Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-191/19 (O. S.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- In dubio pro reo
- Dokazni postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravo na odbranu
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-191/19
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 191/19, rješavajući apelaciju Ostoje Stanišića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ostoje Stanišića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 010315 17 Kžk od 11. oktobra 2018. godine i S1 1 K 010315 12 Krl od 31. marta 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ostoja Stanišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Miloš Perić, advokat iz Zvornika, podnio je 10. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 010315 17 Kžk od 11. oktobra 2018. godine i S1 1 K 010315 12 Krl od 31. marta 2017. godine. Zatim je apelant 26. januara 2019. godine Ustavnom sudu dostavio zahtjev za donošenje privremene mjere, bliže opisane u zahtjevu.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom broj AP 191/19 od 27. februara 2019. godine (dostupna na: www.ustavnisud.ba) odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH te Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 1. jula 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su 8. i 14. jula 2020. godine dostavili tražene odgovore. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 010315 12 Krl od 31. marta 2017. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo genocida iz člana 141 Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) u vezi sa članom 24 istog zakona, te je na osnovu člana 285 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), uz primjenu čl. 33, 34, 38 i 41 KZSFRJ, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina. Istom presudom saoptuženi M. M. oslobođen je optužbe da je počinio krivično djelo genocida iz člana 171 tač. a) i b) Krivičnog zakona BiH u vezi sa članom 180 stav 1 i članom 31 istog zakona.
7. Presudom apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 1 K 010315 17 Krž 11 od 5. decembra 2017. godine uvažena je žalba apelanta i njegovih branilaca, te je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 010315 12 Krl od 31. marta 2017. godine ukinuta u osuđujućem dijelu. Žalba Tužilaštva BiH je odbijena i prvostepena presuda u odnosu na saoptuženog M. M. potvrđena.
8. Odlučujući u ponovnom postupku, apelaciono vijeće je donijelo Presudu broj S1 1K010315 17 Kžk od 11. oktobra 2018. godine kojom je apelant proglašen krivim da je u svojstvu „komandanta 6. bataljona Zvorničke brigade (u daljnjem tekstu: 6. bataljon), na širem području sela Petkovci i sela Đulići, […], u julu 1995. godine, svjesno pružio pomoć pripadnicima vojske i policije RS, […], koji su imali plan da se bošnjačko stanovništvo trajno ukloni iz Srebrenice, te da se uhvate, zatvore, prisilno premjeste, po prijekom postupku ubiju i zakopaju vojno sposobni muškarci i mladići bošnjačke nacionalnosti iz zaštićene zone UN Srebrenica, te tako istrijebi grupa bošnjačkog naroda, […]“. Utvrđeno je da su „14. i 15. jula 1995. godine, pod komandom i nadzorom apelanta, pripadnici 6. bataljona učestvovali u prihvatu i obezbjeđenju sa drugim pripadnicima VRS, više stotina zarobljenih muškaraca Bošnjaka, koji su dovezeni autobusima i kamionima iz zaštićene zone UN Srebrenice u Petkovce, opština Zvornik, za koje je apelant znao da će nakon privremenog zatočenja biti strijeljani, koji zarobljenici su držani u Novoj školi u Petkovcima, […] tako da je do večernjih sati 14. jula najmanje 20 zarobljenika oko Nove škole ubijeno, nakon čega su zarobljenicima vezane ruke i prevezeni su kamionima do Nove škole na lokaciju Crvena brana, gdje je od večernjih sati 14. jula do popodnevnih sati 15. jula izvršeno strijeljanje preko 700 zarobljenih muškaraca Bošnjaka […]“. Dakle, komandujući i vršeći nadzor nad pripadnicima 6. bataljona, pružio je pomoć drugima u ubijanju pripadnika grupe i nanošenju teških tjelesnih ozljeda i duševnih povreda pripadnicima grupe bošnjačkog naroda, na koji način je svjesno pomogao da se ona djelimično istrijebi kao nacionalna, odnosno vjerska grupa, čime je počinio krivično djelo genocida iz člana 141 KZSFRJ u vezi sa članom 24 istog zakona (pomaganje).
9. U obrazloženju presude je navedeno da je apelaciono vijeće, nakon izjašnjenja stranaka, a rukovodeći se članom 317 stav 2 ZKPBiH, sve provedene dokaze, subjektivne i objektivne prirode, koji su provedeni u prvostepenom postupku (uključujući i utvrđene činjenice), preuzelo i u postupku pred apelacionim vijećem i oni su detaljno navedeni u Aneksu I presude, koji čini njen sastavni dio.
10. Apelaciono vijeće je dalje navelo da je savjesno cijenilo svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve cjelovite ocjene izvelo zaključak da li je neka pravno relevantna činjenica dokazana ili nije, a naročito dokaze koji su navedeni u obrazloženju presude, na kojima je zasnivalo svoju odluku. Nasuprot tome, dokazi koji u obrazloženju presude nisu posebno navedeni, prema mišljenju apelacionog vijeća, nisu bili pravno relevantni za utvrđivanje činjeničnog stanja iako su bili predmet ocjene. Navedeno je i da se u sklopu ocjene dokaza, prilikom identifikacije svjedoka čiji su iskazi ocijenjeni iskrenim i tačnim, apelaciono vijeće vodilo kriterijumom provjere kredibiliteta i pouzdanosti svjedoka.
11. Imajući u vidu da je apelant proglašen krivim za pomaganje u genocidu, apelaciono vijeće je u presudi dalo osvrt na činjenična utvrđenja u vezi s opštim kontekstom događaja u Srebrenici u julu 1995. godine i elementima bića krivičnog djela genocida u skladu s obimom provedenih dokaza. U tom kontekstu je u okviru opšteg konteksta obrazloženo uspostavljanje zaštićene zone UN – Srebrenica (par. 42–46); napad na zaštićenu zonu koji su izvršili VRS i MUP, koji je počeo 6. jula 1995. godine (par. 47–85); plan za prisilno preseljenje (par. 86–99); masovna ubistva muškaraca i dječaka (par. 100–103).
12. Apelaciono vijeće je navelo da na osnovu u presudi navedenih činjenica i dokaza, koje je prihvatilo, s obzirom na to da se međusobno slažu i dopunjuju, nesporno proizlazi da su ubijanja svih Bošnjaka koji su zarobljeni nesumnjivo bila smišljena operacija koja se odigravala na različitim lokalitetima. Apelaciono vijeće je utvrdilo jedinstven obrazac u pogledu zarobljavanja muškaraca, ali s druge strane i jedinstven obrazac i u pogledu epiloga samog događaja, a koji je dijelom predmet krivičnopravnih događaja obuhvaćenih optužnicom u konkretnom slučaju. Oslanjanjem na iskaze preživjelih svjedoka SM-100, SM-101, te nalaz vještaka Buttlera i Mcqueena, apelaciono vijeće je utvrdilo da je u veoma kratkom vremenskom periodu u trajanju od svega sedam dana izvršeno masovno zarobljavanje vojno sposobnih i muškaraca koji još uvijek nisu stekli punoljetstvo sa područja Srebrenice, a na kraju i njihova likvidacija. Takođe, kada su u pitanju događaji koji su predmet ovog postupka u Petkovcima, 14. i 15. jula 1995. godine, apelaciono vijeće je utvrdilo da su dovoženje zarobljenih i njihova konačna likvidacija završeni za nepuna 24 časa, a što je u presudi detaljnije obrazloženo.
13. Apelaciono vijeće je navelo da je apelanta proglasilo krivim da je nadzorom i komandovanjem nad podređenim pripadnicima 6. bataljona pomogao ubijanje zarobljenih u Domu i Novoj školi u Petkovcima. Navedeno je da je smrt zarobljenika oko Nove škole, a zatim i na Crvenoj brani dokazana van razumne sumnje. Naime, prevashodno preživjeli svjedoci SM-100 i SM-101 svjedočili su na okolnosti ubijanja zarobljenih oko Nove škole, odnosno na Brani, opisujući pri tome masovne likvidacije, dok je svjedok M. S. u svom iskazu naveo da je ubistvo zarobljenih počelo odmah po dovođenju zarobljenih pred Dom, dok su svjedoci R. B., M. M. i SM-110, u vrijeme boravka zarobljenika u školi, iz njenog pravca čuli pucnjavu. Isto tako, na okolnosti intenziteta i učestalosti pucnjave koja je dolazila iz pravca Brane, svoja su saznanja iznijeli i svjedoci M. S., SM-106, Z. S., L. J., S. B., V. J. i S. B., čije iskaze je apelaciono vijeće, imajući u vidu njihovu saglasnost i uvjerljivost, kao i potkrijepljenost drugim provedenim dokazima, ocijenilo kao vjerodostojne. Takođe, na okolnost ubistva na Crvenoj brani saslušani su i svjedoci SM- 106, SM-108 i SM-109, a što je potvrđeno i iskazima drugih svjedoka koji su naveli da su naknadno saznali za ubijanje Bošnjaka na Brani. Nadalje, apelaciono vijeće je iz iskaza preživjelih svjedoka SM-100 i SM-101 nespornim utvrdilo i da je smrt zarobljenika nastupila nasilnim putem, i to kao posljedica djelovanja vatrenim oružjem pripadnika VRS.
14. Apelaciono vijeće je utvrdilo da je, između ostalih, i radnjama opisanim u izreci presude, u julu 1995. godine u odnosu na Muslimane iz Srebrenice počinjen genocid. Ubijeni su svi zarobljenici, izuzev dvojice preživjelih (SM-100 i SM-101), koji su dovezeni u Dom kulture, odnosno u Novu školu u Petkovcima14. jula, da bi zatim 15. jula bili odvezeni i pogubljeni na Brani crvenog mulja, a najmanje 20 njih je ubijeno i oko same Nove škole. Tačan broj stradalih zarobljenika nije moguće utvrditi, a radi se o više od 700 zarobljenika – muškaraca iz Srebrenice, dok su preživjeli svjedoci saglasno istakli da su zarobljenici prije ubistava bili izloženi teškim psihičkim povredama, a velikom broju njih prethodno su nanesene i teške fizičke povrede.
15. Dalje, u presudi je opisana masovna egzekucija na Brani crvenog mulja (par. 169–182). Navedeno je da su dva svjedoka, SM-100 i SM-101, koji su preživjeli masovnu egzekuciju na Brani crvenog mulja 15. jula 1995. godine, na isti način u svojim iskazima opisali kako su od Nove škole prevezeni sa 2-3 kamiona, a da su im prethodno ruke vezane pozadi, konopcem koji je „rezao ruke“. Po dolasku na Branu vojnici su izvodili zarobljenike u grupama, po petoricu, te bi se nakon svakog izvođenja čula rafalna paljba. Apelaciono vijeće je poklonilo vjeru iskazima preživjelih svjedoka u kojima su jasno i slikovito opisali sve užase kroz koje su prošli, a i njima saglasnim iskazima drugih svjedoka koji su saslušani na ove okolnosti, koji iskazi su zatim interpretirani.
16. U presudi su opisane i radnje pripadnika 6. bataljona pod apelantovom komandom (par. 183–199). Naime, apelaciono vijeće je ocjenom svih provedenih dokaza došlo do nesumnjivog zaključka da je apelant, radnjama pobliže opisanim u izreci presude, ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret tako što je preduzeo radnje kojima je pomogao izvršiocima – pripadnicima vojske i policije RS koji su imali i znali za plan da se ubiju vojno sposobni muškarci i dječaci bošnjačke nacionalnosti iz zaštićene zone UN Srebrenica, te tako istrijebi grupa bošnjačkog naroda, čime je njegova radnja bila faktička radnja pomaganja. Apelaciono vijeće je na osnovu iskaza svjedoka SM- 110, R. B. i R. J. utvrdilo, zatim i ostalih iskaza koji su u presudi navedeni, a koji su dovedeni u međusobnu vezu, da su pripadnici 6. bataljona, pod komandom i nadzorom apelanta, učestvovali u prihvatu i obezbjeđenju dovezenih zarobljenika. Tako je nesporno utvrđeno da je apelant bio prisutan ispred komande u momentu dovođenja zatvorenika u Petkovce, kao i za vrijeme boravka zarobljenika u ovom mjestu, kojom prilikom su se čuli i pucnjevi koji su dolazili iz pravca Nove škole. Apelaciono vijeće je istaklo, bez obzira na pojedine razlike u pojedinim iskazima, da su svi svjedoci saglasni u pogledu odlučnih činjenica koje se odnose na dolazak zarobljenika u Petkovce i dalje postupanje prema njima, pri čemu zaključuje da je njihovo dovođenje u Petkovce bilo ciljano, tj. nije bilo spontano, a pri tome apelant nije bio tek pasivni posmatrač, već je davao naredbe svojim podređenim kako u pogledu obezbjeđenja zarobljenih lica tako i pogledu načina ponašanja u datom momentu (da ne napuštaju zgradu Komande), kao i da je pri tome bio u stalnoj komunikaciji sa svojim pretpostavljenim. Takođe, apelant je već od prvog momenta dolaska zarobljenika vidio njihovo opšte loše stanje (iscrpljenost, istraumiranost i sl.), pri čemu nije preduzeo bilo kakvu radnju s ciljem njihove zaštite. Upravo njegove radnje i ponašanje pripadnika njegovog bataljona ukazuju da se kritični događaji nisu događali spontano, pa se usljed toga i ne mogu posmatrati izolovano, već isključivo u kontekstu date situacije gdje su se masovna ubistva odvijala na više lokacija, uključujući i Crvenu branu, pri čemu je na snazi bio najveći nivo borbene gotovosti. Apelant ni u jednom momentu nije izdao naređenje da se vojnici 6. bataljona povuku sa lokacija na kojima se čuvaju zarobljenici sve dok i posljednji zarobljenik iz Doma, odnosno Nove škole nije odveden na strijeljanje, odnosno dok nisu ubijeni svi zarobljenici (izuzev dva preživjela) koji su prethodno bili dovedeni u Dom kulture i Novu školu u Petkovcima.
17. Apelaciono vijeće je istaklo da nije sporno da su obezbjeđenje zarobljenika vršili i drugi pripadnici VRS koji nisu pripadnici 6. bataljona, a što upućuje na zaključak da su i jedni i drugi obavljali zadatak čuvanja zarobljenika, odnosno da su ih čuvali zajedno. Iako je odbrana nastojala dokazati da su pripadnici 6. bataljona angažovani zbog straha od velikog broja zarobljenika u selu, a što su i pojedini svjedoci nastojali potvrditi, apelaciono vijeće to smatra nelogičnim i neuvjerljivim s obzirom na to da je bilo očigledno da se radilo o nenaoružanim zarobljenicima koji nisu bili u mogućnosti sebe zaštiti, pri čemu su zbog iscrpljenosti i straha bili u vrlo lošem fizičkom stanju, pa se postavlja opravdano pitanje kakvu su oni mogli predstavljati opasnost po stanovništvo. Apelant ni u jednom momentu nije izdao naređenje da se svi vojnici 6. bataljona povuku sa lokacija na kojima se čuvaju zarobljenici, niti su preduzete bilo kakve radnje s ciljem njihove zaštite. Zbog svega navedenog, apelaciono vijeće je zaključilo da je ovom radnjom – obezbjeđenjem zarobljenih Bošnjaka, znajući da će oni biti ubijeni, apelant doprinio glavnim izvršiocima u ubijanju zarobljenika i da je u tom smislu njegova radnja bila faktička i fizička radnja pomaganja.
18. U presudi je zatim detaljno obrazloženo postojanje apelantove svijesti i odgovornosti (par. 200–259). U vezi s tim je istaknuto da je apelant, shodno poziciji i radnjama koje je preduzeo, posmatrano kroz cjelokupan kontekstu događaja koji su uslijedili nakon pada Srebrenice, a na što upućuje i jasan obrazac ponašanja prema zarobljenicima (prebaciti, zatvoriti, likividirati), uključujući i prethodni dolazak visokih oficira VRS u Petkovce, još za vrijeme dolaska zarobljenika u Petkovce bio svjestan plana za njihovo masovno pogubljenje. Tako je u Petkovcima utvrđen identičan obrazac ponašanja kao i u drugim mjestima masovnih ubistava nakon pada Srebrenice, a što proizlazi iz iskaza vještaka Buttleara, te svjedoka Deana Manninga, SM-100 i SM-101, te iz iskaza u predmetima pred MKSJ Dragana Obrenovića i Momira Nikolića, odakle je utvrđena hronologija događaja koja se odvijala na u presudi opisani način. Za apelaciono vijeće nije prihvatljivo da vojnici 6. bataljona nisu znali za prethodna pogubljenja s obzirom na masovnost zločina i razmjere uključenosti osoblja Zvorničke brigade, te s obzirom na to da se Orahovac, Petkovci i Kozluk geografski nalaze unutar zone odgovornosti Zvorničke brigade, koja je na maloj udaljenosti.
19. Utvrđeno je da je apelant bio prisutan u momentu dovođenja zarobljenika u Petkovce, kao i da je bio neposredno upoznat i sa situacijom koja se odvijala u pogledu zarobljenika s obzirom na to da je i sam određivao ljude koji će ići obezbjeđivati zarobljenike, kao i da je naređivao drugim pripadnicima svog bataljona da ne napuštaju Komandu, a kojom prilikom je i čuo pucnjavu koja je dolazila iz pravca Nove škole. Dodatno, apelant je u svojoj kancelariji imao vezani telefon, o čemu se očitovao vezista B. M., kao i da je u to vrijeme bio u čestom kontaktu s brigadom, što je potkrijepljeno iskazom iz istrage svjedoka S. R. Isto tako, veliki broj svjedoka je u svom iskazu naveo da je po njihovom dolasku do škole (nakon 15.), škola bila prazna, odnosno da u njoj nije bilo zarobljenih, te da su saznali šta se desilo oko škole, odnosno na Brani, dok su svjedoci odbrane L. M., B. R. i dr. svjedočili o svojoj spoznaji da su zarobljeni dovedeni u Novu školu radi razmjene.
20. Apelaciono vijeće je takođe utvrdilo i da su visoki oficiri dolazili na područje pod kontrolom 6. bataljona u vrijeme inkriminisanih događaja. Na osnovu iskaza svjedoka, prije svega, pripadnika 6. bataljona, apelaciono vijeće je utvrdilo da je apelant bio lice koje je izdavalo naredbe, pa tako i naredbu da učestvuju u prihvatu i obezbjeđenju zarobljenika u Novoj školi. Nadalje, apelaciono vijeće je utvrdilo da je apelant, s obzirom na to da se nalazio u Komandi u vrijeme dolaska zarobljenika, samim tim vidio i ponašanje vojnika prema zarobljenicima koje se po dolasku u Petkovce sastojalo u fizičkom i psihičkom maltretiranju, kao i sporadičnim ubistvima, a o čemu su se očitovali preživjeli SM-100, SM-101, te svjedoci R. B., M. M., M. S. i S. F. Isto tako, iz cjelokupnog apelantovog ponašanja, proizlazi da on nije bio pasivan, već je s ciljem prihvata i obezbjeđenja zarobljenika stavio na raspolaganje ljudstvo iz svog bataljona. Ubistva koja su se desila već pred Komandom, a zatim i u školi, ostavila su vidljive tragove, odnosno lokve krvi i leševe, kako na platou oko Komande, odnosno u blizini Doma, tako i na putu u neposrednoj blizini, te na drvarnici (šupi) pored Nove škole, o čemu su se očitovali svjedoci R. B., M. B., M. M., M. S., SM-110, SM-100 i SM-101, te vještak Michael McQueen, dok je prisustvo tragova ljudske krvi, shodno vještaku forenzičke struke, pronađeno u hodniku na prvom spratu Nove škole, na lokalitetu drvarnice ispred škole, te na fasadnom zidu prostorija Doma kulture u Petkovcima.
21. Stoga je apelaciono vijeće zaključilo da je apelant imao saznanja o krajnjoj sudbini zarobljenika koji su dovedeni u Petkovce s obzirom na to da su pojedinačne likvidacije zarobljenih krenule već po njihovom dovođenju pred Komandu, odnosno u prostorijama Doma i Nove škole, a zatim i njihovom prevoženju, skrivanju tijela u masovnu grobnicu i tragova ubistava, slijedom čega je apelaciono vijeće našlo dokazanim da je apelant znao da će svi zarobljeni koji su 14. jula dovezeni u školu u Petkovcima biti ubijeni. Čak i nižerangirani vojnici u odnosu na apelanta su znali za plan da će zarobljenici biti „likvidirani“ (isto proizlazi i iz iskaza svjedoka M. M.), a isto se moglo zaključiti iz cjelokupnog ponašanja prema njima. Sve i da apelant u početku nije imao konkretnije informacije u pogledu plana postupanja prema zarobljenicima, on je po svojoj poziciji unutar vojne formacije jako brzo morao postati svjestan plana, čiju realizaciju je svjesno pomagao, pa s obzirom na sve naprijed navedene okolnosti, nije prihvaćena teza odbrane da apelant nije znao niti mogao znati stvarnu namjeru zatočenja muškaraca.
22. Apelaciono vijeće je zaključilo da je učešće pripadnika 6. bataljona s apelantom na čelu bila karika u lancu koja je djelovala radi ubistva zarobljenika s ciljem realizacije genocidnog plana. Tokom predmetnog postupka niti jedan provedeni dokaz nije ukazao da je apelant u bilo kojem trenutku, na bilo koji način prekinuo s protivpravnim radnjama za koje je proglašen krivim ili da je opozvao svoju naredbu i time pokušao ublažiti posljedice. Istaknuto je da su glavni izvršioci postupali s namjerom uništenja i apelant je znao za tu namjeru.
23. Nakon što je utvrdilo apelantovo prisustvo u momentu dovođenja zarobljenika u Petkovce, kao i za vrijeme njihovog boravka na tom lokalitetu, njegovu ulogu u smislu prihvata i obezbjeđenja zarobljenika, na koji način je dat doprinos ubistvu zarobljenika na Brani crvenog mulja, te u i okolo Nove škole, utvrđeno je da su se u apelantovim radnjama ostvarili svi oni elementi koji čine actus reus krivičnog djela genocida, i to ubijanja skupine ljudi. Apelaciono vijeće je dalje cijenilo da li je apelant imao neophodan stepen svijesti, potrebnu mens rea da bi bio proglašen krivim kao pomagač u genocidu. Da je postojao plan da se likvidiraju zarobljeni muškarci bošnjačke nacionalnosti, apelaciono vijeće je, prije svega, utvrdilo iz iskaza svjedoka Momira Nikolića koji je svjedočio pred MKSJ, čiji je iskaz interpretiran u presudi. Uzimajući u obzir čitavu hronologiju događaja u pogledu ofanzive VRS na Srebrenicu, kao i poziciju koju je apelant u vrijeme inkriminisanih događaja obavljao, te uzimajući u obzir obaveze koje je imao u skladu s pozicijom koju je obavljao, dovedeno u vezu s navodom Momira Nikolića da je velika logistička podrška trebala za sve što se događalo tih dana („akcija Srebrenica”), te da je „normalno” da komandant zna šta se događa u gradu, to je zaključak apelacionog vijeća da je apelant zasigurno znao da su snage VRS, među kojima i jedinice brigade kojoj je pripadao, i pod vodstvom njegovog komandanta, zauzele Srebrenicu. Apelaciono vijeće je zaključilo da je informacija o planu likvidacije zarobljenika potekla od visokorangiranih oficira VRS, te je zatim spuštena na niže nivoe komandovanja, da bi na kraju došla i do nižerangiranih vojnika. Dakle, činjenicu da je „pala“ Srebrenica znali su i nižerangirani vojnici, pa je stoga sasvim logičan zaključak da to apelantu nije moglo ostati nepoznato. Isto tako, apelant je znao i vidio da su u Domu, odnosno u Novoj školi zatočeni ne samo vojno sposobni muslimani nego i civili – maloljetni dječaci, te starci i bolesni. O stanju na terenu na području 6. bataljona apelant je imao saznanja jer je bio prisutan kako u momentu dovođenja zarobljenika u Petkovce tako i za vrijeme njihovog boravka, dok i iz njegovih radnji usmjerenih ka njegovim podređenim, pri čemu isto nije bilo spontano niti je odstupalo od postupanja prema zarobljenicima u drugim mjestima njihovog dovođenja, proizilazi zaključak o znanju optuženog za namjeru glavnih izvršilaca.
24. Apelaciono vijeće je navelo da je cjelokupan kontekst događaja prije i tokom dolaska zarobljenika u Petkovce samo mogao učvrstiti apelantovu svijest i uvjerenje o tome kakva je sudbina namijenjena zarobljenim muškarcima. Samim masovnim dovođenjem zarobljenika u Petkovce apelant je morao vidjeti razmjere akcije i zatvaranja muškaraca Bošnjaka. Ljudi su vođeni bez bilo kakvog poštovanja, makar u najmanjoj mjeri, njihovog ljudskog dostojanstva, a o pravilima međunarodnog humanitarnog prava, kojih je apelant kao komandant 6. bataljona morao biti svjestan, nije bilo govora. Apelant je kao komandant bataljona nesumnjivo imao značajnu poziciju u komandovanju u inkriminisano vrijeme, pa je opravdano zaključiti i da je u tom svojstvu znao za namjere svojih nadređenih ili mu one nisu mogle ostati nepoznate nakon svih događaja masovnog karaktera koji su se zbivali hronološki u vrlo kratkom vremenskom periodu. Apelant je kao vojno lice bio svjestan nezakonitih radnji koje su preduzimane, a koje su evidentno bile usmjerene na potpuno uništenje žrtava, odabranih samo zbog svoje pripadnosti određenoj grupi, pa samim tim ne može izbjeći odgovornost tvrdeći da nije bio upoznat sa svim detaljima sveobuhvatnog genocidnog plana ili politike.
25. Apelaciono vijeće je istaklo da u ovom predmetu postoji mnoštvo dokaza koji upućuju na određene okolnosti koje, uzete zajedno, upućuju na postojanje konkretnih činjenica da je apelant bio upoznat s genocidnom namjerom glavnih izvršilaca. Apelaciono vijeće je zaključilo da apelant nije mogao spriječiti ubijanja zarobljenih, ali je mogao spriječiti da objekti, odnosno resursi i ljudstvo 6. bataljona budu korišćeni u svrhu prihvata i obezbjeđenja zarobljenih, što ipak nije učinio, pri čemu je kao komandant 6. bataljona u inkriminisanom periodu bio svjestan genocidne namjere glavnih izvršilaca. Učešće pripadnika 6. bataljona pod komandom i nadzorom apelanta bilo je karika u lancu s ciljem realizacije genocidnog plana, a što ukazuje na njegovu ulogu kao pomagača u izvršenju krivičnog djela. Iz izvedenih dokaza apelaciono vijeće je nedvosmisleno zaključilo da je apelant potpuno bio svjestan cilja da se bošnjačko stanovništvo istrijebi s tog područja i imajući tu svijest preduzeo je aktivno učešće u radnjama koje predstavljaju znatan doprinos realizaciji genocidnog plana.
26. Apelaciono vijeće je dalje utvrdilo da nema dokaza da je apelant i sam dijelio namjeru glavnih izvršilaca. Međutim, apelaciono vijeće ne nalazi spornim da je i kod apelanta postojala svijest o genocidnoj namjeri glavnih izvršilaca. Radnje pripadnika 6. bataljona pod apelantovom komandom su predstavljale kariku u lancu realizacije genocidnog plana i kao takve se ne mogu posmatrati izolovano, nego u cijelom kontekstu dešavanja, što uključuje i prihvat i čuvanje zarobljenika, a sve dovodi do nesumnjivog zaključka da sve te radnje u cjelini predstavljaju radnje pomaganja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
27. Apelant navodi da je u toku predmetnog krivičnog postupka došlo do povrede njegovih prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Takođe ukazuje na povredu prava iz člana 7 stav 1 Evropske konvencije, kao i prava iz člana 4 stav 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant smatra da je u krivičnom postupku koji je okončan osporenom presudom došlo do povrede principa in dubio pro reo, zatim da je došlo do arbitrarne primjene procesnog prava (čl. 14, 281, 227, 285). Ističe da su ključna pitanja pravilnog utvrđenja činjenica u ovom predmetu: 1) da li su pripadnici 6. bataljona pod komandom i nadzorom apelanta učestvovali u prihvatu i čuvanju zarobljenika koji su iz Srebrenice dovezeni u Petkovce i 2) da li je apelant znao za namjeru glavnih izvršilaca da se svi zarobljenici ubiju radi uništenja kao nacionalne, etničke i vjerske grupe. Ističe da se u pogledu prvog pitanja u presudi od 11. oktobra 2018. godine zaključci izvode na osnovu ocjena dijelova iskaza pojedinih svjedoka, koje apelant analizira, a ne navodi se nijedan jasan, precizan i konkretan dokaz. Smatra da je za svaki iskaz svjedoka postojao razlog za primjenu principa in dubio pro reo. Apelant navodi da je „začuđujuće“ što je korišćen iskaz svjedoka SM-110 u svrhu dokazivanja činjenice da je apelant bio lice koje je izdavalo naredbe pripadnicima 6. bataljona u pogledu obezbjeđenja zarobljenika. Naglašava da je u ovom postupku saslušano oko 130 svjedoka, veliki broj vojnika iz 6. bataljona koji su bili na liniji i da niko nije potvrdio da je postojala apelantova naredba da se pošalju vojnici u Komandu radi čuvanja zarobljenika. Zato je neprihvatljivo da se bitne činjenice utvrđuju na osnovu „linijskih priča“, a ne na osnovu jasnih i konkretnih dokaza. Potpuno su zanemarene činjenice da dovezeni zarobljenici nisu predati u nadležnost apelanta kao komandanta 6. bataljona. Navodi da su zarobljenike dovezli i obezbjeđivali nepoznati vojnici sa svojim starješinama, s kojima apelant nije kontaktirao. Što se tiče drugog pitanja (apelantovo znanje za namjeru glavnih izvršilaca da zarobljenike unište kao nacionalnu etničku i vjersku grupu) i u vezi tog pitanja činjenice nisu utvrđene van razumne sumnje, odnosno ni u vezi istog nije primijenjeno pravilo in dubio pro reo. Nema nijednog dokaza za zaključak suda (u paragrafu 200) da je apelant „još za vrijeme dolaska zarobljenika u Petkovce bio svjestan plana za njihovo masovno pogubljenje“. Možda je postojao „obrazac ponašanja“, ali nema nijednog dokaza da je taj obrazac ponašanja tempore criminis bio poznat apelantu. Takav zaključak sud izvodi na osnovu selektivne ocjene dokaza (izvlače se dijelovi iskaza svjedoka iz konteksta, zaključci izvode na osnovu takvih dokaza, na osnovu indicija i slično). Pored toga, navodi da nema dokaza da je vidio ubistvo zarobljenika u sali Doma, niti da se tu čula neka masovna paljba. Po svojoj poziciji unutar vojne formacije apelant nije mogao imati, niti je imao saznanje o planu pogubljenja zarobljenika. Nije dokazano da je to saznanje dobio od svog pretpostavljenog (Dragana Obrenovića), niti da je kontaktirao s oficirima po rangu višim od njega koji su znali za taj plan. Navodi da nisu s jednakom pažnjom cijenjeni dokazi koji idu u njegovu korist, te da ih sud u presudi ne nabraja, ne komentariše, niti daje obrazloženje zašto ih ne prihvata, a dokaze na kojima gradi konstrukciju osuđujuće presude samo citira ili parafrazira u dijelovima koji odgovaraju toj i takvoj presudi. Osim toga, sud se u paragrafu 220 pozvao na apelantov iskaz koji je dao istražiocu MKSJ 14. marta 2002. godine u svojstvu osumnjičenog, ranije je u paragrafima od 16 do 20 odlučio da prilikom donošenja presude ne cijeni izjave osumnjičenih. Apelaciono vijeće je presudu zasnovalo na selektivnoj ocjeni dokaza, i to na način da je prihvatilo iskaze svjedoka datih u istrazi, a ne sa glavnog pretresa, koje iskaze su svjedoci dali pod zakletvom. Pri tome, svjedoci nisu pitani zašto su drugačije govorili u istrazi i da li je neko na njih vršio pritisak da kasnije izmijene iskaze ili da li su prvobitne iskaze dali pod pritiskom. Smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je pomagao glavnim izvršiocima u preduzimanju propisanih inkriminisanih radnji, a posebno ne da je to učinio s umišljajem, odnosno sviješću da će zarobljenici biti ubijeni radi potpunog ili djelimičnog uništenja kao nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe. Ističe da djelo, odnosno radnje za koje je osuđen nisu u vrijeme preduzimanja ni po nacionalnom ni po međunarodnom pravu bile krivično djelo (član 7 stav 1 Evropske konvencije). Takođe navodi da u ovoj pravnoj stvari postoji mogućnost otvaranja slučaja u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom zainteresovane države ako je bilo bitnih nedostataka u ranijem postupku koji su mogli uticati na ishod slučaja.
b) Odgovori na apelaciju
28. Sud BiH je odgovorio da ostaje pri svim navodima, razlozima, stavovima i zaključcima iznesenim u drugostepenoj presudi protiv koje je apelacija izjavljena, tako da smatra da ih je nesvrsishodno i ovom prilikom ponovo isticati.
29. Tužilaštvo BiH je u odgovoru istaklo da apelacija sadrži neosnovane navode koji nisu potkrijepljeni dokazima, te predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava. Sva pitanja koja apelant navodi u ovom odjeljku su raspravljena i apelaciono vijeće je obrazložilo na koji način je cijenilo pojedine dokaze, kao i na kojim dokazima je zasnovalo svoje odluke te se zatim Tužilaštvo BiH veoma detaljno osvrnulo na sve apelacione navode.
V.Relevantni propisi
30. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Pomaganje Član 24.
(1)Ko drugome sa umišljajem pomogne u izvršenju krivičnog dela kazniće se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.
(2)Kao pomaganje u izvršenju krivičnog dela smatra se naročito:
davanje saveta ili uputstava kako da se izvrši krivično delo, stavljanje učiniocu na raspolaganje sredstava za izvršenje krivičnog dela, otklanjanje prepreka za izvršenje krivičnog dela, kao i unapred obećano prikrivanje krivičnog dela, učinioca, sredstava kojima je krivično delo izvršeno, tragova krivičnog dela ili predmeta pribavljenih krivičnim delom.
Genocid Član 141.
Ko u nameri da potpuno ili delimično uništi neku nacionalnu, etničku, rasnu ili versku grupu naredi da se vrše ubistva ili teške povrede tela ili teško narušavanje fizičkog ili duševnog zdravlja članova grupe ili prinudno raseljavanje stanovništva, ili da se grupa stavi u takve životne uslove koji dovode do potpunog ili delimičnog istrebljenja grupe, ili da se primene mere kojima se sprečava rađanje između pripadnika grupe, ili se vrši prinudno preseljavanje dece u drugu grupu, ili ko u istoj nameri izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
31. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH i 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1)Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2)Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 010315 17 Kžk od 11. oktobra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. novembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 10. januara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Takođe ukazuje na povredu prava iz člana 7 stav 1 Evropske konvencije, kao i prava iz člana 4 stav 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
38. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
39. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
40. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je sproveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
41. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
42. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisustvu okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, strana 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25).
43. Takođe, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizuje i zaključke redovnih sudova u pogledu apelantove uloge i doprinosa u izvršenju predmetnog krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, odnosno nepostojanje konkretnih dokaza, usljed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koje čine obilježja predmetnog krivičnog djela u konkretnom slučaju. Navedeno pokreće pitanje povrede principa in dubio pro reo. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeni princip može biti doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom principu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih principa i ZKPBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50 i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).
44. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je u predmetnom krivičnom postupku redovni sud prilikom donošenja odluka postupao proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana 6 Evropske konvencije.
45. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene odluke apelacionog vijeća nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Apelaciono vijeće je nakon detaljne analize i ocjene svakog dokaza, kako dokaza Tužilaštva BiH tako i dokaza odbrane, pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti, jasno naglasilo na osnovu kojih dokaza je utvrdilo postojanje opštih elemenata krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, zatim na osnovu kojih dokaza je utvrdilo apelantov status i ulogu u izvršenju djela i najzad način izvršenja djela. Apelaciono vijeće je sve izvedene dokaze ocijenilo pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izvelo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, a na način kako je to navedeno u izreci presude apelacionog vijeća, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće u presudi jasno navelo da je svjedok SM-110 vidio da je apelant zajedno sa svojim zamjenikom M. M. bio pred Komandom, i to zajedno s drugim pripadnicima 6. bataljona u trenutku dovođenja zarobljenika, i opisao kako je to bilo. Ovu izjava svjedoka SM-110 apelaciono vijeće je dovelo u vezu s drugim provedenim dokazima, iskazima svjedoka R. B., R. J., Z. L., M. S., I. I., R. J. i dr. Osim toga, apelaciono vijeće je u presudi dalo jasno i nedvosmisleno obrazloženje u pogledu iskaza svjedoka, uloge pripadnika 6. bataljona i apelanta. Ustavni sud primjećuje da je apelaciono vijeće sasvim jasno i decidirano obrazložilo razloge zbog kojih smatra dokazanim krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret, te je pravilno zaključilo da je radnjom obezbjeđenja zarobljenih Bošnjaka, znajući da će oni biti ubijeni, apelant doprinio glavnim izvršiocima u ubijanju zarobljenika. U odnosu na drugo pitanje iz apelacije, koje se odnosi na to da li je apelant znao za namjeru glavnih izvršilaca da se svi zarobljenici ubiju radi njihovog uništenja kao nacionalne, etničke i vjerske grupe, iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant još za vrijeme dolaska zarobljenika u Petkovce bio svjestan plana za njihovo masovno pogubljenje, prema obrascu ponašanja koji je postojao prilikom masovnih ubistava i u drugim predmetima koji su vođeni pred MKSJ i Sudom BiH, što je u presudi detaljno obrazloženo. Apelaciono vijeće je u cijelosti utvrdilo apelantovu ulogu u ovom događaju, te nalazi da mu nije moglo ostati nepoznato da su zarobljenici odmah po dovođenju u Petkovce maltretirani i ubijani s obzirom na to da su se u Komandi, gdje se on nalazio, mogli čuti pucnjevi koji su dolazili iz pravca Nove škole, koja se nalazila nekoliko stotina metara od Komande. Dakle, apelaciono vijeće je sve dokaze detaljno analiziralo, te dalo razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak apelacionog vijeća u vezi s postojanjem elemenata krivičnog djela genocida, te apelantovog učešća u inkriminisanim događajima za koje je proglašen krivim.
46. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje apelantove krivice u konkretnom slučaju nije, kako to apelant navodi, zasnovano isključivo na iskazima svjedoka Tužilaštva BiH, već na sveobuhvatnoj analizi kako tih dokaza tako i ostalih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu u pogledu kojih je apelantu i njegovoj odbrani (putem dva branioca) bila data mogućnost da ih osporava. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, apelaciono vijeće je utvrdilo odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se u konačnici problematizuje činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je apelaciono vijeće izašlo iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6 stava 1 Evropske konvencije, odnosno da i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nije tumačilo na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja principa in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije.
47. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant, navođenjem da je apelaciono vijeće zanemarilo brojne iskaze koji idu u apelantovu korist, prihvatajući samo dijelove iskaza za koje je smatralo da potvrđuju navode optužnice, problematizovao i pitanje jednakosti u postupanju strana u predmetnom krivičnom postupku. Ovi navodi se, prema ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju suštinski tiču same ocjene dokaza, koje pravo se u krivičnim postupcima ujedno nerijetko podudara s pravom na „jednakost oružja“ kao podrazumijevanim elementom pravičnog suđenja po članu 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na „jednakost oružja“ nalaže da se svakoj strani pruži razumna (procesna) mogućnost da predoči svoj slučaj pod uslovima koji je ne dovode u suštinski nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranu. Dovodeći navedene stavove u vezu s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud ima u vidu da je apelantu, odnosno njegovoj dvojici branilaca u predmetnom krivičnom postupku bilo omogućeno da predlažu svoje svjedoke, kao i da ispituju svjedoke Tužilaštva BiH i opovrgavaju njihove navode iz iskaza date kako u istrazi tako i na glavnom pretresu, zbog čega Ustavni sud smatra da apelant nije doveden u neravnopravan položaj u odnosu na Tužilaštvo BiH i da mu stoga u predmetnom postupku nije povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku i pravo na odbranu u smislu člana 6 stav 3d) Evropske konvencije.
48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
Ostali navodi
49. U vezi s apelantovim pozivanjem na povrede prava iz člana 7 stav 1 Evropske konvencije i prava iz člana 4 stav 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud konstatuje da apelant, izuzev navođenja da su povrijeđena ta prava, nije obrazložio u čemu se povrede ogledaju. Stoga, Ustavni sud bez daljnje konkretizacije ovih navoda, a imajući naročito u vidu sadržaj osporene presude, koji sam po sebi ni na koji način ne upućuje na ukazane povrede, niti je apelant dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao da pokaže da su mogući i vjerovatni navodi o kršenju navedenih prava u predmetnom postupku, neće razmatrati ove navode.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada je apelaciono vijeće za osporenu odluku dalo detaljna, jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivno-pravnih propisa, kada je apelantova odbrana imala jednaku mogućnost kao i Tužilaštvo BiH da iznosi i predlaže dokaze, kao i da ih osporava, te kada je apelaciono vijeće dalo logična i uvjerljiva obrazloženja o tome da je dokazano da je apelant kao pomagač počinio krivično djelo genocida iz člana 141 stav 1 KZSFRJ, a iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je apelaciono vijeće imalo sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavalo presudom na način koji je povoljniji za apelanta.
51. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević