Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3489/20 (T.R.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Invalid
- Invalidnina
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3489/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3489/20, rješavajući apelaciju T. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio T. R.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 006928 18 U od 10. augusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. T. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 24. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 006928 18 U od 10. augusta 2020. godine.
2. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je tužba apelanta izjavljena protiv Rješenja tuženog Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo broj UP-I-03-41-ZKZ-6602/15 od 4. oktobra 2018. godine kojim je ukinuto konačno rješenje Sektora za pitanja branitelja (HVO, MUP) Uprave za pitanja branilaca Hercegovačko-neretvanskog kantona broj 14-43-1-132/07 od 28. juna 2007. godine i upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu zaključno od 4. oktobra 2018. godine.
3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja osporenog rješenja proizilazi da je tuženi organ rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu apelanta, priznatu Rješenjem Sektora za pitanja branitelja (HVO, MUP) Uprave za pitanja branilaca Hercegovačko-neretvanskog kantona broj 14- 43-1-132/07 od 28. juna 2007. godine, predmet lične invalidnine uputio nadležnom kantonalnom odjeljenju Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja, radi revizije nalaza i mišljenja Ljekarskih komisija izdatih u postupku priznavanja svojstva ratnog vojnog invalida po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Vrhovni sud je naveo da se prema Nalazu i mišljenju nadležne Ljekarske komisije od 10. aprila 2018. godine vojni invaliditet kod apelanta cijeni ispod 20% stalno. Vrhovni sud je naveo da je iz podataka u spisu predmeta utvrđeno da je nalaz i mišljenje Ljekarske komisije od 10. oktobra 2018. godine apelantu uručen dana 17. aprila 2018. godine, da je na nalaz i mišljenju stavljena klauzula konačnosti 3. maja 2018. godine. Vrhovni sud je naveo da apelant u skladu sa članom 4. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica nije postupio po datoj uputi iz Nalaza i mišljenja Ljekarske komisije broj Z-RVI-MO-4446/16 od 10. aprila 2018. godine, odnosno nije podnio zahtjev za novo medicinsko vještačenje. Vrhovni sud je naveo da apelant nije postupio shodno stavu 2. člana 23.a Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica, (kojim je propisano da stranka na nalaz i mišljenje može uložiti prigovor u roku od 8 dana od dana prijema nalaza i mišljenja), niti to tužbom spori, pa Vrhovni sud cijeni da je tuženi organ donio osporeno rješenje uz pravilnu primjenu člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko invalidske zaštite. Vrhovni sud je naveo da je apelantu bilo omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima za koje je smatrao da su važne za ocjenu njegovog invaliditeta davanjem pouke o pravnoj zaštiti na nalaz i mišljenje nadležne ljekarske komisije gdje je mogao da istakne sve ono što je smatrao odlučnim za donošenje rješenja. Vrhovni sud je ukazao i da su paušalni navodi apelanta da je tuženi povrijedio zakon na štetu tužitelja, jer apelant ne može u navodima tužbe pobijati pravilnost sačinjenog nalaza i mišljenja nadležne ljekarske komisije. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu zabrane diskriminacija iz člana II/4) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava od strane Vrhovnog suda, te da je time apelant stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale pripadnike braniteljske populacije kojima je vršena revizija prava po istom osnovu kao apelantu, ali su odluke suda bile znatno drugačije. Apelant navodi da u predmetnom postupku nije ni na koji način omogućena zaštita od proizvoljnog djelovanja države u postupku ostvarivanja njegovih prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević