Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3028/20 (E.B.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3028/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-3028/20, rješavajući apelaciju koju je podnio E. B., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio E. B.
protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 P 230180 20 Gž 2 od 18. lipnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli broj 32 0 P 230180 19 P 2 od 31. listopada 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. E. B. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 14. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 230180 20 Gž 2 od 18. lipnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli broj 32 0 P 230180 19 P 2 od 31. listopada 2019. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, obvezan je apelant da tužiteljima (F.A., M.A.) na ime naknade materijalne štete isplati ukupan iznos od 7.618,00 KM, i to na ime troškova sahrane 1.618,00 KM i na ime troškova podizanja nadgrobnoga spomenika njihovom bliskom srodniku 6.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Tužitelji su tužbu protiv apelanta podnijeli iz razloga što je apelant lišio života njihovog sina za što je u krivičnom postupku oglašen krivim za krivično djelo ubistva i pravosnažno osuđen na kaznu zatvora od devet godina, tražeći, između ostalog, naknadu materijalne štete na osnovu člana 193 Zakona o obligacionim odnosima.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovim žalbenim navodima da je materijalna šteta određena previsoko i proizvoljno, istakao da je odlučujući o visini materijalne štete u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud naveo da tužitelji nisu, kako su to vjerski i mjesni običaji u mjestu sahrane, svojemu sinu postavili nišane, nego su podigli spomenik, iz razloga što je bio sin jedinac, koji je ubijen u specifičnim okolnostima, da je notorna činjenica da se u takvim ili sličnim slučajevima podižu nadgrobni spomenici daleko veće vrijednosti, što je poznato s obzirom da se to vidi na dženazama na grobljima na temelju čega i postoje saznanja o činjenicama o kakvim nadgrobnim spomenicima se radi, bez obzira na vjeroispovijed. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presuda naveo da je u pogledu troškova sahrane iste odredio na temelju dokaza koje se odnose na te troškove. Kantonalni je sud istakao da smatra da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi dao jasno i potpuno obrazloženje, tako da pobijana presuda zadovoljava standarde obrazloženja propisane odredbom čl. 191. Zakona o parničnom postupku. Kantonalni je sud istakao da smatra da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, tj. odredbu čl. 193. Zakona o obligacionim odnosima, umanjujući dosuđene iznose za procent od 50%, jer je u prethodnomu postupku utvrđen doprinos pravnoga prednika tužitelja od 50% nastanku štetnoga događaja. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise jer su previsoko odredili iznos materijalne štete na ime troškova sahrane i na ime troškova podizanja nadgrobnoga spomenika koji je obavezan platiti tužiteljima, iako je odredbom člana 193 stav 3 Zakona o obligacionim odnosima propisano da je onaj ko prouzrokuje nečiju smrt dužan snositi uobičajene troškove njegove sahrane.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević