Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2986/20 („STARLINE“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Građanski postupak
  • Mjera obezbjeđenja
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2986/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2986/20, rješavajući apelaciju „STARLINE“ d.o.o. Sarajevo, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „STARLINE“ d.o.o. Sarajevo protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 777232 20 Mož od 2. lipnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. „STARLINE“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Almir Gagula odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 15. kolovoza 2020 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 777232 20 Mož od 2. lipnja 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je kao neutemeljen prijedlog za određivanje mjere osiguranja, kojom bi se zabranilo protivnici osiguranja (R.A.) da sakrije, optereti ili raspolaže određenim novčanim iznosom, te da se odredi čuvanje određenog novčanog iznosa polaganjem u depozit prvostupanjskog suda, kao i da se naloži protivnici osiguranja da iznos deponira odmah na depozitni račun prvostupanjskog suda.

3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da je na rješenje o prijenosu potraživanja od 29. studenog 2017. godine stavljena klauzula pravomoćnosti s danom 2. srpnjem 2019. godine. Na osnovu rješenja o prijenosu potraživanja od 29. studenog 2017. godine sud je dana 16. kolovoza 2019. godine donio rješenje o ovrsi u kome je kao tražitelj ovrhe označena protivnica osiguranja, a kao ovršenik apelant. Izvršno rješenje o ovrsi od 16. kolovoza 2019. godine zaključkom prvostupanjskog suda od 30. listopada 2019. godine dostavljeno je nadležnoj banci na provođenje (koja je 18. studenog 2019. godine obavijestila sud da je predmetno rješenje izvršila).

4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je apelant 26. srpnja 2019. godine, podnio prijedlog za određivanje privremene mjere i mjere osiguranja, prije podnošenja tužbe kojom namjerava pokrenuti parnični postupak, radi utvrđenja nepostojanja dugovanja prema „Moto Tours“ d.o.o. (raniji ovršni dužnik). Kantonalni sud je naveo da je apelant u obrazloženju prijedloga naveo da je protivnica osiguranja na osnovu pravomoćne presude, pokrenula postupak prinudne ovrhe a kao ovršenik je bio označen raniji ovršni dužnik. Nakon toga je protivnica osiguranja (12. kolovoza 2014. godine) podnijela prijedlog za donošenje rješenja za zapljenu i zabranu raspolaganja sredstvima apelanta, jer je bio u poslovnoj vezi s ranijim ovršnim dužnikom povodom ugovora o zakupu. Prvostupanjski sud je donio rješenje 11. veljače 2015. godine kojim je dozvolio nastavak ovrhe na osnovu pravomoćne presude i odredio ovrhu protiv ranijeg ovršnog dužnika, radi naplate duga po predmetnoj presudi, pri čemu je određeno da će se ovrha provesti zabranom naplate i raspolaganja novčanih potraživanja koje raniji ovršni dužnik ima na ime zakupnine prema apelantu. Dalje je naveo da je prvostupanjski sud 29. studenog 2017. godine donio rješenje o prijenosu potraživanja (apelant pozvan da iznos koji duguje ranijem ovršnom dužniku položi kod suda), te je apelant protiv tog rješenja uložio prigovor. Kantonalni sud je naveo da je apelant u tom prigovoru istakao da je s ovršnim dužnikom bio u odnosu zakupa, a po osnovu ugovora zaključenog 2013. godine, a raskinutog 2014. godine, nakon čega je izmirio sve preuzete obaveze (što je dokazivao analitičkim karticama). S obzirom na to, apelant je isticao da nije postojao pravni osnov za prijenos potraživanja, budući da apelant nema bilo kakvih dugovanja prema ovršnom dužniku. Nadalje, naveo je da je prvostupanjski sud rješenjem (27. lipnja 2019. godine) odbio prigovor apelanta kao neutemeljen i u cijelosti održao na snazi rješenje o prijenosu potraživanja od 29. studenog 2017. godine, te je apelant protiv tog rješenja uložio priziv. Naknadno je apelant uredio prijedlog za donošenje mjere osiguranja s obzirom da je 6. studenog 2019. godine došlo do prijenosa novčanih sredstava u određenom novčanom iznosu na račun punomoćnika protivnice osiguranja. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud odbio prijedlog za određivanje predložene mjere osiguranja, cijeneći da za to nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbom članka 269. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odnosno, apelant nije učinio vjerojatnim postojanje potraživanja ili prava prema protivnici osiguranja, posebno imajući u vidu pravomoćno rješenje o prijenosu potraživanja od 29. studenog 2017. godine. Pri tome, naveo je da je prvostupanjski sud istakao da u ovom postupku, kod činjenice postojanja pravomoćne odluke, na osnovu koje je doneseno rješenje o ovrsi, koje je postalo ovršno i kao takvo provedeno, ne može ulaziti ni na koji način u navode apelanta osiguranja da je navedeno rješenje doneseno na nezakonit način. Pored toga, naveo je da je prvostupanjski sud istakao da provedenim dokazima nije dokazano da bi bez određivanja ove mjere osiguranja, protivnica osiguranja mogla spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno utjecati na prava apelantova prava. U pogledu toga, Kantonalni sud je ukazao da prema odredbama članka 271.

– 273. Zakona o parničnom postupku, mjera osiguranja predstavlja sredstvo osiguranja potraživanja, prava ili postojećeg stanja, a može se odrediti ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje potraživanja ili prava i ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja, mogao spriječiti ili otežati ostvarivanje potraživanja ili na drugi način štetno uticati na prava predlagatelja (članak 269. ZPP). Polazeći od zakonom propisanih uvjeta za određivanje mjere osiguranja, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da nisu ispunjeni uvjeti da se odredi zatražena mjera osiguranja. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da iz sadržaja prijedloga za određivanje mjere osiguranja (kojim se osporava pljenidba potraživanja u ovršnom postupku koji se vodi kod prvostupanjski sudom) ne proizlazi vjerojatnim postojanje potraživanja ili apelantova prava, niti je u ovom postupku po prijedlogu za određivanje mjere osiguranja, utvrđeno postojanje opasnosti da bi bez donošenja predložene mjere osiguranja, protivnica mogla spriječiti ili otežati ostvarivanje prava koje apelant namjerava ostvariti pokretanjem parničnog postupka ili na drugi način štetno utjecati na apelantova prava.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na učinkoviti pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant ističe da je protiv rješenja od 2. srpnja 2019. godine izjavljen pravni lijek (što je postupajućem sucu moralo biti poznato) zbog čega nije mogla biti stavljena klauzula pravomoćnosti na rješenje od 29. studenog 2017. godine. Stoga, je prema mišljenju apelanta drugostupanjski sud u osporenoj odluci u predmetnom postupku trebao cijeniti prizivne argumente apelanta, a ne paušalno konstatirati da je činjenica da postoji pravomoćno rješenje i da sud ne može ulaziti u apelantove navode u prijedlogu da je rješenje doneseno na nezakonit način. Posljedica navedenog je da je rješenje o ovrsi (doneseno na rješenju od 29. studenog 2017. godine) nezakonito, jer su bili ispunjeni razlozi za prigovor iz članka 47. stavak 1. točka 1. ZOP-a. U vezi s tim, je apelant istakao da je drugostupanjski sud u ovršnom postupku rješenjem od 18. lipnja 2020. godine, usvojio apelantov priziv, te konstatirao da su rješenja iz ovršnog postupka nezakonita, kao i da nema dokaza o tome da je apelant dužnik ovršnog dužnika. Pri tome, apelant je naveo da je u toj odluci drugostupanjski sud ex offo odredio da se predmet dodjeli drugom sucu u rad. Nadalje, apelant smatra da je neutemeljena tvrdnja suda da nije dokazano da protivnica osiguranja bi mogla spriječiti ili znatno otežati osvarenje potraživanja. Naime, apelant je istakao da je protivnica osiguranja bivša pravnica, nezaposlena, u mirovini i bez ikakve osobne imovine. Konačno, apelant je istakao da se iz osporene odluke ne može zaključiti koji su razlozi vodili drugostupanjski sud da potvrdi prvostupanjsku odluku, odnosno ističe da drugostupanjski sud uopće nije cijenio prizivne navode.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama ZPP ukazao da iz sadržaja prijedloga za određivanje mjere osiguranja ne proizlazi vjerojatnim postojanje potraživanja ili apelantova prava, niti je u utvrđeno postojanje opasnosti da bi bez donošenja predložene mjere osiguranja, protivnica osiguranja mogla spriječiti ili otežati ostvarivanje prava koje apelant namjerava ostvariti pokretanjem parničnog postupka ili na drugi način štetno utjecati na apelantova prava. Nadalje, u odnosu na apelantove navode da Kantonalni sud nije odgovorio na sve njegove navode iz priziva, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obvezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene apelantove navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2986/20 („STARLINE“ d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio