Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2470/20 (S. Š.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Smetanje posjeda
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2470/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2470/20, rješavajući apelaciju Sanje Škrobo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sanja Škrobo protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 027512 17 Gž od 7. maja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 027512 15 P od 17. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sanja Škrobo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijela je 17. jula 2020 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tesktu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 027512 18 Rev od 10. aprila 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 027512 17 Gž od 7. maja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 027512 15 P od 17. januara 2017. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4047/18 od 11. oktobra 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv Presude Kantonalnog suda broj 63 0 P 027512 17 Gž od 7. maja 2018. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelantice odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se naloži tuženima od 1 – 3 ( K. Š., Općina Ljubuški, M.M.) da prestanu uznemiravati apelanticu u uživanju njezinih suvlasničkih prava glede nekretnina pobliže označenih izrekom prvostepene presude, te da im se zabrani svako ovakvo ili slično smetanje suvlasništva apelantice. Usvojen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj se naknadi šteta nastala izvođenjem radova proširenja suhozida na navedenim nekretninama, pa je naloženo tuženima od 1-3 da apelantici solidarno naknade štetu u izrekom presude preciziranom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom. Odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se naloži tuženom pod 4. (Zapadnohercegovački kanton, Ministarstvo unutrašnjih poslova Zapadnohercegovačkog kantona) da apelantici isplati novčani iznos na ime štete prouzrokovane postupcima pred Općinskim sudom u Ljubuškom broj 63 0 Mal 023350 14 Mal i 63 0 P 020813 13 P sa zakonskom zateznom kamatom. Obavezana je apelantica da četverotuženom na ime troškova postupka isplati novčani iznos.

4. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je ispravno utvrdio prvostepeni sud da su tuženi apelanticu zasmetali u uživanju suvlasništva predmetnih nekretnina na način da su izvođenjem radova, pomjeranjem suhozida, oduzeli dio nekretnine u svrhu proširenja lokalne ceste, pa se ne može govoriti o uznemiravanju vlasništva na drugi način, shodno članu l32. Zakona o stvarnim pravima, koja propisuje mogućnost sudeske zaštite Ako treće lice protupravno uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, on ima pravo da tužbom zahtijeva da to uznemiravanje prestane. Kantonalni sud je naveo i da, budući da je pomjeranjem zida i prestalo navedeno uznemiravanje, to se ne može ni tražiti zabrana budućeg takvog ili sličnog smetanja suvlasništva. Kantonalni sud je ukazao da prednje znači da je apelantica trebala podnijeti drugu vrstu tužbenog zahtjeva (smetanje posjeda) u odnosu na tužene pod 1 do 3. Kantonalni sud je naveo da je kao neosnovan odbijen i navod apelantice prema kojem je sud prekoračio tužbeni zahtjev, te da je postupio protivno odredbi člana 2. Zakona o parničnom postupku , time što je apelantici na ime naknade štete na suhozidu dosudio navedeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, obvezavši tužene od 1 do 3 na solidarnu isplatu utvrđenog iznosa tržišne vrijednosti suhozida koji zaključak sud temelji na nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, pri tome ne prihvaćajući precizirani tužbeni zahtjev apelantice za isplatu novčanog iznosa jer se navedeni iznos odnosi na vrijednost novo napravljenog suhozida. Kantonalni sud je naveo i da je neosnovan zahtjev apelantice koji se odnosi na naknadu materijalne štete u novčanom iznosu koja se sastoji od troškova proizašlih iz postupaka pred Općinskim sudom u Ljubuškom broj 63 0 Mal 023350 14 Mal i 63 0 P 020813 13 P, jer i po mišljenju ovoga suda apelantica nije dokazala da je radnjama tuženog pod 4 ., odnosno propuštanjem poduzimanja nekih radnji (nemarom i nesavjesnim radom) od strane radnika tuženog prouzročena šteta apelantici, pa i pored toga što su djelatnici tuženog sačinili službenu zabilješku od 19. juna 2013. godine na temelju koje je apelantica podigla tužbu zbog smetanja posjeda i naknade štete protiv određenih osoba i MZ Humac, koja je odbijena. Kantonalni sud je naveo da je osnovan navod tuženog pod 4. u pogledu odbijanja zahtjeva za isplatu troškova postupka, koje troškove je opredijelio pa je u tom dijetu pobijana odluka, primjenom odredbi člana 235. stav l. tačka j. u vezi člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku preinačena i obvezana apelantica da tuženom pod 4. isplati troškove postupka u novčanom iznosu.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelantica navodi da je u predmetnom postupku Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo u cilju zaštite Zapadnohercegovačkog kantona i Ministarstva unutrašnjih poslova Zapadnohercegovačkog kantona, te da postoji izražena očita pristrasnost prema tuženom pod 4. kojim se postupanjem štiti budžet Zapadnohercegovačkog kantona iz kojeg i suci oba suda primaju plaću.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2470/20 (S. Š.) | Sudska praksa | Aktio