Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3379/20 (M. J.)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3379/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3379/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Mira Janjetović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mira Janjetović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 16 0 U 000086 19 Uvp od 10. jula 2020. godine, Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 16 0 U 000086 17 U od 28. decembra 2017. godine i Rješenja načelnika Opštine Novi Grad broj 01-370-71/17 od 12. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mira Janjetović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Svodne, koju zastupa Svetozar Ivetić advokat iz Banjaluke, podnijela je 11. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 16 0 U 000086 19 Uvp od 10. jula 2020. godine, Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 16 0 U 000086 17 U od 28. decembra 2017. godine i Rješenja načelnika Opštine Novi Grad (u daljnjem tekstu: načelnik Opštine) broj 01-370-71/17 od 12. jula 2017. godine. Apelantkinja je, na zahtjev Ustavnog suda, 19. oktobra 2020. godine dopunila apelaciju.

2. Rješenjem načelnika Opštine broj 01-370-71/17 od 12. jula 2017. godine odbijena je žalba apelantkinje izjavljena protiv zaključka Odsjeka za inspekcijske poslove i komunalnu policiju, Komunalne policije Opštinske uprave Opštine (u daljnjem tekstu: Komunalna policija) od 13. juna 2017. godine. Tim zaključkom određeno je izvršenje (izvršnog) rješenja Komunalne policije od 4. maja 2017. godine za 27. jun 2017. godine na način pobliže označen izrekom predmetnog zaključka (uklanjanjem panja od drveta koji je apelantkinja postavila na nekategorisani put), te je određeno da će apelantkinja snositi troškove izvršenja predmetnog rješenja.

3. Presudom Okružnog suda broj 16 0 U 000086 17 U od 28. decembra 2017. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelantkinje podnesena protiv rješenja načelnika Opštine od 12. jula 2017. godine.

4. Odlučujući o zahtjevu apelantkinje za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Okružnog suda od 28. decembra 2017. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 16 0 U 000086 19 Uvp od 10. jula 2020. godine predmetni zahtjev odbio kao neosnovan.

5. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 26. Zakona o komunalnoj policiji propisano da komunalni policajac rješenjem naređuje izvršenje određenih mjera i određuje rok za njihovo izvršenje, dok je članom 37. navedenog zakona propisano da će izvršenje rješenja komunalni policajac pokrenuti na osnovu rješenja koje je postalo izvršno i izvršenog kontrolnog pregleda kojim je utvrđeno da izvršenik u ostavljenom roku nije izvršio mjere izrečene u rješenju, ili ih je izvršio samo djelimično. Vrhovni sud je dalje naveo da je nesporno da je rješenjem Komunalne policije od 4. maja 2017. godine naređeno apelantkinji da ukloni drveni panj sa lokalnog nekategorisanog puta k.č. br. 2708 i na taj način učini put prohodnim za pješake i motorna vozila, ali da apelantkinja nije izvršila izrečene mjere po predmetnom rješenju Komunalne policije, a što je utvrđeno prilikom kontrole izvršenja naređenih mjera po rješenju na licu mjesta 5. juna 2017. godine, što apelantkinja i ne osporava. Vrhovni sud je takođe naveo da je Komunalna policija, imajući u vidu navedene zakonske odredbe, činjenicu da (shodno odredbama člana 29. stav (2) Zakona o Komunalnoj policiji) žalba ne odgađa izvršenje rješenja komunalnog policajca i da apelantkinja nije izvršila mjere naložene rješenjem Komunalne policije od 4. maja 2017. godine, pravilno postupila kada je zaključkom od 13. juna 2017. godine utvrdila da je rješenje Komunalne policije od 4. maja 2017. godine postalo izvršno, te odredila vrijeme, mjesto i način izvršenja. Vrhovni sud je naveo da, u pogledu navoda kojima apelantkinja osporava pravilnost zaključka Komunalne policije od 13. juna 2017. godine, se pravilnost i zakonitost osporenog akta ne može pobijati činjeničnim navodima u pogledu rješenja o nalaganju mjera (od 4. maja 2017. godine), već se žalba može izjaviti samo u pogledu vremena, mjesta, načina i sredstva izvršenja, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Vrhovni sud je naveo da su stoga bez uticaja navodi apelantkinje istaknuti u pravcu postojanja parničnog postupka radi utvrđivanja i priznavanja vlasništva protiv opštine Novi Grad i drugih lica, a takođe bez uticaja i insistiranje apelantkinje na prekidu predmetnog postupka radi rješavanja prethodnog pitanja u pogledu prava svojine na predmetnom putu.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelantkinja navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o nekategorisanom putu, niti „ima izvoda iz zemljišne knjige koji dokazuje vlasništvo Opštine Novi Grad“, nego se radi o privatnoj svojini „i dvorištu kojim apelantkinja gospodari i upravlja, odnosno zemljištu ispred njene kuće“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3379/20 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio