Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2068/19 (N. M. S.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2068/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2068/19, rješavajući apelaciju Nermine Muratović Subašić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nermine Muratović Subašić podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 085041 18 Rev od 11. marta 2019.
godine, Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 085041 18 Gž od 17. jula 2018. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta broj 96 0 P 085041 14 P od 8.
novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nermina Muratović Subašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sent Galena, Švicarska, koju zastupa Milenko Simikić, advokat iz Brčkog, podnijela je 13. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 085041 18 Rev od 11. marta 2019. godine, Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 085041 18 Gž od 17. jula 2018. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 085041 14 P od 8. novembra 2017. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 085041 14 P od 8. novembra 2017. godine obavezana je apelantica da tužitelju H.M. (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime neosnovanog bogaćenja isplati iznos bliže označen u izreci presude, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. decembra 2014. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je zahtjevom u predmetnom sporu tužitelj tražio da mu apelantica isplati iznos preciziran u presudi. Nadalje, istaknuto je da je tužitelj zahtjev zasnovao na činjeničnim navodima da je on u nekretnine koje su bile u suvlasništvu njegovom i njegovog brata M.M. (na osnovu Ugovora o doživotnom izdržavanju koji su oni zaključili sa roditeljima stekli su pravo vlasništva sa dijelom od 1/2 na nekretninama preciziranim u presudi; u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) u periodu od 2001. godine, a posebno od 2003. godine do podnošenja tužbe u ovom sporu ulagao novčana sredstva jer su nekretnine u toku rata uništene odnosno devastirane i za obnovu objekata (radovima koji su bili nužni i korisni) i za revitalizaciju poljoprivrednih zasada (ulaganjem u kultivisanje zemljišta). Budući da je u parničnom postupku koji je vođen kod Osnovnog suda utvrđeno da je apelantica zakonski nasljednik iza umrlog M.M. i da joj po osnovu nasljeđa pripada pravo susvojine na predmetnim nekretninama sa dijelom od 1/4, ukazano je da je tužitelj tražio od apelantice da mu na ime troškova njegovog ulaganja u predmetne nekretnine isplati traženi iznos.
4. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja našao da je zahtjev osnovan kod utvrđene činjenice u postupku da su u predmetne nekretnine uložena novčana sredstva u iznosu preciziranom u presudi (iznos ulaganja je utvrđen provođenjem dokaza vještačenjem po vještacima poljoprivredne i građevinske struke) i utvrđene činjenice da je ulaganja u cijelosti izvršio tužitelj. Također, kako je u navedenom parničnom postupku utvrđeno da je apelantica suvlasnik predmetnih nekretnina sa dijelom od 1/4, Osnovni sud je istakao da je zahtjevu tužitelja, za obavezivanje apelantice na isplatu traženog iznosa (koji je srazmjeran njenom suvlasničkom dijelu u ukupnom iznosu izvršenog ulaganja), valjalo udovoljiti na osnovu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 53. st. 1. i 2., člana 54. st. 1. i 2., člana 56. st. 1. i 2., člana 57. stav 2., člana 42. stav 3., člana 43. stav 4. i člana 44. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. Osim toga, Osnovni sud je ukazao da prigovor zastare potraživanja (kojim prigovorom se apelantica usprotivila tužbenom zahtjevu tužitelja) nije mogao cijeniti s obzirom da apelantica u pogledu ovog prigovora nije iznijela činjenice i pružila dokaze koje je, u pravcu osnovanosti ovog prigovora, nužno iznijeti ,,a da utvrđene činjenice ne daju dovoljno osnova za izvođenje zaključka o osnovanosti navedenog prigovora".
5. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 085041 18 Gž od 17. jula 2018. godine žalba apelantice je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
6. Apelacioni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da utvrđene činjenice u postupku ukazuju da je odluka prvostepenog suda, kojom je apelantica obavezana da tužitelju isplati novčani iznos preciziran u presudi, zakonita. Pored toga, Apelacioni sud je naveo da je u ovom sporu o pravu tužitelja da potražuje od apelantice novčani iznos preciziran u presudi (kao dio iznosa koji je uložio u sanaciju i ponovnu izgradnju devastiranih nekretnina i uložio u revitalizaciju zemljišta i poljoprivrednih zasada, sve u pogledu predmetnih nekretnina) trebalo odlučiti primjenom (na utvrđene činjenice u prvostepenom postupku) čl. 56. i 57. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, u vezi sa čl. 223. i 226. stav 1. ZOO. Također, ukazano je da treba imati u vidu da je i stav prvostepenog suda o prigovoru zastare predmetnog potraživanja „da je prigovor nedokazan i neosnovan" pravilan, jer „prigovor zastare treba istaći na pripremnom ročištu i iznijeti sve činjenice potrebne za njegovo obrazloženje, kako bi se omogućilo tužitelju da provodi dokaze u pogledu iznesenih činjenica", a apelantica je prigovor zastare istakla u završnom izlaganju i u pogledu ovog prigovora nije iznijela odlučne činjenice.
7. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 085041 18 Rev od 11. marta 2019. godine odbijena je revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene presude.
8. Apelacioni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, ukazao da se drugostepeni sud ocjenjujući osnovanost žalbenog razloga povrede odredaba parničnog postupka očitovao i o povredi člana 300. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, a to što se nije izričito izjasnio o kontradiktornosti/nekontradiktornosti izreke i obrazloženja prvostepene presude ne ukazuje na povredu odredaba parničnog postupka zbog koje se revizija može izjaviti. Naime, istaknuto je da i prema izreci prvostepene presude (u koju se inače ne unose pravna pravila koja je sud primijenio pri odlučivanju) i prema obrazloženju (u kojem je prvostepeni sud izložio propise na kojima je zasnovao presudu i pozvao se na odredbu člana 210. ZOO i na pravila stvarnog prava sadržana u čl. od 42. do 57. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kao pravila koja ukazuju na postojanje pretpostavki za primjenu instituta neosnovanog bogaćenja) apelantica je dužna tužitelju isplatiti iznos preciziran u presudi.
9. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da prema utvrđenim činjenicama u ovom postupku tužitelj je vršio veća ulaganja u predmetne nekretnine u periodu od 2001. godine do 2005. godine, kada su ove nekretnine bile u suvlasništvu tužitelja i njegovog brata M.M., koja ulaganja su predstavljala popravku objekata i intenzivnu revitalizaciju zemljišta, za koja ulaganja tužitelj nije imao izričitu saglasnost (izričiti pristanak) brata. Zatim, ukazano je da apelantica (supruga M.M.), nakon smrti M.M. 2005. godine, prema utvrđenim činjenicama u postupku, za preduzimanje poslova na stvarima odnosno na nekretninama u suvlasništvu, jer je tužitelj i dalje preduzimao poslove na predmetnim nekretninama, nije tužitelju dala izričitu saglasnost (izričiti pristanak) ni prije donošenja presude Osnovnog suda od 29. maja 2013. godine (kojom je utvrđeno da je ona zakonski nasljednik umrlog M.M. i da joj po osnovu naslijeđa pripada pravo susvojine od 1/4 na predmetnim nekretninama), ni nakon toga, a do podnošenja tužbe u predmetnom sporu.
10. Dakle, Apelacioni sud je ukazao da je u predmetnom sporu tužitelj preduzeo konkretne poslove, odnosno radove na stvarima (nekretninama) u suvlasništvu bez izričitog pristanka M.M. i apelantice i bez njihove zabrane da izvrši radove na nekretninama (član 226. ZOO), kao i da su izdaci tužitelja za izvedene radove, koji su bili nužni i korisni radi očuvanja i održavanja predmetnih nekretnina, utvrđeni provođenjem dokaza vještačenjem po vještacima poljoprivredne i građevinske struke (prema nalazima vještaka, koji nisu dovedeni u pitanje, tužitelj je u revitalizaciju zemljišta i njegovo održavanje uložio iznos preciziran u presudi i ulaganje tužitelja u izgradnju objekata na zemljištu uvećalo je tržišnu vrijednost nekretnina za iznos preciziran u presudi u odnosu na stanje prije ulaska tužitelja u posjed nekretnina). Shodno tome, navedeno je da je drugostepeni sud pravilno našao da tužitelj ima pravo, prema odredbi člana 223. ZOO, zahtijevati da mu apelantica naknadi nužne i korisne izdatke srazmjerno njenom suvlasničkom dijelu od 1/4 na predmetnim nekretninama, što predstavlja iznos koji je tužitelj tužbenim zahtjevom tražio i na isplatu kog iznosa je apelantica obavezana odlukama nižestepenih sudova.
11. Najzad, Apelacioni sud je naveo da je stav suda u pobijanoj presudi u pogledu prigovora zastare potraživanja tužitelja, „da prigovor zastare nije dokazan", pravilan. U vezi s tim, ukazano je da je to zbog toga što prigovor zastare potraživanja nije samo materijalno pravni prigovor nego je i prigovor činjenično pravne prirode pa kada je apelantica odlučila da tim prigovorom ospori tužbeni zahtjev nužno je bilo prvo da ovaj prigovor istakne blagovremeno, odnosno na pripremnom ročištu, i drugo da navede činjenice koje ukazuju na početak roka zastare i završetak roka, sve prema relevantnoj odredbi materijalnog prava, kojom je zastara određenog potraživanja propisana. Naime, istaknuto je da je za ocjenu osnovanosti ovog prigovora nužno utvrđivati činjenice vezane za nastanak tužiteljevih prava, kao i činjenice koje vode zastari ili prekidu zastare, a kada tuženi u postupku samo navede da osporava potraživanje tužitelja prigovorom zastare (i onda kada prigovor istakne na pripremnom ročištu) prigovor je paušalan i osnovanost takvog prigovora sud uopšte ne može ispitati.
12. U predmetnoj apelaciji, apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo-relevantne odredbe ZOO i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, apelantica navodi da redovni sudovi u svojim presudama ignoriraju očigledno postojanje nesavjesnosti tužitelja i njegovo ponašanje koje je protivno načelima obligacionog prava, prvenstveno načelu zabrane zloupotrebe prava i načelu savjesnosti i poštenja, te ukazuje da po njenom mišljenju tužitelj svakako jeste nesavjestan suvlasnik. Nadalje, apelantica tvrdi da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o nekakvom neosnovanom bogaćenju na njenoj strani ili da je u njenom interesu obavljanje poslova od strane tužitelja. Najzad, apelantica navodi da stavove sudova po istaknutom prigovoru zastare, također smatra nepravilnim. Naime, apelantica ukazuje da Apelacioni sud prihvata stav prvostepenog suda da taj prigovor nije osnovan i dokazan, te da je ona trebala iznositi sve činjenice povodom tog prigovora najkasnije na pripremnom ročištu, kako bi tužitelju bilo omogućeno provoditi dokaze na te okolnosti.
Relevantni propisi
13. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 223.
(1) Poslovođa bez naloga koji je postupio u svemu kako treba i radio ono što su okolnosti zahtevale, ima pravo zahtevati da ga onaj čiji je posao vršio oslobodi svih obaveza koje je zbog toga posla uzeo na sebe, da preuzme sve obaveze koje je zaključio u njegovo ime, da mu naknadi sve nužne i korisne izdatke, kao i da mu naknadi pretrpljenu štetu, čak i ako očekivani rezultat nije postignut.
(2) Njemu pripada i primerna naknada, za trud, ako je otklonio štetu od lica čiji je posao ili ako mu je pribavio korist koja odgovara u svemu njegovim namjerama i potrebama.
Član 226. stav (1) (1) Ko se prihvati tuđeg posla i pored zabrane lica čiji je posao, a za zabranu je znao ili morao znati, nema prava koja pripadaju poslovođi bez naloga.
14. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko distrikta BiH", br. 11/01, 8/03, 40/04 i 19/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 56.
(1) Plodovi i druge koristi od cijele stvari, kao i troškovi i tereti, dijele se među suvlasnicima srazmjerno veličini njihovih suvlasničkih dijelova, ako se drugačije ne sporazumiju.
(2) Suvlasnik ima pravo u svako doba zahtijevati da se polože računi i da se podijele sve koristi od cijele stvari.
Član 57. stav (2) (2) Ako neki suvlasnik preduzme posao na stvari koja je u suvlasništvu bez potrebne saglasnosti ostalih suvlasnika, primjenjivaće se pravila o poslovodstvu bez naloga.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelantica, u suštini, nalazi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelantice, redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojim ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević