Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3505/20 (Ž. V.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3505/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3505/20, rješavajući apelaciju Željka Vidovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Vidovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 032655 19 U od 10. septembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Vidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 24. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 032655 19 U od 10. septembra 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Suda BiH, predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) je rješenjem broj 01-07-10-77-39/2019 od 12. februara 2019. godine odobrio zahtjev apelantu za pristup informacijama i to kopijama apelantovog prijavnog materijala na konkursima za popunjavanje pozicija nosilaca pravosudnih funkcija u Bosni i Hercegovini održanim 1. marta 2006. godine, 30. oktobra 2007. godine i 27. augusta 2008. godine, dok je odbio pristup informacijama u odnosu na podatak da li je vođenje istražnog postupka protiv apelanta uticala na apelantovo neimenovanje na neku od pozicija nosilaca pravosudne funkcije.
3. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je rješenjem tuženog od 4. aprila 2019. godine odbijena apelantova žalba izjavljena na rješenje predsjednika tuženog od 12. februara 2019. godine. Sud BiH je naveo da je tuženi, u skladu sa svojim nadležnostima koje su propisane članom 17. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o VSTV), utvrdio da posjeduje podatke koje je apelant zatražio, a odnose se na prijavni materijal apelanta na konkursima za popunjavane pozicija nosilaca pravosudnih funkcija u BiH u periodu od 2006. do 2008. godine, kao i ostvareni rezultati na intervjuima za pozicije nosilaca pravosudnih funkcija u BiH, održanim 1. marta 2006. godine, 30. oktobra 2007. godine i 27. augusta 2008. godine, te je omogućio apelantu pristup ovim podacima. Sud BiH je naveo da su informacije koje je apelant zatražio od tuženog, a sa kojim informacijama tuženi organ raspolaže, dostavljene apelantu u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o slobodi pristupa informacijama). Sud BiH je naveo da je pravilno tuženi, shodno članu 14. stav 4. Zakona o slobodi pristupa informacijama apelantu odbio pristup informacijama koje se odnose na to da li je vođenje istražnog postupka protiv apelanta uticalo na apelantovo neimenovanje na neku od pozicija nosilaca pravosudnih funkcija, jer ne raspolaže traženim podatkom. Sud BiH je, imajući u vidu nadležnosti tuženog, naveo da tuženi nema nadležnost da se upušta u istražne postupke koji se eventualno vode protiv kandidata koji su konkurisali na neku od pozicija u pravosuđu, niti da se upušta u predmete koji se vode pred sudovima u Bosni i Hercegovini. Osnovom navedenog, Sud BiH je naveo da je rješenje tuženog od 4. aprila 2019. godine doneseno pravilnom primjenom materijalnog propisa i u skladu s članom 233 stav 2. Zakona o upravnom postupku Bosne i Hercegovine, pa je odbio apelantovu tužbu protiv rješenja tuženog.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant traži da se „obaveže tuženi organ da provede postupak i utvrdi postojanje veze o vođenju istražnog postupka koji je vodilo Tužilaštvo Bosne i Hercegovine protiv apelanta sa neimenovanjem apelanta na neku od pravosudnih funkcija Bosne i Hercegovine, s obzirom da je apelantu ovo pitanje od životne važnosti zbog uništenja apelantove pravničke karijere, jer je apelant treba biti imenovan na neku od pravosudnih funkcija u Bosni i Hercegovini...“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević