Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3265/20 ("Nera" d.o.o. Zagreb)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3265/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3265/20, rješavajući apelaciju "Nera" d.o.o. Zagreb, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Nera" d.o.o. Zagreb podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 135391 18 Rev od 4. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Nera" d.o.o. Zagreb (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Z.A.A. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 1. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 135391 18 Rev od 4. juna 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je trećetuženi (Filius d.o.o. Mostar) da apelantu na ime duga isplati iznos od 68.593,39 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu odbijen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženog. Osim toga, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obavežu prvotuženi (Trans Alpina d.o.o. Široki Brijeg) i drugotuženi (Uni Credit Bank d.d. Mostar) da apelantu isplate 49.295.23 EUR sa zateznom kamatom.

3. Smatrajući da je apelant svoje obaveze iz ugovora o poslovnoj saradnji ispunio a da trećetuženi nije platio cijenu za kupljenu robu, prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženog, dok je u odnosu na prvotuženog koji je prevozio robu i drugotuženu banku koja je trebala da izvrši plaćanje po bankarskoj garanciji odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Drugostepeni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u pogledu glavnog duga, dok je djelimično usvojio žalbu trećetuženog i preinačio prvostepenu presudu u pogledu zakonskih zateznih kamata. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, te primjenu materijalnog prava, te za svoju odluku dao potpuno i pravilno obrazloženje. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su apelant, u svojstvu distributera i trećetuženi, u svojstvu kupca bili u poslovnom odnosu osnovom ugovora o poslovnoj saradnji, da je apelant distribuirao robu trećetuženom, te da trećetuženi nije izvršio određena plaćanja robe i da dug trećetuženog prema apelantu iznosi 68.593,39 KM. Vrhovni sud je naveo da je apelant isporučio robu trećetuženom, a koju robu je trećetuženi, kao kupac dužan platiti (čl. 262. i 454. Zakona o obligacionim odnosima). Vrhovni sud je naveo da je prvotuženi bio samo prevoznik (a ne špediter) isporučene robe trećetuženom pri čemu je poštovao upute apelanta, pa da ne postoji nikakva odgovornost prvotuženog za neisplatu cijene od strane trećetuženog za isporučenu robu trećetuženom. Vrhovni sud je naveo da Međunarodne tovarne listove (CMR) nije popunjavao trećetuženi, koji je primao robu, jer je u njima kao prodavač upisan Prenatal S.p.a Italija, a kao kupac apelant, što je i osnovni razlog neaktiviranja garancije od strane drugotuženog, a ne predaja robe bez potpisivanja od strane trećetuženog. Vrhovni sud je naveo da su vozači prvotuženog nudili CMR-ove na potpis trećetuženom prilikom istovara robe, koje je trećetuženi odbijao potpisati, uz obrazloženje da je u sporu s apelantom, te da je apelant znao da je trećetuženi odbijao potpis prijema robe, ali da je bez obzira na to nastavio s isporukama robe, dok prvotuženom nije dao uputu da ne isporučuje robu ukoliko trećetuženi odbije potpisati prijem robe. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da je drugotuženi odgovoran zbog toga što je odbio isplatiti iznos po zaključenoj bankarskoj garanciji u korist apelanta, jer je dokumentacija dostavljena uz zahtjev za isplatu garancije bila manjkava. Vrhovni sud je naveo da iz CMR-ova proizlazi da prodavač Prenatal Sp.a. Italija isporučuje robu apelantu, kao kupcu, a drugotuženi je bankarskom garancijom garantovao za obaveze trećetuženog prema apelantu, tako da je u CMR-ovima morao biti naznačen trećetuženi, kao kupac - primalac robe, a apelant kao prodavač - isporučilac robe, kako je bilo predviđeno uslovima iz bankarske garancije, što je bila obaveza apelanta. S obzirom da nije bilo tako, Vrhovni sud je naveo da je drugotuženi osnovano odbio isplatu garancije. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je našao da su nižestepeni sudovi na osnovu pravilne primjene materijalnog prava dali potpuna i pravilna obrazloženja za svoje odluke i odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude kao neosnovanu. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je osnovna djelatnost prvotuženog transport robe u unutarnjem i vanjskom prometu i da je znao da ne smije isporučiti robu ako mu se ne ovjeri prateća dokumentacija kao potvrda da je roba primljena, te da je zbog propusta u radu prvotuženog, drugotuženi odbio izvršiti isplatu po ugovoru o garanciji. Apelant navodi da se ni drugotuženi nije mogao osloboditi obveze isplate utuženog iznosa na osnovu garancije, jer je morao pozvati apelanta da otkloni eventualne nedostatke u dokumentaciji, pa ukoliko apelant to ne učini u ostavljenom roku tada bi se oslobodio obveze i ne bi bio dužan izvršiti isplatu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3265/20 ("Nera" d.o.o. Zagreb) | Sudska praksa | Aktio