Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3513/20 (S. M.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Opća zabrana diskriminacije
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3513/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3513/20, rješavajući apelaciju Slobodana Miljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Miljića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 220933 19 Rsž 2 od 15. maja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Miljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Dragan Stupar advokat iz Banjaluke, podnio je 28. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 220933 19 Rsž 2 od 15. maja 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženog (Republika Srpska, MUP Republike Srpske) da apelantu na ime neisplaćenih dospjelih naknada troškova prijevoza za period od 1. septembra 2014. do 31. decembra 2016. godine isplati iznos od 6.689,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da apelantu na ime zakonskih zateznih kamata na neisplaćene naknade troškova prijevoza za period od 1. septembra 2014.. do 13. februara 2017. godine isplati iznos od 1.554,34 KM.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je tuženi sa preduzećem „Transport" Kneževo ugovorio prijevoz za svoje zaposlene koji putuju na relaciji Banjaluka - Kneževo i obratno, za sporni vremenski period, da apelant ne koristi ugovoreni prijevoz jer ni jedan od termina polazaka ili odlazaka ugovorenog prijevoza ne odgovara apelantovom radu, te da svojim privatnim vozilom dolazi na posao i vraća se s posla. Okružni sud je naveo da je Posebnim kolektivnim ugovorom za zaposlene u oblasti unutrašnjih poslova Republike Srpske ugovoreno pravo na naknadu troškova prijevoza kod dolaska i odlaska na posao. Okružni sud je naveo da je članom 8. Pravilnika o naknadi troškova prijevoza kod dolaska na posao i povratka sa posla tuženog propisano da se naknada za prijevoz obezbjeđuje i kroz zaključivanje ugovora o prijevozu između prijevoznika i poslodavca i tada ukoliko taj prijevoz pokriva relaciju zaposlenog, zaposlenom se ne i isplaćuje naknada za prijevoz. A ukoliko na određenoj relaciji od mjesta stanovanja do mjesta rada nije organizovan javni prijevoz ili je organizovan ali zbog postojećeg reda voženje, zaposleni ga ne može koristiti tada zaposleni ima pravo na naknadu prijevoza prema cijeni mjesečne karte. Okružni sud je naveo da apelant nije dokazao osnov tužbenog zahtjeva, jer nije dokazao (član 7. Zakona o parničnom postupku) pravno relevantnu činjenicu da mu red vožnje ugovorenog prijevoza po rasporedu smjena ne odgovara, te da nije dokazao ni da je uslijed eventualnih razlika u dolasku u mjesto rada do početka rada, trpio određenu štetu. Okružni sud je naveo da je tuženi ugovaranjem i plaćanjem usluge javnog prijevoza za svoje radnike omogućio apelantu da bez posebnih troškova dolazi na posao i vraća se s posla, pa apelantu po tom osnovu ne pripada pravo na isplatu posebne novčane naknade. Osnovom navedenog, Okružni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i opće zabrane diskriminacije iz člana

1. Dopunskog protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant navodi da Okružni sud u identičnim sporovima, u predmetima br. 71 0 Rs 224382 15 Rs, 71 0 Rs 224296 19 Rsž 2, 71 0 Rs 263927 17 Rs, 71 0 Rs 224383 18 Rs2 i 71 0 Rs 216423 15 Rs donio presude kojima je usvojio tužbene zahtjeve policajaca za naknadu troškova prijevoza, te da nije jasno kako Okružni sud u identičnim situacijama u određenom broju predmeta usvaja tužbene zahtjeve, a u konkretnom predmetu u cijelosti odbija.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U pogledu navoda apelanta da je Okružni sud u identičnim sporovima donio drugačiju odluku u predmetima br. 71 0 Rs 224382 15 Rs, 71 0 Rs 224296 19 Rsž 2, 71 0 Rs 263927 17 Rs, 71 0 Rs 224383 18 Rs2 i 71 0 Rs 216423 15 Rs, a koje odluke apelant nije dostavio kao potvrdu svojih navoda, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3513/20 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio