Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-108/19 (Z. Š. i M. Š.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Nasljedstvo
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Suvlasništvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-108/19
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 108/19, rješavajući apelaciju Zore Šiniković i Marka Šinikovića , na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zore Šiniković i Marka Šinikovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 159995 18 Rev od 25. oktobra 2018.
godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 159995 17 Gž od 22. decembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 159995 12 P od 3. maja 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zora Šiniković i Marko Šiniković (u daljnjem tekstu: apelantkinja, apelant ili apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Vesna Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 4. januara 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 159995 18 Rev od 25. oktobra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 159995 17 Gž od 22. decembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 159995 12 P od 3. maja 2017. godine. Apelanti su 11. marta 2019. godine podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojim su zatražili da Ustavni sud „naredi Osnovnom sudu da u predmetu tog suda broj 71 0 V 282442 18 V prekine vanparnični postupak koji se vodi po prijedlogu predlagača Gavrila Šinikovića za fizičku diobu stana do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji“.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 108/19 od 10. aprila 2019. godine odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere (Odluka dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tužioca Gavrila Šinikovića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 9. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Osnovni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 16. do 23. jula 2020. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 159995 12 P od 3. maja 2017. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužioca i utvrđeno da je stan u Banjoj Luci, bliže označen u stavu I izreke presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), suvlasništvo tužioca sa 1/6 dijela na osnovu nasljedstva, što su apelanti dužni priznati i trpjeti da se na osnovu presude izvrši uknjižba na ime tužioca sa 1/6 dijela predmetnog stana, te da je stambeni objekat, bliže označen u stavu II izreke presude (u daljnjem tekstu: predmetna kuća), vanknjižno suvlasništvo tužioca sa ½ dijela na osnovu nasljedstva, dok je odbijen tužbeni zahtjev da se na osnovu ove presude izvrši uknjižba predmetne kuće na ime tužioca sa ½ dijela. Stavom III izreke odbijen je apelantkinjin protivtužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je apelantkinja građenjem stekla pravo vlasništva i da je vanknjižni suvlasnik sa ½ dijela predmetne kuće i parcele na kojoj je sagrađena ta kuća, bliže označene u stavu III izreke presude, što su tužilac i apelant dužni priznati i trpjeti da se apelantkinja upiše kao suposjednik sa ½ dijela tih nekretnina. Stavom IV izreke usvojen je apelantkinjin protivtužbeni zahtjev, te je utvrđeno da je apelantkinja vlasnik putničkog motornog vozila, preciznije označenog u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo), uz obavezivanje apelanata da tužiocu naknade troškove postupka.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tužilac 31. decembra 2012. godine podnio tužbu protiv apelanata radi utvrđenja prava suvlasništva po osnovu nasljeđivanja iza umrlog oca Predraga Šinikovića na predmetnim nekretninama uz upis tog prava u javnim evidencijama i naknadu troškova postupka. Osnovni sud je, takođe, naveo da je apelantkinja 25. aprila 2013. godine podnijela protivtužbu protiv tužioca i apelanta radi utvrđenja da je građenjem stekla pravo susvojine na predmetnoj kući, te da je vlasnik predmetnog vozila. Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu sprovedenih dokaza (uvidom u materijalne dokaze, saslušavanjem svjedoka, te apelanata i tuženog u svojstvu parničnih stranaka) i njihovom ocjenom, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrđeno da je pravni prednik parničnih stranaka Predrag Šiniković (suprug apelantkinje, a otac apelanta i tužioca) živio u braku sa Branislavom Šiniković (majka tužioca), te da je nakon razvoda i prestanka bračne zajednice između njih pred Opštinskim sudom u Bosanskoj Gradišci 13. januara 1983. godine zaključen sporazum o podjeli zajednički stečene imovine u braku, a po osnovu kog sporazuma je pravnom predniku apelanata pripala u svojinu predmetna kuća. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da, shodno odredbama člana 270 stav 1 Porodičnog zakona, predmetna kuća predstavlja posebnu imovinu pravnog prednika apelanata i tužioca.
8. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da su apelantkinja i pravni prednik tokom bračne zajednice stekli predmetni stan na osnovu ugovora o kupoprodaji od 25. juna 2002. godine koji je zaključen između prodavca predmetnog stana i apelantkinje kao kupca, te da je upisano pravo svojine na predmetnom stanu u knjigu uloženih ugovora na apelantkinjino ime sa 1/1 dijela. Naime, Osnovni sud je obrazložio da je saslušanjem parničnih stranaka i svih saslušanih svjedoka nesporno utvrđeno da je pravni prednik kao apelantkinjin suprug učestvovao u kupovini predmetnog stana svojim novčanim doprinosom na ime kupoprodajne cijene predmetnog stana. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je saslušanjem apelantkinjinog oca u svojstvu svjedoka nesporno utvrđeno da je i apelantkinjin otac svojim novčanim sredstvima učestvovao u kupovini predmetnog stana tako što je lično isplatio prodavcu određeni novčani iznos na ime kupoprodajne cijene predmetnog stana, te da je „svojim iskazom potvrdio da je njegova stvarna namjera bila da stan kupi porodici Šiniković, Predragu i tuženoj kao bračnim supružnicima i njihovom sinu, a ne da je poklon tuženoj kao njegovoj kćerci. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da, u smislu odredaba člana 270 stav 6 Porodičnog zakona, pokloni trećih lica učinjenih tokom bračne zajednice ulaze u zajedničku bračnu imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drugačije ne proizilazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih supružnika. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju na osnovu izjave koju je dao apelantkinjin otac u svojstvu svjedoka na glavnoj raspravi od 18. oktobra 2016. godine nesporno dokazano da je novac koji je dao apelantkinjin otac za kupovinu stana bio poklon i apelantkinji i pravnom predniku kao bračnim supružnicima, u smislu odredaba člana 270 stav 6 Porodičnog zakona.
9. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da su apelantkinja i pravni prednik stekli predmetni stan tokom bračne zajednice, te da se smatra njihovom zajedničkom imovinom u smislu člana 270 stav 5 Porodičnog zakona. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da pravnom predniku pripada ½ predmetnog stana shodno odredbama člana 272 stav 1 Porodičnog zakona koji dio i predstavlja njegovu zaostavštinu i na koji tužilac kao nasljednik prvog nasljednog reda, shodno odredbama člana 9 Zakona o nasljeđivanju, ima pravo nasljeđivanja sa 1/3 dijela. Stoga, Osnovni sud je u ovom dijelu udovoljio tužbenom zahtjevu tužioca, te je odlučeno kao u stavu I izreke presude.
10. Ocjenjujući da je u postupku nesporno dokazano da je pravni prednik predmetnu kuću stekao prije zaključenja braka sa apelantkinjom, Osnovni sud je zaključio da predmetna kuća predstavlja posebnu imovinu pravnog prednika koju je imao u času zaključenja braka sa apelantkinjom, shodno članu 270 stav 1 Porodičnog zakona, te da tužiocu po osnovu nasljeđivanja pripada ½ dijela predmetne kuće. Takođe, Osnovni sud je na osnovu ocjene dokaza zaključio da apelantkinja nije dokazala da je građenjem stekla suvlasnički dio na predmetnoj kući, te je apelantkinjin protivtužbeni zahtjev u tom dijelu odbio.
11. Imajući u vidu da tužilac i apelant tokom postupka nisu osporavali protivtužbeni zahtjev apelantkinje u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje prava svojine na predmetnom motornom vozilu, Osnovni sud je zaključio da je apelantkinjin protivtužbeni zahtjev u tom dijelu osnovan, te je donio odluku kao u stavu IV izreke presude. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je utemeljio na odredbama člana 386 stav 3 ZPP.
12. Odlučujući o žalbi apelanata, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 159995 17 Gž od 22. decembra 2017. godine kojom je žalbu odbio. Prihvatajući u cijelosti činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepene presude, Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita, pozivajući se na razloge koje je dao prvostepeni sud, kako ih ne bi nepotrebno ponavljao, uz odbijanje zahtjeva apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka. Stoga, Okružni sud je donio odluku kao u izreci presude, shodno odredbama člana 226 i 235 stav 2 ZPP.
13. Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 159995 18 Rev od 25. oktobra 2018. godine kojom je revizija apelanata djelimično usvojena i nižestepene presude preinačene tako što je utvrđeno da je predmetna kuća vanknjižno suvlasništvo na osnovu nasljedstva tužioca sa 1/3 dijela umjesto ½ dijela utvrđenog nižestepenim presudama, te su apelanti obavezani da tužiocu isplate iznos od 5.713,60 KM umjesto iznosa od 7.142,50 KM dosuđenog nižestepenim presudama na ime troškova parničnog postupka. U ostalom dijelu revizija je odbijena uz obavezivanje tužioca da apelantima na ime naknade žalbenog i revizijskog postupka naknadi iznos od 526,00 KM, dok je zahtjev apelanata za naknadu žalbenog i revizionog postupka preko dosuđenog iznosa odbijen.
14. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim navode o povredi odredbe člana 8 ZPP, nalazeći da iz stanja spisa proizilazi da su izvedeni svi dokazi koje su parnične stranke predložile i prihvaćeni na pripremnom ročištu, te da su na osnovu slobodne ocjene sprovedenih dokaza, prema odredbi člana 123 ZPP, pravilno utvrđene odlučne činjenice u konkretnoj pravnoj stvari. S tim u vezi, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim navode revizije da sudovi nisu pravilno ocijenili izjavu apelantkinjinog oca saslušanog u svojstvu svjedoka kojom je, prema navodima revizije, potvrdio „da je on kupio predmetni stan apelantkinji za poklon“. Naime, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su prihvatili iskaz apelantkinjinog oca saslušanog u svojstvu svjedoka na ročištu za glavnu raspravu 18. oktobra 2016. godine u kojem je „u više navrata ponovio i potvrdio da poklon u novcu za kupovinu predmetnog stana nije učinio tuženoj (apelantkinji) kao svojoj kćerci, već porodici Šiniković, Predragu (pravni prednik) i tuženoj kao bračnim drugovima i njihovom mldb. sinu Marku (tuženi)“. S tim u vezi, Vrhovni sud je, pozivajući se na odredbe člana 270 st. 5 i 6 Porodičnog zakona, zaključio da su nižestepeni sudovi primjenom citiranih odredaba pravilno postupili kada su utvrdili da apelantkinja nije dokazala da je predmetni stan dobila kao poklon od oca, već da predmetni stan predstavlja zajedničku imovinu apelantkinje i pravnog prednika, kao bračnih supružnika, te da svakome po osnovu sticanja u braku pripada po ½ predmetnog stana, shodno odredbama člana 272 stav 1 Porodičnog zakona. Ocjenjujući da zaostavštinu pravnog prednika, između ostalog, čini i predmetni stan sa ½ dijela, te da je nesporno dokazano da su tužilac i tužen djeca i apelantkinja bračni supružnik s kojom je pravni prednik bio u braku u trenutku smrti, nasljednici prvog nasljednog reda, u skladu sa odredbama člana 9 Zakona o nasljeđivanju, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su udovoljili dijelu tužbenog zahtjeva tužioca, te utvrdili da mu po osnovu nasljeđivanja pripada pravo suvlasništva na predmetnom stanu.
15. Vrhovni sud je, utvrđujući da su osnovani revizioni prigovori apelanata kojima ukazuju da je odluka nižestepenih sudova o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na suvlasnički dio predmetne kuće utemeljeni na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, zaključio da tužiocu umjesto ½, kako su utvrdili nižestepeni sudovi, pripada 1/3 predmetne kuće na ime zaostavštine pravnog prednika, shodno odredbama člana 6 Zakona o nasljeđivanju. Dakle, prema mišljenju Vrhovnog suda, odluke nižestepenih sudova u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužioca koji se odnosi na utvrđenje suvlasničkog dijela na predmetnoj kući su utemeljene na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te je o reviziji apelanata u tom dijelu odlučeno u skladu sa odredbama člana 250 stav 1 ZPP. Ocjenjujući da drugostepena presuda nema nedostataka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je donio odluku kao u izreci primjenom odredbe člana 248 ZPP. O troškovima postupka odlučeno je na osnovu odredbe čl. 386, 387, 396 i 397 ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelanti smatraju da su osporenim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su osporene presude proizvoljne u dijelu kojim je utvrđeno da tužiocu pripada pravo suvlasništva na predmetnom stanu na osnovu nasljedstva iza smrti pravnog prednika kao njegovog oca, jer smatraju da su dokazima sprovedenim tokom postupka, suprotno stavu redovnih sudova, dokazali da je apelantkinja predmetni stan dobila na poklon od oca i da ne čini zajedničku imovinu stečenu u braku između apelantkinje i pravnog prednika. Naime, apelanti ukazuju da osporene presude u tom dijelu nisu mogle biti utemeljene samo na iskazu oca apelantkinje „kao svjedoka tužene strane, jer se radi o starijoj osobi koja nije ni razumjela pitanja suda“. S tim u vezi, navode da je predmetni stan kupljen novcem koji je apelantkinja dobila na poklon od svog oca, te da u spisu predmeta postoje dokazi da je pravni prednik imao zdravstvenih problema i da veći period života nije privređivao, a koje, prema mišljenju apelanata, sudovi nisu prihvatili i ocijenili u skladu sa odredbama člana 8 ZPP. S tim u vezi, apelanti smatraju da im je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka u postupku jer redovni sudovi nisu s pažnjom ocijenili dokaze i argumente koje su oni ponudili i koji na nesumnjiv način dokazuju da predmetni stan predstavlja posebnu imovinu apelantkinje, pa je predloženo da se apelacija usvoji i presude u osporenom dijelu ukinu, te predmet vrati na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je istakao da ostaje u cijelosti kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju osporene odluke tog suda koja je donesena pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava na pravilno utvrđeno činjenično stanje od prvostepenog suda. Stoga, smatra da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Okružni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenim presudama tog suda, te da nije bilo kršenja ustavnih prava na koja se apelanti pozivaju. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Osnovni sud sud je naveo da je presuda tog suda donesena nakon savjesne ocjene svih sprovedenih dokaza i smatra da je osporena presuda utemeljena na pravilnoj primjeni ZPP i materijalnog prava, te da navodima apelanti ne dovode u pitanje zakonitost odluke tog suda pa samim tim nije bilo kršenja ustavnih prava na koja se apelanti neosnovano pozivaju u apelaciji.
20. Tužilac je prigovore apelanata ocijenio neutemeljenim pri čemu je podržao stav redovnih sudova da je osnovan tužbeni zahtjev u odnosu na predmetni stan, te da je dokazao da je učestvovao u kupovini predmetnog stana, jer je radio i imao primanja u periodu kupovine predmetnog stana, a nakon toga je stekao i uslove za penzionisanje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
21. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
22. Porodični zakon („Službeni glasnik RS“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 270.
(5) Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
(6) Pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.), ulaze u zajedničku bračnu imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih supružnika.
Član 272.
(1) Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine. (2) Bračni supružnici mogu zajedničku imovinu sporazumno podijeliti tako da odrede dijelove u čitavoj imovini ili jednom dijelu imovine ili na pojedinoj stvari, kao i da svakom bračnom supružniku pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine, ili da jedan bračni supružnik isplati drugom novčanu vrijednost njegovog dijela.
23. Zakon o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 1/09, 55/09 - ispravka 91/16) u relevantnom dijelu glasi:
Član 9.
Prvi nasljedni red (1) Zaostavštinu umrlog nasljeđuju prije svih njegova djeca i njegov supružnik. (2) Nasljednici prvog nasljednog reda nasljeđuju na jednake dijelove.
VI. Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 159995 18 Rev od 25. oktobra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 27. novembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 4. januara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku građanskopravne prirode iz čega proizilazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
32. Apelanti smatraju da su njihova prava na pravično suđenje povrijeđena zbog proizvoljne ocjene dokaza i proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne ocjene dokaza, proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
34. Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz apelacijskih navoda proizilazi da apelanti osporavaju presude redovnih sudova u dijelu odlučenja o tužbenom zahtjevu tužioca kojim je tražio da se utvrdi njegovo pravo suvlasništva na predmetnom stanu, pa će u tom pogledu i dati svoje izjašnjenje.
35. U vezi sa prigovorima apelanata kojim dovode u sumnju ocjenu dokaza tvrdnjama da redovni sudovi nisu prihvatili i s pažnjom ocijenili dokaze i argumente koje su apelanti iznosili tokom postupka, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
36. Dovodeći navedena stanovišta u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da, suprotno navodima apelanata, iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizilazi da je Osnovni sud, u postupku pred tim sudom, na glavnoj raspravi, sproveo dokaze koje su predložili i izveli kako apelanti, tako i tužilac (saslušanjem svjedoka i uvidom u materijalne dokaze), te da je taj sud ocijenio sve sprovedene dokaze, te primjenom pravila o teretu dokazivanja i raspravnog načela (čl. 7, 8, 123 i 126 ZPP) utvrdio činjenično stanje na osnovu kojeg je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužioca za utvrđenje suvlasništva na predmetnom stanu po osnovu nasljeđa iza pravnog prednika kao njegovog umrlog oca. Naime, Ustavni sud zapaža da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključeno da apelanti nisu, shodno relevantnim odredbama ZPP, dokazali da je novac za kupovinu predmetnog stana dobila isključivo apelantkinja na poklon od svog oca, budući da je apelantkinjin otac svojim iskazom potvrdio da novac za kupovinu predmetnog stana nije dao samo apelantkinji već i njenoj porodici.
37. U bitnom načela koja propisuju relevantne odredbe ZPP podrazumijevaju da svaka stranka treba da dokazuje istinitost svojih činjeničnih navoda, a ako sud na osnovu dokaza koji su izvedeni nije uvjeren u određene činjenične navode stranke, smatraće da su ti navodi nedokazani. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, imajući u vidu da je ocjena dokaza od prvostepenog suda bila u skladu sa članom 8 ZPP, te da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, zaključio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita u dijelu kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužioca u odnosu na predmetni stan, prihvatajući pravno stanovište i razloge koje je Osnovni sud u tom smislu naveo u obrazloženju svoje presude. Ovakvo odlučenje je potvrdio Vrhovni sud presudom u revizionom postupku kao konačnom odlukom u konkretnoj pravnoj stvari, koji je zaključio da su nižestepene presude u ovom dijelu tužbenog zahtjeva tužioca utemeljene na pravilnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.
38. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali dovoljna i jasna obrazloženja zašto su zaključili da je u sprovedenom postupku dokazano da predmetni stan kao poklon trećeg lica učinjenog za vrijeme trajanja bračne zajednice apelantkinje i pravnog prednika predstavlja zajedničku imovinu apelantkinje i pravnog prednika kao supružnika, u skladu sa odredbama člana 270 st. 5 i 6 Porodičnog zakona i da stoga svakom od supružnika pripada po ½ predmetnog stana, shodno odredbama člana 272 stav
1. Porodičnog zakona, te da samim tim navedeni dio predstavlja zaostavštinu umrlog pravnog prednika na koji tužilac kao pripadnik prvog nasljednog reda ima pravo nasljeđivanja sa 1/3 dijela, shodno odredbama člana 9 stav 2 Zakona o nasljeđivanju. Dakle, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje odluke u osporenom dijelu utemeljili na činjeničnom stanju utvrđenom u toku postupka, pozivajući se na relevantne odredbe Porodičnog zakona i Zakona o nasljeđivanju, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava.
39. Dalje, u odnosu na navode apelanata da im je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka u postupku, koje argumentuju navodima da se u predmetnom postupku nisu s istom pažnjom ocijenili dokazi i argumenti koje su oni izvodili tokom postupka u odnosu na dokaze tužioca, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom parničnom postupku Osnovni sud sproveo dokazni postupak u kojem su ravnopravno učestvovale parnične stranke, te da su apelanti u istoj mjeri kao i tužilac predlagali dokaze i osporavali dokaze suprotne strane, te koristili pravna sredstva koja su im bila na raspolaganju, shodno zakonskim odredbama. Činjenica da korišćena pravna sredstva nisu dovela do odluke u njihovu korist ne znači da je u postupku pred redovnim sudovima narušen princip ravnopravnosti strana u postupku na štetu apelanata. Navedeno zbog toga što iz činjenica predmeta proizilazi da su redovni sudovi u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na predmetni stan dali jasna obrazloženja u smislu utvrđivanja svih činjenica, potrebnih za rješavanje konkretnog spora, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe ZPP, Porodičnog zakona i Zakona o nasljeđivanju, a apelanti svojim navodima nisu doveli u pitanje postupanje redovnih sudova budući da u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno apelacijskim navodima, nema ništa što bi ukazivalo da je u postupku pred redovnim sudovima narušen princip ravnopravnosti strana u postupku.
40. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantkinjine navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
41. Apelanti smatraju da im je presudama redovnih sudova u osporenom dijelu prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava temelje na istim tvrdnjama koje su isticali u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ocjeni izvedenih dokaza, te primjeni procesnog i materijalnog prava od redovnih sudova prilikom donošenja presuda u osporenom dijelu pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju odluka, na tri sudske instance, za svoje stavove dali dovoljno i jasno obrazloženje u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP, Porodičnog zakona i Zakona o nasljeđivanju.
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti tvrdnju o kršenju tih prava vezuju za pogrešnu ocjenu dokaza i utvrđeno činjenično stanje, te pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević