Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2980/20 (H. M.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2980/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. siječnja 2021. godine, u predmetu broj AP-2980/20, rješavajući apelaciju Hasiba Mulalića, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka c) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasiba Mulalića podnesena Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 005743 13 Gž od 10. siječnja 2014. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hasib Mulalić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 005743 20 Rev od 4. svibnja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 005743 19 Gž 2 od 2.
kolovoza 2019. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 005743 14 P 3 od 19. prosinca 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Hasib Mulalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, podnio je 17. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 0057743 20 Rev od 4. svibnja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 0057743 19 Gž 2 od 2. kolovoza 2019. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 O P 005743 14 P 3 od 19. prosinca 2017. godine, te Presude Kantonalnog suda broj 20 0 P 0057743 13 Gž od 10. siječnja 2014. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 20 0 P 005743 13 P 2 od od 26. kolovoza 2013. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 20 0 P 005743 13 Gž od 10. siječnja 2014. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom da ukloni bespravno izgrađeni potporni zid i nasip ispod njega koji se nalazi između zemljišnih parcela stranaka, te je obvezan apelant da nadoknadi tuženom troškove postupka.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi ( JU ,,Dom zdravlja“ Cazin) isplati određeni novčani iznos na ime nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova uslijed nagrđenosti objekta i nekretnina, te nemogućnosti apelanta da potpuno gospodarski koristi nekretnine, kao i da mu isplati određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete zbog umanjenja tržišne vrijednosti nekretnine.
4. U obrazloženju odluke drugostupanjski sud je naveo da je Zakon o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u čl. 200. stav 1. propisao pravo na naknadu nematerijalne štete i to za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede, ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah. Dakle, istakao je da su ovom zakonskom odredbom jasno navedeni pravno priznati oblici prava na naknadu nematerijalne štete. Među tim pravima nema propisanog prava na naknadu nematerijalne štete za duševne bolove uslijed „nagrđenosti objekta i nekretnina apelanta i nemogućnosti apelanta potpunog gospodarskog korištenja nekretnina“. S obzirom na to naveo je da ni u najširem tumačenju čl. 200. ZOO, ne bi bilo moguće zaključiti da bi apelant mogao imati pravo na naknadu nematerijalne štete za duševne bolove kako je tražio tužbenim zahtjevom.
5. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi utvrdili da su parnične stranke vlasnici susjednih nekretnina, da je tuženi izgradio potporni zid na međi susjednih nekretnina, kao i da je apelant u ranijem pravomoćno okončanom parničnom postupku odbijen sa zahtjevom za uklanjanje izgrađenog potpornog zid. S obzirom da je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda iz 2013. godine apelant odbijen sa zahtjevom za uklanjanje potpornog zida, naveo je da je neosnovana apelantova konstatacija da je tuženi bespravno podigao potporni zid. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je pravilna ocjena nižestupanjskih sudova o neosnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete na način kako je to apelant tražio postavljenim zahtjevom. Naime, tražena naknada oblika nematerijalne štete nije pravno priznata odredbom članka 200. ZOO, o čemu je drugostupanjski sud dao jasne, potpune i pravilne razloge. Nadalje, naveo je da su niže stupanjski sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete. U pogledu toga, naveo je da su pravilnom ocjenom nalaza vještaka građevinske struke niže stupanjski sudovi utvrdili da izgrađeni potporni zid ne umanjuje vrijednost nekretnine apelanta, pri čemu apelant nije dokazao ni visinu ovog dijela tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, naveo je da je teret dokazivanja činjenica kojima se pravo stvara na apelantu (član 123. stav 1. u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP)) koji je bio dužan dokazati osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva na naknadu materijalne štete. Kako apelant nije dokazao postojanje iznijetih pravno relevantnih činjenica na kojima je zasnivao ovaj tužbeni zahtjev, Vrhovni sud je naveo da je bilo osnova da se tužbeni zahtjev odbije primjenom pravila o teretu dokazivanja. Konačno, naveo je da je neosnovan apelantov prigovor da je drugostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu iz članka 209. stavak 2. točka 1. u vezi sa člankom 357. stavak 1. točka 5. ZPP, time što je u donošenju pobijane presude sudjelovao sudac M.C., koji je bio član vijeća i u donošenju djelomične presude prvostupanjskog suda 2003. godine. Odlučna je okolnost da sudac M.C. nije sudjelovao u donošenju odluke u istom predmetu, već u dva različita predmeta u dužem vremenskom razdoblju, tako da nije postojao razlog za isključenje od suđenja u drugostupanjskom predmetu.
Apelacioni navodi
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu zabrane diskriminacije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka c) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (1), stavak (3) točka c) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)Protek roka
8. S obzirom na to da iz dostavnice o uručenju presude Kantonalnog suda broj 20 0 P 005743 13 Gž od 10. siječnja 2014. godine proizlazi da je punomoćniku apelanta 3. veljače 2014. godine uručena presuda Kantonalnog suda od 10. siječnja 2014. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 17. kolovoza 2020. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Kantonalnog suda. b)Prima facie
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi, u postupku u kojem je donesena osporena odluka Vrhovnog suda, utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka c) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacije, ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević