Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3480/20 (N. M. i K. V.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3480/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3480/20, rješavajući apelaciju Nevenke Marić i Kate Vidović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Nevenka Marić i Kata Vidović protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 133059 19 Rsž od 9. aprila 2019.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nevenka Marić i Kata Vidović (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelantica ili apelantice) iz Busovače, koje zastupa Berina Krnjić, advokata iz Travnika, podnijele su 23. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 Rs 133059 19 Rev od 19. maja 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Rs 133059 19 Rsž od 9. aprila 2019. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3075/19 od 17. decembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelantice podnijele protiv Presude Kantonalnog suda od 9. aprila 2019. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelantica odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev prvoapelantice kojim je tražila da se poništi Rješenje tuženog JU Dom zdravlja „Busovača“ od 4. oktobra 2017. godine o prestanku ugovora o radu radi odlaska u penziju, kao nezakonito, te da se naloži tuženom da prvoapelanticu vrati u radni odnos na poslove koje je obavljala prije donošenja Rješenja o prestanku ugovora o radu, ili druge poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti; da se obaveže tuženi da prvoapelantici isplati naknadu plaće za navedeni period u novčanom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama, te da izvrši ponovnu prijavu prvoapelantice kod Federalnog zavoda za PIO/MIO Mostar, Kantonalna administrativna služba Travnik sa danom 1. novembra 2017. godine i uplati doprinose u korist Federalnog zavoda za PIO/MIO. Obavezan je tuženi da prvoapelantici isplati razliku plaće na ime nezakonito umanjene plaće na ime položajnog dodatka u novčanom iznosu zakonskim zateznim kamatama. Odbijen je tužbeni zahtjev drugoapelantice kojim je tražila da se poništi rješenje tužene od 4. oktobra 2017. godine o prestanku ugovora o radu radi odlaska u penziju drugoapelantice kao nezakonito, te da se naloži tuženom da drugoapelanticu vrati u radni odnos na poslove koje je obavljala prije donošenja Rješenja o prestanku ugovora o radu, ili druge poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti; da se obaveže tuženi da drugoapelantici isplati naknadu plaće za navedeni period u novčanom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama, te da izvrši ponovnu prijavu drugoapelantice kod Federalnog zavoda za PIO/MIO Mostar, Kantonalna administrativna služba Travnik sa danom 1. novembra 2017. godine i uplati doprinose u korist Federalnog zavoda za PIO/MIO; da se obaveže tuženi da drugoapelantici isplati razliku plaće na ime nezakonito umanjenog koeficijenta u novčanom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama. Obavezane su apelantice da tuženom solidarno nadoknade troškove ovog postupka u novčanom iznosu.
4. U obrazloženju pobijane presude, Kantonalni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da su apelantice bile zaposlene kod tuženog te da im je tuženi kao poslodavac donio rješenje o prestanku ugovora o radu radi odlaska u penziju, kao i to da su apelantice nakon donošenja ovih odluka ostvarile pravo na penziju. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud kod utvrđenja da li su za prvoapelanticu ispunjeni uslovi iz člana 94. stav 1. tačka d. Zakona o radu za prestanak ugovora o radu radi odlaska u penziju previdio uzeti kao relevantnim period prijave i odjave zaposlenja kako je to naznačeno u radničkoj knjižici, a u pogledu kojih podataka iz iste kao javne isprave nije bilo spora, te identičnih podataka iz Uvjerenja nadležnog PIO/MIO u dijelu u kojem su jasno navedeni periodi kada je prvoapelantica efektivno provela na radu. Kantonalni sud je naveo da iz izvedenih dokaza proizilazi da je prvoapelantica na dan 1. novembra 2017. godine imala ukupno 43 godine 4 mjeseca i 26 dana staža, slijedom čega se osnovano u žalbi tuženog ukazuje da je prvoapelantica na dan 1. novembra 2017. godine imala navršenih više od 40 godina radnog staža, pa time i da je odluka tuženog pravilna i zakonita. Kantonalni sud je naveo da, shodno navedenom, zahtjev prvoapelantice za poništenje odluke tuženog za prestanak radnog odnosa radi odlaska u penziju, pa time i zahtjev za povrat na posao, kao i zahtjev za isplatu naknade plaće za navedeni period, nije osnovan. Kantonalni sud je naveo da je prvoapelantica imala pravo na položajni dodatak kao zaposlenik raspoređen na poslove „glavni referent za kadrovske poslove u Službi za pravne i kadrovske poslove" shodno ugovoru o radu i Pravilnikom o radu tuženog. Kantonalni sud je ukazao da tuženi svojom jednostranom odlukom tj. odlukom direktora nije mogao smanjiti niti ukinuti to utvrđeno pravo prije nego što se promijeni akt u zakonom propisanoj proceduri, tj. Pravilnik kojim je uređeno ovo pitanje, pa kako u tom pravcu nije došlo ni do promjene odredbe vezano za položajni dodatak u Ugovoru o radu, to je odluka prvostepenog suda u ovom dijelu pravilna i zakonita. U odnosu na drugoapelanticu, Kantonalni sud je naveo da u pogledu utvrđenja prvostepenog suda da je drugoapelantica u momentu donošenja sporne odluke tuženog imala više od 40. godina radnog staža, neovisno od greške u računanju od strane prvostepenog suda, ni Kantonalni sud nije našao razloge za donošenje drugačije odluke. Kantonalni sud je naveo da iz izvedenih materijalnih dokaza, a naročito Uvjerenja Federalnog zavoda PIO/MIO, kao i radničke knjižice, proizilazi da je drugoapelantica na dan 5. decembra 2017. godine imala ukupno 43 godine, 11 mjeseci i 4 dana, slijedom čega su neopravdani navodi apelantica izneseni u žalbi. Kantonalni sud je naveo da se radi o matematičkoj računici za koju nije bilo neophodno sprovesti vještačenje, ta da je sud u tom pravcu imao podatke od nadležne službe PIO/MIO, kao i radničke knjižice za drugoapelanticu. Kantonalni sud je ukazao i da su neosnovani navodi drugoapelantice vezano za novčana potraživanja jer je ugovorom odnosno aneksom ugovora o radu od 12. marta 2012. godine utvrđen koeficijent složenosti od 2,10 u skladu sa stručnom spremom iste, te kako je nalazom vještaka financijske struke utvrđeno da je drugoapelantici isplata plaća vršena u skladu sa naprijed navedenim ugovorom, shodno članu 75. stav 1. Zakona o radu, to je prvostepena odluka i u ovom dijelu pravilna i zakonita. Kantonalni sud je naveo da, kako je prvoapelantica uspjela samo u neznatnom dijelu, a drugoapelantica u cijelosti nije uspjela sa postavljenim tužbenim zahtjevom, to je ovaj sud odluku kojom se obavezuju apelantice da tuženom solidarno naknade troškove donio s pozivom na odredbu člana 386. stav 2., 387. i 393. Zakona o parničnom postupku.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantice su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelantice, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelantice navode da se sudovi nisu mogli upuštati u vlastiti obračun staža osiguranja za apelantice, te da sudovi nisu imali tačne i konkretne podatke o stažu osiguranja apelantica. Apelantice navode i da osporena odluka Kantonalnog suda nije pružila nikakvo i/ili adekvatno obrazloženje žalbenih navoda apelantica, koji su bili relevantni za donošenje pravilne odluke.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantice pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević