Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2606/19 (V. D.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Disciplinski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2606/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2606/19, rješavajući apelaciju Valentine Džombić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Valentina Džombić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 260302 18 Rsž od 18. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Valentina Džombić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banjaluke, podnijela je 17. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 260302 18 Rsž od 18. marta 2019. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 260302 17 Rs od 8. decembra 2017. godine utvrđeno je da odluka tuženog o otkazu ugovora o radu od 23. januara 2017. godine, odluka tuženog o udaljenju sa rada od 3. januara 2017.godine i odluka tuženog po žalbi radnika od 27. marta 2017. godine nisu na zakonu zasnovane, te su poništene i naloženo je tuženom da apelanticu vrati na poslove i radne zadatke savjetnika za transakcije u poslovnici Kotor Varoš koje je obavljala prije otkaza ugovora, počev od 23. januara 2017. godine kao dana otkaza ugovora o radu, pa ubuduće. Zatim je tužena obavezana da apelantici isplatiti zaostale plate za period od 24. januara 2017. do 30. septembra 2017. godine, kao dana vještačenja, u pojedinačnim mjesečnim iznosima precizno navedenim u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezana tužena da na iznose neto apelantičine plate plati sve poreze i doprinose nadležnim institucijama i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelantica bila u radnom odnosu kod tuženog na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. februara 2016. godine, na radnom mjestu savjetnika za transakcije. Naveo je da je odlukom tuženog od 29. avgusta 2016. godine apelantici, u skladu sa čl. 141 stav 1 tačka a) Zakona o radu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o radu), zbog povrede radnih obaveza i radne discipline u vidu nemarnog i neodgovornog odnosa prema obavljanju radnih zadataka zbog postojanje većeg broja neažuriranih dokumenata, izrečena mjera u vidu umanjenja plate u visini od 10% u trajanju od tri mjeseca. Osnovni sud je naveo da je 27. decembra 2016. godine tuženi donio odluku o pokretanju disciplinskog postupka protiv apelantice radi utvrđivanja njene odgovornosti za povrede radne obaveze, koji postupak je okončan donošenjem odluke od 23. januara 2017. godine kojom je apelantici izrečena disciplinska mjera otkaza ugovora o radu, u skladu sa odredbom člana 138. stav 2. Zakona o radu, zbog propusta u radu ili u vezi s radom koji se ne smatraju težom povredom radnih obaveza, ali koje je apelantica činila i nakon pismenog upozorenja, odnosno u roku od godinu dana nakon izricanja disciplinske mjere, što se ima smatrati težom povredom radne obaveze. Nadalje je naveo da je apelantica odlukom tuženog od 3. januara 2017. udaljena sa rada do okončanja disciplinskog postupka, kao i da je odlukom tuženog od 27. marta 2017. godine odbijena apelantičina žalba protiv odluke o otkazu ugovora o radu. Osnovni sud je utvrdio da se tuženi u toku disciplinskog postupka i u spomenutim odlukama pozivao na pravilnik o radu koji je usvojen odlukom od 16. juna 2015. godine, ali da odluku o otkazu ugovora o radu tuženi nije temeljio na pravilniku, nego na Zakonu o radu. Ukazao da je Zakonom o radu propisano da se lakšom povredom radnih obaveza smatraju propusti u radu i u vezi s radom koji nemaju značajnije štetne posljedice po poslodavca i koje se ne smatraju težim povredama radnih obaveza, a utvrđuju se opštim aktom (član 139.), da ako radnik učini propust u radu ili u vezi sa radom koji se ne smatra težom povredom radnih obaveza poslodavac će ga pismeno upozoriti na takvo ponašanje ili izreći mjeru iz člana 140. tačka 1. ili 2. ovog zakona, pa ukoliko radnik i pored tog upozorenja ponovi isti ili drugi propust u roku od jedne godine takvo ponašanje smatraće se težom povredom radnih obaveza zbog kojeg poslodavac može otkazati ugovor o radu (član 138. stav 2.). Zatim, da su propisani razlozi za otkaz ugovora o radu (član 179.), da je poslodavac dužan da prije otkaza ugovora o radu u slučaju iz člana 179 stav 2. i 3. ovog zakona radnika pisanim putem obavijesti o postojanju razloga za otkaz ugovora o radu i da mu ostavi rok od najmanje osam dana od dana dostavljanja obavještenja da se izjasni na navode iz obavještenja, te da je u obavještenju poslodavac dužan da navede osnov za davanja otkaza, činjenice i dokaze koji ukazuju na to da su se stekli uslovi za davanje otkaza i rok za davanje odgovora na obavještenja, te da ne izjašnjavanje uredno obaviještenog radnika na okolnosti koje mu se stavljaju na teret u gore navedenom roku nije smetnja za dalje vođenje postupka (član 180.). S obzirom da tuženi u roku od šest mjeseci od stupanja Zakona o radu nije donio novi pravilnik o radu, u smislu odredbe člana 280. Zakona o radu, Osnovni sud je zaključio da je u takvoj situaciji tuženi mogao otkazati apelantičin ugovor o radu samo iz razloga propisanih odredbom člana 179. Zakona o radu, te je istakao da se povrede koje su tužiteljici stavljene na teret ne mogu podvesti niti pod jedan od tih razloga. Pri tome je naglasio da bi, sve i da se propusti u apelantičinom radu mogu podvesti pod razloge iz člana 179. st. 2. i 3. Zakona o radu, odluka tuženog o otkazu bila nezakonita jer tuženi nije pisanim putem obavijestio apelanticu o postojanju razloga za otkaz i nije joj ostavio rok od najmanje osam dana od dana dostavljanja obavještenja da se izjasni na navode iz obavještenja, u smislu odredbe člana 180. Zakona o radu. Pored toga je istakao da tuženi nije postupio ni u skladu sa odredbama pravilnika o radu jer je propustio dostaviti apelantici pismeno upozorenje koje izriče direktor, a koje sadrži opis povreda radne obaveze za koje se smatra odgovornom i izjavu poslodavca o namjeri da otkaže ugovor o radu. U konačnici Osnovni sud je, shodno odredbi člana 189. Zakona o radu, obavezao tuženog da apelanticu vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima radnika, te da joj isplati naknadu na ime izgubljenih plata.

4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Rs 260302 18 Rsž od 18. marta 2019. godine djelimično je usvojena žalba tuženog i preinačena je prvostepena presuda na način da je odbijen kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev za vraćanje na rad i za naknadu na ime izgubljenih plata zbog otkaza ugovora o radu za utuženi period i poreza i doprinosa na plate, a tuženom je naloženo da apelantici isplati naknadu štete u iznosu od 9.081,90 KM i utvrđeno je da je apelantičin radni odnos prestao 23. januara 2017. godine, dok je žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu u kojem su poništene odluke tuženog od 3. januara 2017, 23. januara 2017. i 27. marta 2017. godine, te je određeno da parnične stranke snose svoje troškova cjelokupnog postupka.

5. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje prvostepenog suda, te je istakao da su osnovani žalbeni navodi da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešnom tumačenju odredbe člana 270. Zakona o radu i pogrešnoj ocjeni suda da kod tuženog ne postoji opšti akt kojim su, u smislu člana 139. Zakona o radu, propisane lakše povrede radnih obaveza. S tim u vezi je istakao da je odredbom člana 270. stav 2. Zakona o radu propisano da opšti akti poslodavaca koji zapošljavaju više od 15 radnika ostaju na snazi do donošenja pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta i da navedenim zakonom nije propisano da opšti akti prestaju da važe protekom roka od šest mjeseci po stupanju na snagu novog zakona. Ukazao je da su odredbom člana 102. pravilnika o radu tuženog propisane lakše povrede radnih obaveza kod tuženog i to između ostalog i česti viškovi ili manjkovi u blagajnama do vrijednosti definisane odredbama internih akata koji regulišu blagajničko-trezorsko poslovanje, kršenje kodeksa poslovne etike i ponavljanje grešaka u komunikaciji sa klijentima i radnim kolegama koje je već od strane neposrednog rukovodioca definisano kao pogrešno i na to skrenuta pažnja. Okružni sud je naveo da su tačni apelantičini navodi da osporena odluka o otkazu ugovora o radu ne sadrži obrazloženje u čemu se sastoji povreda radnih obaveza opisana kao neprimjereno ponašanje prema radniku obezbjeđenja A.S. u smislu odredbe člana 185. Zakona o radu, s obzirom da apelantičino ponašanje prema ovom radniku nije opisano u obrazloženju odluke, ali je istakao da ta činjenica nije mogla dovesti do drugačije odluke suda. Nadalje je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da tuženi, protivno odredbi člana 180. Zakona o radu, u pozivu apelantici za disciplinsku raspravu ni u odluci o pokretanju disciplinskog postupka nije unio obavještenje da su razlozi pokretanja disciplinskog postupka istovremeno i razlozi za otkaz ugovora o radu uz navođenje osnova za davanje otkaza ugovora o radu, te da taj propust odluku o otkazu ugovora o radu čini nezakonitom jer je postupljeno suprotno zakonskim odredbama kojima je propisan postupak za prestanak radnog odnosa. Slijedom navedenog Okružni sud je zaključio da su osnovani žalbeni navodi tuženog da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana 195. st. 2. i 3. Zakona o radu i odbiti apelantičin zahtjev za vraćanje na rad i apelantici umjesto toga dosuditi naknadu štete u visini od šest plata utvrđenih u skladu sa odredbom člana 121. stav 3. Zakona o radu, imajući u vidu činjenicu da je apelantica bila zaposlena kod tuženog od 2007. godine. S obzirom da je zaključio da je postojao osnov za prestanak apelantičinog radnog odnosa, Okružni sud je utvrdio da je apelantičin radni odnos prestao 23. januara 2017. godine kada je donesena odluka otkazu ugovora o radu, te je odbio zahtjev za isplatu naknade na ime izgubljenih plata i dosudio apelantici naknadu štete u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke. Nadalje je naveo da je tačno i da se, shodno odredbi člana 185. stav 1. Zakona o radu, ugovor o radu otkazuje rješenjem koje mora biti obrazloženo i sadržavati pouku o pravnom lijeku ali da pogrešan naziv akta ne predstavlja nedostatak koji za posljedicu ima nezakonitost otkaza jer pravnu prirodu odluke ne određuje njen naziv već sadržina. S tim u vezi je istakao da osporene odluke o otkazu ugovora o radu sadrže jasnu odluku o izrečenoj sankciji u vidu prestanka radnog odnosa i obrazloženje iz kojeg je jasno da se apelantičin ugovor o radu otkazuje zbog ponovljenog kršenja radnih obaveza koje se smatraju težom povredom radnih obaveza i da se ponovljeni propust odnosio na učestalo izazivanje viška i manjka na blagajni i pogrešnog knjiženja uplate rate kredita klijenta (koje nepravilnosti je samo u decembru 2016. godine ponovila u sedam navrata), te da odluka o otkazu sadrži i pouku o pravnom lijeku. U konačnici Okružni sud je zaključio da odluka o apelantičinom privremenom udaljenju sa posla od 3. januara 2017. godine nije zakonita jer ne sadrži obrazloženje o razlozima zbog kojih je tužiteljica privremeno udaljena sa posla do okončanja disciplinskog postupka, a koji su propisani odredbama čl. 149. do 153. Zakona o radu, niti sadrži obrazloženje o tim razlozima, a što je u suprotnosti sa odredbom člana 199. Zakona o radu, te je iz navedenih razloga žalbu tuženog djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način preciziran u izreci presude. Apelacioni navodi

6. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica navodi da Okružni sud nije obrazložio odluku o naknadi štete u smislu odredbe člana 195. Zakona o radu niti u smislu osnova, niti visine. Navodi da je Okružni sud arbitrarno zaključio da su odluke o prestanku apelantičinog ugovora o radu nezakonite a da apelantica nema pravo da se vrati na posao. Nadalje navodi da je Okružni sud postupao pristrasno, pokušavajući da „ozakoni nezakonite radnje tuženog“, što potvrđuje zaključak da je činjenica da tuženi u konkretnom slučaju nije postupio u skladu sa odredbom člana 185. stav 1. Zakona o radu irelevantna. Takođe navodi da je Okružni sud zanemario činjenicu da je apelantičin interes vraćanje na posao, a ne naknada štete. Navodi i da u predmetnoj pravnoj stvari nije mogao biti primijenjen pravilnik o radu tuženog (od 16. maja 2015. godine) jer tuženi nije donio novi pravilnik u skladu sa „novodonesenim“ Zakonom o radu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Okružni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za zaključak o neosnovanosti apelantičinog zahtjeva kojim je tražila da se obaveže tuženi da je vrati na poslove i radne zadatke savjetnika za transakcije koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu i da joj isplati zaostale plate, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Naime, Okružni sud je ukazao da postupak u kojem je donesena odluka o otkazivanju apelantičinog ugovora o radu nije bio proveden u skladu sa zakonom, ali da je u konkretnom slučaju postojao osnov za prestanak apelantičinog radnog odnosa propisan Zakonom o radu i pravilnikom o radu tuženog. Slijedom navedenog je odbio apelantičin zahtjev za vraćanje na rad i na ime naknade štete apelantici dosudio novčani iznos u visini od šest plata, pozivajući se na odredbe člana 195. st. 2. i 3. Zakona o radu. Stoga Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Pri tome Ustavni sud primjećuje da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud, te u obrazloženju osporene odluke jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2606/19 (V. D.) | Sudska praksa | Aktio