Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3545/20 (Općina Lukavac)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Dosjelost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3545/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3545/20, rješavajući apelaciju Općine Lukavac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Lukavac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 198891 19 Rev od 16. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Lukavac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Općinsko pravobranilaštvo iz Lukavca, podnio je 1. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 198891 19 Rev od 16. juna 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, utvrđeno je pravo vlasništva tužioca (NLB Banka d.d. Tuzla) na dva poslovna prostora u Lukavcu, bliže označena u izreci prvostepene presude, te odlučeno da tužilac može na osnovu prvostepene presude izvršiti uknjižbu u odgovarajuće knjige kao vlasnik predmetnih poslovnih prostora sa dijelom 1/1, odnosno kao nosilac zajedničkog prava korištenja na zemljištu ispod zgrade i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da drugostepena presuda nije pobijana u dijelu kojim je utvrđeno da je tužilac dosjelošću stekao pravo vlasništva na dva poslovna prostora u Lukavcu. Vrhovni sud je naveo da se u predmetnom postupku kao sporno postavlja pitanje da li je prvostepeni sud mogao presudom, kojom je utvrdio pravo tužioca, odlučiti i o njegovom pravu na uknjižbu etažnog vlasništva, u skladu sa propisima kojima je taj upis regulisan. Vrhovni sud je naveo da se pravni interes tužioca da podnese predmetnu utvrđujuću tužbu (član 54. Zakona o parničnom postupku) zasniva na potrebi da se pravo vlasništva tužioca, koje je stekao u momentu ispunjenja zakonskih uslova za sticanje vlasništva dosjelošću, u smislu člana 58. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, upiše u odgovarajuće registre, zemljišnu knjigu ili knjigu položenih ugovora, u skladu sa propisima kojima su ta pitanja uređena i regulisana. Vrhovni sud je naveo da odluka prvostepenog suda da tužilac na osnovu prvostepene presude može izvršiti upis stečenog prava nije u suprotnosti sa članom 83. Zakona o stvarnim pravima, kojim je uređen postupak uknjižbe etažnog vlasništva. Vrhovni sud je naveo da činjenice da etažno vlasništvo na stambeno-poslovnim zgradama u kojima se nalaze predmetni poslovni prostori još uvijek nije uspostavljeno i da nedostaje izjava o diobi ili ugovor o diobi, kao i plan posebnih dijelova zgrade, koje su relevantne za postupak uknjižbe etažnog vlasništva, ne mogu uticati na pravo tužioca na uknjižbu utvrđenog prava o kojem se odlučuje u ovom slučaju. Vrhovni sud je naveo da tužilac, kojem je pravosnažno utvrđeno pravo vlasništva na posebnom dijelu nekretnine, koje u smislu člana 80. Zakona o stvarnim pravima proizlazi i ostaje neodvojivo povezano s odgovarajućim suvlasničkim (idealnim) dijelom nekretnine na kojem je uspostavljeno, kao titular tog prava ima i pravo na uknjižbu stečenog prava koja će se izvršiti u postupku i na način propisan zakonom kada za to budu ispunjeni svi propisani uslovi. Vrhovni sud je naveo da prvostepeni sud nije ni odlučivao o zahtjevu za uknjižbu etažnog vlasništva, nego o postojanju prava vlasništva tužioca, kao jedne od pretpostavki za uknjižbu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da etažno vlasništvo na stambeno poslovnim zgradama u kojima se nalazi predmetni poslovni prostor nije uspostavljeno, da nedostaje izjava o diobi vlasnika zgrade ili sporazum suvlasnika o diobi, a niti je od ovlaštenog lica sačinjen plan posebnih dijelova poslovnog prostora, te da nisu ispunjeni uslovi za uknjižbu prava vlasništva tužioca u zemljišnu knjigu suda, niti pravo korištenja na zemljištu ispod zgrade i zemljište koje služi za redovnu upotrebu zgrade.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević