u pogledu osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva.
44. Razmatrajući apelantove navode kojima je ukazivao na Presudu Okružnog suda broj 71 0 P 119375 15 Gž 3 od 21. januara 2016. godine, Ustavni sud zapaža da se apelant na tu odluku pozvao i u reviziji, te da je sadržaj te odluke razmatrao Vrhovni sud. Pri tome, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud jasno naveo zbog čega se činjenice u konkretnom predmetu razlikuju od činjenica koje proizlaze iz Presude Okružnog suda broj 71 0 P 119375 15 Gž 3 od 21. januara 2016. godine. Također, nakon izvršenog uvida u sadržaj navedene odluke iz koje, za razliku od okolnosti konkretnog predmeta, proizlazi da je tužiocu u tom predmetu utvrđen prestanak radnog odnosa prije nego što je stekao pravo na starosnu penziju pa mu je za navedeni period dosuđena izgubljena zarada, ni Ustavni sud nije mogao zaključiti da je u konkretnom slučaju došlo do različitog postupanja Okružnog suda. Uostalom, Ustavni sud ukazuje da samo postojanje dviju proturječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u konkretnom slučaju Okružnog suda) u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost – vidi Odluka o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine), za šta apelant u konkretnom slučaju nije predočio dokaze.
45. Naposljetku, u vezi s apelantovim tvrdnjama da Vrhovni sud nije dao obrazloženje njegovih revizionih navoda kojima je osporavao odluku o troškovima postupka, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 231. ZPP-a, koja se na osnovu člana 253. ZPP-a primjenjuje i prilikom odlučivanja o reviziji, proizlazi da će sud u obrazloženju presude ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu proizlazi da je apelant u reviziji ukazivao da drugostepena presuda uopće ne sadrži obrazloženje odluke o troškovima postupka. Međutim, imajući u vidu da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je taj sud pozivajući se na odredbu člana 386. stav (2). ZPP-a dao jasno obrazloženje zbog čega je odlučio da svaka strana snosi svoje troškove postupka, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi o nedostatku obrazloženja u drugostepenoj odluci bili izneseni paušalno, bez suštinskog osporavanja zaključka drugostepenog suda. S obzirom na to, Ustavni sud zapaža da nema ništa što ukazuje da je Vrhovni sud u takvim okolnostima konkretnog predmeta propustio odlučivati o pitanjima koja su od odlučnog značaja na odluku u konkretnom predmetu, odnosno da je povrijedio apelantovo pravo na obrazloženu odluku.
46. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava, zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.
47. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
c)Pravo na učinkovit pravni lijek
48. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi s drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud dalje zapaža da su u predmetnom postupku redovni sudovi odlučivali o apelantovoj tužbi, da je relevantnim odredbama ZPP-a propisano da stranke protiv drugostepene presude, ukoliko su ispunjeni uslovi iz člana 237. ZPP-a, mogu izjaviti reviziju, koje pravo je apelant koristio budući da je bio nezadovoljan drugostepenom presudom. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da apelant nije zadovoljan ishodom predmetnog postupka, što ne može voditi zaključku o nepostojanju ili neučinkovitosti pravnih lijekova koje je nesporno koristio. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na učinkovit pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.
d)Načelo vladavine prava i pravo na imovinu
49. U odnosu na navode o povredi načela vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije, Ustavni sud zapaža da se apelantova argumentacija o kršenju navedenih prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede tih prava, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju tih prava, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud u osporenoj odluci, kojom je potvrdio drugostepenu presudu kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike između penzije koju je primao i plate koju bi primao te uplatu razlike doprinosa, za svoju odluku dao jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava na koju je apelant neosnovano ukazivao.
51. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede apelantovog prava na učinkovit pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je apelant u parničnom postupku imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava, koje je i koristio.
52. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/ 3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine kada se argumentacija o kršenju tih prava zasniva na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovog prava u tom pogledu.
53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević