Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-787/20 (E. B.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-787/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-787/20, rješavajući apelaciju Eldara Bektića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se apelacija Eldara Bektića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 015751 18 Kž 5 od 18. novembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Eldar Bektić (u daljnjem tekstu: apelant), a kojeg zastupa advokat Enver Ćosićkić iz Tuzle, podnio je 27. februara 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 015751 18 Kž 5 od 18. novembra 2019. godine. Apelant je urgencijom od 6. maja 2020. godine zatražio hitno postupanje po podnesenoj apelaciji, a 2. juna 2020. godine je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bilo odloženo izdržavanje izrečene kazne zatvora.

2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-787/20 (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je odbijen apelantov zahtjev za privremenu mjeru.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 015751 18 K 2 od 8. oktobra 2018. godine, između ostalog, apelant je oglašen krivim da je u vrijeme, mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude počinio krivično djelo Razbojništvo iz člana 289. stav (2) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa je (opozivanjem ranije uvjetne osude, te uzimanjem kazne iz te opozvane uvjetne osude) osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prihvatio kao vjerodostojne iskaze svjedokinja-oštećenih M.H. i A.B. sa glavnog pretresa (čiji je sadržaj opisan pobliže na str. 6. i 7. presude). Dalje je, između ostalog, ukazano i da iz zapisnika o prepoznavanju osoba nadležne policijske stanice (od 27. oktobra 2016. godine) proizlazi da su svjedokinje-oštećene (između četiri, odnosno pet maskiranih osoba koje su im pokazane) sa sigurnošću prepoznale (u odvojenim radnjama prepoznavanja) apelanta kao osobu koja je izvršila predmetno krivično djelo, a uz zapisnike je sačinjena i fotodokumentacija sa prepoznavanjem osoba. S tim u vezi je istaknuto da sud nije prihvatio primjedbe odbrane koje se odnose na način prepoznavanja, iz razloga što je oštećenima pokazano više maskiranih osoba, koje su na glavi imale samo kapu sa prorezima na očima, te su neosnovani navodi odbrane da su bili otkriveni i drugi dijelovi lica. Također je navedeno i da su neosnovani navodi odbrane vezani za učestvovanje A.T. prilikom prepoznavanja od strane svjedokinje-oštećene M.H, s obzirom da je svjedok J.B. (ovlašteno službeno lice koje je postupalo u radnji prepoznavanja) u svom iskazu navela da prije toga navedena svjedokinja-oštećena nije poznavala A.T. a koji je prilikom prepoznavanja također bio maskiran sa kapom kao i svi drugi, pa se njegovo lice osim očiju nije moglo vidjeti. Potom je Kantonalni sud ukazao i na sadržaj iskaza vještaka saslušanih na glavnom pretresu (pobliže navedeno na str. 13-18. presude). U odnosu na iskaze svjedoka A.O, Kantonalni sud je naveo da je navedeni svjedok na glavnom pretresu promijenio svoj raniji iskaz iz istrage, uz obrazloženje da je razmišljao i da nije siguran da je kritične prilike vidio upravo apelanta. S tim u vezi je ukazano da je navedeni svjedok u dva navrata (u istrazi) izjavio da je potpuno siguran da je prepoznao apelanta kao počinitelja predmetnog krivičnog djela, a koje izjave je dao neposredno nakon događaja i u koje sud nema razloga da sumnja, te su potpuno uvjerljive. Dovodeći (izmijenjeni) iskaz svjedoka A.O. sa glavnog pretresa u vezi iskazom svjedoka A.N, Kantonalni sud je naveo da prihvata kao uvjerljive navode tog svjedoka o koristoljubivim pobudama zbog kojih je svjedok A.O. izmijenio svoj iskaz na glavnom pretresu, pokušavajući na taj način pomoći apelantu (pobliže opisano na strani 18. presude). Stoga, kada se dovedu u vezu iskazi svjedoka A.O. i A.N sa iskazima svjedoka A.T, A.B. i M.Z. (koji su potvrdili da je svjedok A.O. kritične prilike rekao da je siguran da je vidio i prepoznao apelanta kao napadača na oštećene), Kantonalni sud je naveo da je prihvatio iskaze svjedoka A.O. koje je dao u policijskoj stanici i Kantonalnom tužilaštvu kao vjerodostojne, a nije prihvatio njegov iskaz sa glavnog pretresa.

5. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da je utvrdio činjenično stanje kao u izreci presude, te da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja predmetnog krivičnog djela- Razbojništvo (pobliže opisano na str. 18. i 19. presude). S tim u vezi je ukazano da je apelant postupao s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi, da je bio svjestan da upotrebljava silu i opasno oruđe, tj. nož kako bi oduzeo tuđe pokretnine, pa je i pored toga to učinio, što znači da je htio izvršenje ovakvog djela. Navodeći kako ne postoje okolnosti koje bi isključivale krivičnu odgovornost apelanta i dovodile u sumnju njegovu uračunljivost, Kantonalni sud ga je za to krivično djelo i oglasio krivim.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 K 015751 18 Kž 5 od 18. novembra 2019. godine odbijene su kao neosnovane žalbe kantonalne tužiteljice i apelantovog branioca, te potvrđena prvostepena presuda.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je između ostalog naveo da, suprotno žalbenim tvrdnjama, izreka prvostepene presude sadrži činjenice i okolnosti koje se odnose na psihički odnos apelanta prema krivičnom djelu za koje je oglašen krivim, odnosno da je apelant htio njegovo izvršenje (pobliže opisani na str. 3. i 4. presude). Dalje je Vrhovni sud naveo da, suprotno žalbenim tvrdnjama, prvostepena presuda nije zasnovana na nezakonitim dokazima u smislu člana 11. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), a u kontekstu radnje prepoznavanja od strane oštećene. S tim u vezi je Vrhovni sud, između ostalog, istakao da okolnosti da lica koja u pokazana prilikom obavljanja radnje prepoznavanja nisu bila identično odjevena ili da nije bila adekvatna svjetlost, same po sebi, ne znače da je postupljeno suprotno odredbi člana 99. stav 3. ZKP FBiH, niti je zbog toga zakonitost radnje prepoznavanja dovedena u pitanje. Također je navedeno ni da okolnost da se među prepoznavanim osobama nalazilo lice A.T. (momak oštećene A.B.) ne dovodi u pitanje zakonitost ove radnje (razlozi pobliže opisani na strani 5. presude).

8. Dalje je ukazano da, suprotno žalbenim navodima, iz obrazloženja prvostepene presude nedvojbeno proizlazi da kod Kantonalnog suda nije postojala sumnja o postojanju odlučnih činjenica, pa se ne može govoriti o povredi principa in dubio pro reo (pobliže argumentirano na str. 5. i 6. presude). Zatim, u vezi sa žalbenim navodima kojima se prigovara iskazima svjedoka A.O, Vrhovni sud istakao da ti navodi ne dovode u pitanje pravilnost prvostepene presude. Naime, ukazano je da je prvostepeni sud prihvatio iskaz navedenog svjedoka iz istrage nakon čega je u smislu odredbi člana 296. stav (2) i člana 305. stav (7) ZKP FBiH izvršio ocjenu iskaza navedenog svjedoka (iz istrage i sa glavnog pretresa), te je potpuno naveo konkretne razloge zašto ne prihvata iskaz tog svjedoka datog na glavnom pretresu, imajući s tim u vezi iskaz svjedoka A.N. (pobliže obrazloženo na strani 6. i 7. presude). Također je ukazano i da je, suprotno žalbenim navodima, pravilan zaključak prvostepenog suda da su u apelantovim radnjama ostvarena bitna obilježja predmetnog krivičnog djela (pobliže opisano na str. 8. i 9. presude).

9. Apelant smatra da su mu u predmetnom krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi, apelant ističe da obrazloženje osporene odluke nije „dostatno“, budući da Vrhovni sud nije razmotrio apelantove žalbene navode od suštinskog značaja. Dalje se ukazuje i na „nesporno, flagrantno kršenje odredbe člana 99. stav (3) ZKP FBiH, koja uređuje radnju dokazivanja - prepoznavanje osoba“, kao i da je sud odluku zasnovao na dokazima suprotno članu 11. stav (2) navedenog Zakona. Potom, apelant ističe da sud, nekritički i bez ikakvih argumenata, prihvata iskaz krunskog svjedoka A.O. Također, ističe da je sud propustio da cijeni bitne razlike u iskazima svjedoka koji su dali na glavnom pretresu, slijedom čega je izostala ocjena vjerodostojnosti protivrječnih dokaza. Sve navedeno je za posljedicu, prema navodima apelanta, dovelo do kršenja presumpcije nevinosti i načela in dubio pro reo iz člana 3. ZKP FBiH. Konačno, negirajući učinjenje „inkriminacije“, apelant ukazuje da je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i po pitanju odluke u pogledu oblika i vrste krivnje sa kojom je apelant postupao. Relevantni propisi

10. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 11. stav (2) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

Član 99. stav (3) Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje (3) Ako je potrebno da se utvrdi da li svjedok poznaje lice ili predmet tražiće se od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim licima odnosno ako je to moguće - zajedno s predmetima iste vrste.

Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini;

13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi dane postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i s tim u vezi pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima u pogledu njegove krivičnopravne odgovornosti. Također, apelant smatra da je navedena proizvoljnost u ocjeni dokaza sa glavnog pretresa, uključujući i prihvatanje (prema shvatanju apelanta) nezakonitih dokaza (iz istrage) kod donošenja osuđujuće presude, ujedno rezultirala i kršenjem presumpcije nevinosti kao i načela in dubio pro. U suštini apelant je problematizovao, u proceduralnom smislu, cjelokupni tok predmetnog krivičnog postupka u autonomnom konvencijskom značenju „krivične optužbe“, prvenstveno ukazujući na nepoštovanje proceduralnih garancija. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je identične navode kao i u apelaciji apelant iznosio pred redovnim sudovima na obje sudske instance.

16. U svjetlu prethodnog stava, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantuje pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to prije svega pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti” koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Zatim, prema stanovištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, takođe se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Isto tako, kada je u pitanju načelo in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da ono predstavlja poseban izraz načela pretpostavke nevinosti (Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj aplikacije 35522/04, presuda od 27. septembra 2007. godine, stav 39), te zahtijeva da sudije ne polaze od unaprijed stvorene ideje da je optuženi počinio djelo na koje se žali, da je teret dokazivanja na tužilaštvu i da sumnja ide u korist optuženika (Lavents protiv Latvije, broj aplikacije 58442/00, presuda od 28. novembra 2002. godine, stav 125).

17. Dovodeći u vezu naprijed citirane standarde u vezi sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud prije svega ističe da ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda da radnja prepoznavanja apelanta od strane oštećenih ne predstavlja nezakonit dokaz koji se nije mogao koristiti prilikom donošenja sudske odluke. Pritom, Ustavni sud napominje da je apelant imao efektivnu mogućnost pobijanja kako navedenog dokaza, tako i svih ostalih dokaza optužbe-iskaza koje su ostali svjedoci dali u fazi istrage i na glavnom pretresu, uključujući prije svega iskaze oštećenih (M.H. i A.B) i iskaze svjedoka A.O. iz istrage. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je tačno da je navedeni svjedok izmijenio svoj iskaz na glavnom pretresu u apelantovu korist, ali da su redovni sudovi ipak poklonili vjeru iskazima tog svjedoka iz istrage (datih u policiji i Kantonalnom tužilaštvu). Podsjećajući da u konvencijskom smislu upotreba iskaza iz faze istrage nije sama po sebi u suprotnosti sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u vezi sa kontradiktornošću iskaza svjedoka A.O., dali obrazloženje koje se Ustavom sudu ne čini proizvoljnim, imajući u vidu izričitost njegovih tvrdnji u svojim istražnim iskazima (koje su date neposredno nakon inkriminisanog događaja) da je apelant nesporno počinilac predmetnog krivičnog djela-Razbojništva, a što su redovni sudovi također doveli u vezu i sa ostalim dokazima izvedenim na glavnom pretresu u prilog navedenoj izjavi. Dakle, sudska odluka u konkretnom predmetu nije donesena na osnovu samo iskaza datog u istrazi „krunskog“ svjedoka (A.O.) kako to smatra apelant, već sveobuhvatnom analizom svih izvedenih dokaza, kako iz faze istrage, tako i sa glavnog pretresa. Osim toga, Ustavni sud ističe da su u pogledu prednjih pravnih pitanja, redovni sudovi dali obrazloženja za svoje odluke, koja se Ustavnom sudu ne čine proizvoljnima. Činjenica da apelantovi prigovori podneseni kako tokom prvostepenog postupka, tako i u žalbenom postupku, nisu rezultirali u njegovu korist ne dovode u pitanje zaključak da je apelant imao učinkovitu mogućnost osporiti dokaze, te se usprotiviti njihovoj upotrebi. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava odbrane apelanta nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza ili da je procjena redovnih sudova bila proizvoljna, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, odnosno da su redovni sudovi nisu imali i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta.

18. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelanta u vezi sa (ne)poštivanjem garancija koje svojom suštinom korespondiraju sa garancijama obuhvaćenim članom 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su i Kantonalni sud u prvostepenoj presudi, a i Vrhovni sud u osporenoj (drugostepenoj) odluci dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-787/20 (E. B.) | Sudska praksa | Aktio