Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3547/20 (O. B., O. J., S. G. i N. N.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3547/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3547/20, rješavajući apelaciju Obrada Bojinovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Obrad Bojinović, Obrenka Jandrić, Snježana Grahovac i Neda Ninković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 P 029238 18 Rev od 14. jula 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 029238 17 Gž od 11. decembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 P 029238 15 P 2 od 18.
marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Obrad Bojinović, Obrenka Jandrić, Snježana Grahovac i Neda Ninković (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapapelant i četvrtoapelant ili apelanti), koje zastupa Simo J. Tošić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 1. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 029238 18 Rev od 14. jula 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 029238 17 Gž od 11. decembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 P 029238 15 P 2 od 18. marta 2016. godine.
2. U predmetnom postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim traže da se obaveže tužena (Federacija BiH) da prvoapelantu preda u posjed nekretnine pobliže označene prvostepenom presudom, skupa s kućom i gospodarskim objektima koji su u posjedovnim listovima upisani na ime prvoapelanta sa 1/1 dijela, sa stanjem na dan ulaska u posjed tužene ili pak u nemogućnosti predaje u posjed da isplati prvoapelantu naknadu materijalne štete za uništenu porodičnu kuću sa gospodarskim objektima u novčanom iznosu i ukupnu višegodišnju izgubljenu dobit uslijed nekorištenja poljoprivrednog zemljišta njiva i livada za navedeni periodu novčanom iznosu, sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova postupka u novčanom iznosu. Obavezan je prvoapelant na naknadu troškova postupka tuženoj u izreci presude određenom novčanom iznosu. Tužena je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.
3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da tužena nije u posjedu nekretnina prvoapelanta (pripada mu ¼ istih), a ni ostalih apelanata za koje u postupku, kako konstatuju nižestepeni sudovi, nisu dostavljeni dokazi u pogledu posjeda i vlasništva predmetnih parcela. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud također utvrdio, a što je drugostepeni sud pravilno prihvatio, da tužena nije odgovorna za nastalu štetu apelantima, jer su tužbu podnijeli nakon proteka subjektivnog i objektivnog roka za podnošenje tužbe za naknadu štete. Vrhovni sud je naveo da apelanti nisu dokazali odlučne činjenice da je tužena u posjedu predmetnih nekretnina, zbog čega sudovi osnovano nalaze da se ne može zahtijevati predaja u posjed stvari od lica koja tu stvar ne drže u posjedu, prema odredbi člana
43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, koji je bio na snazi u navedenom periodu. Vrhovni sud je naveo da su tužitelji bili dužni podnijeti tužbu za naknadu štete u roku od tri godine (subjektivni rok), odnosno objektivnom roku od pet godina, imajući u vidu da je tužena dana 6. novembra 2003. godine donijela Odluku o prestanku općeg interesa nad dijelom poligona središta za borbenu obuku F BiH. Kako je tužba podnesena 7. januara 2014. godine, dakle, po proteku kako subjektivnog tako i objektivnog roka iz člana 376. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima to je, i po ocjeni Vrhovnog suda, osnovan prigovor zastare potraživanja naknade materijalne štete. Vrhovni sud je naveo da je pravilan stav drugostepenog suda, a suprotno navodima apelanata, da sama Odluka o utvrđivanju javnog interesa za eksproprijaciju zemljišta u vlasništvu, a kojom su obuhvaćene i nekretnine apelanata, ne predstavlja razlog za naknadu štete jer su apelanti te nekretnine mogli koristiti, a tužena je u postupku dokazala da nije ušla u posjed istih i da na istim nije vršila nikakve radove pošto se ne nalaze u okviru terena označenog kao tenkovsko strelište i gdje je započeta izgradnja vojnog poligona. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani prigovori apelanata dati u pogledu nemogućnosti korištenja predmetnih nekretnina i nastale izgubljene dobiti jer, kako je utvrđeno u nižestepenom postupku, tužena ne drži nekretnine u faktičkoj vlasti, pa su ih apelanti mogli nesmetano koristiti.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju odluka u predmetnom postupku, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti br. AP-4933/19 od 11. marta 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević